Pučki teatar emocija

Gradsko dramsko kazalište Gavella, Zagreb: Davor Špišić, Crne oči, red. Dražen Ferenčina

• 
  
  Osječki književnik Davor Špišić ugledno je mjesto među suvremenim dramatičarima zauzeo nakon uspjeha Alabame, i to ne samo zbog nagrade Marin Držić nego i zahvaljujući njezinoj vrlo uspjeloj izvedbi u GDK Gavella u režiji Darija Harjačeka. Želeći ponoviti izniman uspjeh, Gavella je od Špišića naručila tekst koji će se na tragu jedne druge, gotovo tri desetljeća stare velike uspješnice tog teatra, Sokol ga nije volio Fabijana Šovagovića u režiji Božidara Violića, baviti stradanjem slavonskog seljaka u ratu, ovog puta Domovinskom, a ne Drugom svjetskom.
  
  Špišić je to prihvatio s očitim zadovoljstvom, a neke od svojih težnji ovako formulira: „...moji mali heroji ... povjeruju da su veći od života, a da ih se smrt ne tiče. Dijelove ove priče podnaslovio sam malim slovima: jugoslavija, hrvatska, ničija zemlja. Mislim da bi tako i trebalo pisati. Ljudi se pišu velikim slovima, a ne zemlje. Kad države povjeruju da su važnije od ljudi, jao ljudima.“ Zgodno je to sročena teza koja je, međutim, globalno primjenjiva, a premalo posebno pojedinačna za protagoniste drame, te ljude koji se „pišu velikim slovima“. Ne bih cjepidlačio oko ove Špišićeve izjave da su njegovi likovi dovoljno individualizirani i kompleksni te da često i oni sami, a i tragedije koje im se događaju ne djeluju poput ilustracije načina na koji države, ideologije i religije lome ljudske sudbine. A po tome se Špišić razlikuje od Šovagovića, kojemu su protagonisti Sokola... imali prije izbijanja borbi pun i zanimljiv život a rat ih je postupno uništio. Špišić svoje likove u tom približavanju sukoba tek ovlaš karakterizira kao neminovne žrtve, jer dvije iznimno povezane susjedske obitelji ne pripadaju u potpunosti istoj nacionalnosti. Vješto pisani dijalog uvjerljivo vodi kroz tipične svakodnevne situacije, ali nedovoljnu životnu uvjerljivost protagonista mora maskirati iznimno brz ritam predstave kojim precizno vlada redatelj Dražen Ferenčina, dok njihova zanimljivost i odmak od plošnosti ovise ponajviše o glumačkim interpretacijama.
  
  Darko Milas kao Hrvat Stipan, glava jedne od tih bar naizgled patrijarhalnih obitelji, iznimnom glumačkom energijom okrenutom prema naglašenoj gesti i glasnom izražavanju svojih stavova gradi autoritet seoskog gazde i time dobrim dijelom nosi uvodni dio predstave. Međutim, za veliku kreaciju nedostaje mu izraženije iskazivanje duševnih boli zbog tragedija koje će snaći i njegovu obitelj i prijatelje. Stipan je ponesen snažnim nacionalnim osjećajima, ali to gotovo neće narušiti njegovo duboko prijateljstvo prema Milenku pa se i tu djelomice osjeća kako Špišić konstruira svoje likove za potrebe složene slike ratne tragedije, a ne kao dramu cjelovitih i kompleksnih pojedinaca. Zato je Milenko, Srbin oženjen Hrvaticom, nevjerojatno dobra osoba da bi njegova egzekucija iz nacionalnih razloga izazvala snažnije emocije gledatelja. Oživotvorenje takva protagonista predstavljalo je iznimno težak zadatak koji je Zoran Gogić vrlo uspješno riješio uvjerljivošću same svoje pojave više no nekim posebnim glumačkim efektima.
  
  Ipak, značajniji za dramu Crnih očiju bio je odnos između njihovih zaljubljenih potomaka – Milenkove kćeri Jele i Stipanova najmlađeg sina Antuna, kojima jedinima i tekst mijenja neke karakteristike, a djelomice i osobnost tijekom dramatičnih događaja. Olga Pakalović iskoristila je tu priliku i s mnogo preciznih raznovrsnih glumačkih detalja svoju ulogu Jele gradila postupno od zaigrane zaljubljene djevojke do zrele mlade supruge čovjeka koji je u ratu izgubio noge, kreirajući osobu koja čuva toplinu i razumijevanje za druge i ljubav prema svom izabraniku usprkos užasima koji je okružuju i koji će je stajati života. Živko Anočić veliki je raspon svoga glumačkog umijeća pokazao jednako uspješno glumeći i vedrog, pomalo naivnog mladića i dešperatnog invalida, ali ne mijenjajući se niti u jednoj od te dvije životne faze, kao što se ni ostali likovi ove drame ne mijenjaju.
  
  Zato je Jela Olge Pakalović najkompleksnije ljudsko biće na sceni i postaje pravo središte predstave koje kao zrcalo potencira strahote rata koje su dramatičaru bile važnije od njegovih likova. Zanimljivo je pritom da Špišić vještije oblikuje ženske likove pa su upravo glumice scenski oživjele prizore s više konkretnih svakodnevnih sitnica uspijevajući nijansirano prelaziti iz običnih kućnih poslova u doživljavanje tragičnosti rata, a potom u organiziranje nastavka kakva-takva života – Nela Kocsis kao Stipina žena Manda, Slavica Knežević kao Milenkova Zorka i virtuozna Biserka Ipša kao baka koja dobrim dijelom živi u prošlosti.
  
  Veći dio muških likova ne ulazi u takve naoko nebitne, ali za život ipak važne situacije. Njihova je scenska pojava uglavnom određena ratnom tragikom, a jedino najstarijem Stipanovu sinu, hosovcu Petru, dodana je i prilično bizarna opsjednutost lijepom Milenkovom kćeri Jelom, zaručnicom njegova najmlađeg brata Antuna. Sven Šestak prilično se i ne posve uspješno (jer mu tekst za to nije pružio dovoljno materijala) mučio da bi povezao ideološku određenost svoga lika, njegove strasti i odnos prema braći i obitelji. Srednji brat Ivan tek je skiciran kao policajac koji je postao gardist i potom otišao u Zagreb pa je Franjo Dijak (koji ga igra u alternaciji s Nenadom Cvetkom) taj lik iznio uglavnom svojom dojmljivom glumačkom osobnošću, dok je Đorđe Kukuljica za stvaranje uspjele epizode efektno iskoristio duševnu ograničenost Milenkova pomoćnika Uroša.
  
  Svi su oni ipak tu prvenstveno da bi autor na dojmljiv način ilustrirao neke od strahota rata. To, naravno, može zasmetati, ali je većina publike bila dirnuta tim događajima, za što su uz glumački ansambl zaslužne i vrlo realistična scenografija Dinke Jeričević i kostimi Marite Ćopo, koji pokazuju generacijske i ostale razlike među članovima dviju obitelji, a prije svega vrlo domišljena režija Dražena Ferenčine pa su tako Crne oči dirnule gledatelje i izazvale dug aplauz postajući uspješan primjer pučkog teatra i to ne onog zabavljačkog nego onog koji nastoji izravno dirnuti gledateljeve emocije.
  
  © Tomislav Kurelec, KAZALIŠTE.hr, 23. veljače 2012.
  
  Davor Špišić
  Crne oči
  redatelj Dražen Ferenčina
  premijera 18. veljače 2012.
  scenografkinja Dinka Jeričević, kostimografkinja Marita Ćopo, glazba Igor Karlić, oblikovatelj svjetla Zdravko Stolnik, asistentica scenografkinje Petra Held, fotografije Jasenko Rasol, vizualni identitet predstave Vanja Cuculić / Studio Cuculić, inspicijentica Ana Dulčić, šaptačica Andrea Glad
  izvode: Darko Milas (Stipan), Nela Kocsis (Manda), Sven Šestak (Petar), Nenad Cvetko / Franjo Dijak (Ivan), Živko Anočić (Antun), Biserka Ipša (Elizabeta), Zoran Gogić (Milenko), Slavica Knežević (Zorka), Olga Pakalović (Jelena), Ana Kvrgić (Barica), Đorđe Kukuljica (Uroš), Sara Vručinić, Blaženko Kramar, Damir Klarić (Gosti u „Havani“)
  

Piše: