Prva dramska premijera 66. Dubrovačkih ljetnih igara Elementarne čestice prema istoimenom romanu Michela Houellebecqa, jednog od zanimljivijih suvremenih francuskih pisaca, u režiji Ivice Buljana i izvedbi Festivalskog dramskog ansambla, odigrana je 20. srpnja na tvrđavi Lovrijenac. Taj nagrađivani francuski roman, već više puta uprizoren u nekoliko europskih zemalja, prvobitno je u pripremnoj fazi redateljski, adaptacijom teksta i dramaturški bio mišljen za veliku dramsku izvedbu premijernog programa 66. Igara na plaži u Kuparima, ali kako se sužavao prostor slobode u Gradu tijekom vremena najave njegove izvedbe na Igrama, do njegove realizacije smanjio se i prostor igre. Pa je od pijeska kuparske plaže i hotelskih, od života odavno ispražnjenih ruševina, za predstavu ostao tek omeđeni prostor Lovrijenca.
Bio je to razlog i za izmjenu redateljskog koncepta pa se predstava od velike dramske premijere kao adaptacije romana Elementarne čestice u čijem su fokusu dva (polu)brata i njihova životna priča prepričana iz različitih aspekata i iz različitih vremenskih razdoblja, svela na kabaretsko- performantski stand-up show. Novi je koncept ipak uspio i Gradu i Igrama pokazati što je i kako Europa desetljeće prije kazališno imala i igrala, i što hrvatsko glumište kad doista hoće može i odigrati.
Ivica Buljan redateljski je besprijekorno vodio show, narugavši se i Gradu i nepotrebnim igrama i igricama zastrašivanja koje su prethodile rađanju predstave. Što pjesmom, što tekstom, znalački propuštajući glumačke monologe, eseje, radijske emisije i novinske članke vezane uz život i rad Michela Houellebecqa ali i francuske (europske) svakodnevice, žestoko i redateljski čisto prepuštajući glumcima i izvođačima skučene prostore Lovrijenca u različitim oblicima i načinima glumačkih izričaja. Brzim izmjenama prizora, korištenjem izvrsne glazbe Mitje Vrhovnika Smrekara, glazbe kao posve samosvojnog i važnog elementa predstave, novom adaptacijom teksta za novi prostor igre Velimira Grgića, predstava je jednako živo govorila i o romanu i o suvremenom trenutku, i igrala se kao smiješno-tužni roman, filozofijsko-esejistički-romansirani Houellebecqov zapit/zapis o kraju jedne povijesti. Umiranju Zapada, rasapu ili krizi civilizacije. O novom vremenu koje dolazi i koje jest. Vremenu novog čovjeka bez svih mu pripadajućih dimenzija. Bavila se velikim temama romana Elementarne čestice na duhovit i kazališno svjež način.
A u „pijesku vremena u koji će sve potonuti i izblijedjeti pa i ovaj roman“ (pa i ova predstava „posvećena čovjeku“) koja se odigrala u pijeskom zasutom Lovrijencu kao jedinoj scenografskoj intervenciji Aleksandra Denića, neveliki je Festivalski dramski ansambl sjajno odradio svoj dio posla. Premećući se iz lika u lik, iz glumca u performere, glazbenike ili opet glumce, profesionalci i amateri, izvrsno su se nosili s velikom dozom od redatelja im dane slobode. Posve goli ili pak zaodjenuti u zanimljive i zabavne kostime kostimografkinje Ane Savić Gecan.
Svakako treba pripomenuti i da je cijeli ansambl predvođen naravno profesionalcima, Zoranom Prodanovićem Prljom i Mikijem Solusom, na francuskom pjevao uglazbljene stihove Michela Houellebecqa i Mitje Vrhovnika Smrekara, prizivajući zvuke rock-chansone osamdesetih godina, koje su nosile i podsmijeh kao komentar. Marko Cindrić bio je izvrsni stand-up voditelj-komičar-izvjestitelj trenutnih zbivanja ali i narator koji tu i tamo prepriča nešto iz romana povezujući sve upojedinjene, na čestice razmrvljene prizore u zaokruženu Buljanovu kazališnu priču.
Jelena Miholjević, kao tek usputna Sophie, bivša žena Bruna, odlična je bila voditeljica radionice kreativnog pisanja ali i kvaziznanstvenica, jednako kao i pjevačica. Zoran Prodanović Prlja, ostarjeli hipi, svojom je nijemom nazočnošću na sceni govorio jednako moćno kao i dok je pjevao Houellebecqovu poeziju na francuskom. Miki Solus, jednako dobar glazbenik te komentator okružja i atmosfere u kojoj je u Dubrovniku nastajala ova predstava, usput je i David di Meola i Christianin sin. Paško Vukasović ostvario je zapaženu glumačku minijaturu kao Instruktor masaže, jednako kao i Karlo Mrkša u ulozi Glazbenika. Lucija Šerbedžija, izvrsna u goloj skici Janine, majke dva sina, koja ostavlja svojim i muževim roditeljima kako bi se družila s mladim muškarcima i zauvijek ostala mlada, i kao naratorica koja o sebi priča, i kao glazbenica.
Christiane sjajne Senke Bulić, redovita posjetiteljica kampova i klubova užitaka, mrziteljica feministica, u potrazi za ljubavlju koju nalazi pred samo samoubojstvo, i Annabelle odlične Hane Selimović, savršeno lijepa žena oduvijek zaljubljena u Michela, koja je do četrdesete vjerovala da muškarci vode ljubav zato što su zaljubljeni a ne zato što su uzbuđeni, jedina su dva lika ove tragedije zapadnog svijeta koja nose snažnu emociju – Ljubav, koju su uspješno obranile na sceni. Michela, mikrobiologa, autističnog znanstvenika koji je svijetu, prije svog odlaska u more na krajnoj točki zapadnog svijeta, donirao formulu kloniranja čovjeka bez emocija (kakav je i sam bio), ali i s maksimalnom mogućnošću naslade i tjelesnog užitka (u potrazi za čim je neprestano bio njegov stariji brat), tumačio je, bolje reći predstavljao je Stipe Kostanić začudnom tjelesnom snagom performera i dubokom šutnjom glumca.
Marko Mandić kao Bruno, frustrirani erotoman, nevjerojatnom je glumačkom smjelošću posve ogolio svoje tijelo. Neprestanim seksualnim uzbuđenjem na sceni i pokušajima samozadovoljenja publici je doista uspio prikazati seks kao posve običnu tjelesnu aktivnost, koja ne ispunjava prazninu u njegovoj duši. I na kraju Mada Perišić kao Nova rasa, klonirano biće čija je ljepota svojevrsni nekrolog čovjeku oslonjenom na Boga i drugog čovjeka. Oproštaj od gotovo izumrlog čovjeka umrlog Zapada. I dok ona izgovara posve bešćutno, s dozom prijezira i podsmijeha, kako se i priliči novostvorenom čovjeku bez emocija, nastalom znanstvenim postignućima mikrobiologije, posljednje stranice romana Michela Houellebecqa, ipak smo se zapitali – čemu sve to. Čemu je služilo to bluđenje, drkanje, javno izbacivanje sjemena i silna potraga za tjelesnim uzbuđenjem na sceni?
Jer, kako se pokazalo za čovjeka od kojeg se upravo oprostila Nova rasa, novi čovjek bez emocija ali s izuzetnom moći užitka, kakvu je stvorio upravo jedan od glavnih junaka Houellebecqova romana, ipak ima nade. Baš takvog, emocionalno prikraćenog, okrenutog seksualnom uzbuđenju kao smislu postojanja ili pak onog do autizma posvećenom znanosti. U tom raspršenom i razmrvljenom svijetu umrlog Zapada još ima mogućnosti za preobrazbu. Ukoliko čovjek Zapada ponovno pronađe Knjigu Kellsa, ili ukoliko pak ponovo utvrdi ljudske mjere prostora u kojem ljubav nije šćućurena od straha. Ako za autistična znanstvenika i ako za poludjela erotomana ima nade, makar i u njihovu ludilu i nestanku bez traga iz svijeta, ako za njih ipak ima ljubavi pa ma koliko ona trajala i ma koliko je oni ne bili spremni primiti i nositi se s njom, čemu novi čovjek, nova žena, klonirani čovjek koji okončava zbivanja na sceni? Kako bi svijet bio bolji? Bez emocija a prepun naslade?
Za Michela Houellbebqa, to sigurno nije novo vrijeme svijeta u kojem klonirani pojedinci, klonirane žene preuzimaju sudbinu svijeta u svoje ruke kako bi svijet u kojem vladaju žene bio bolji. Kako bi slika svijeta bila ljepša poput ljepote vječno mladog ženskog tijela. Za tog je autora roman Elementarne čestice tek korak do novog pitanja o vremenu u kojem jesmo, novog upita bez konačnog odgovora jer takvog jednoznačnog odgovora, ma koliko lijepo mlado žensko tijelo kao moguća nova paradigma Zapada bilo, doista i nema.
Stoga je i prelijepi nekrolog Nove rase na kraju ovog doista uzbudljivog, duhovitog, bolnog i istinitog, kazališno uznemirujućeg i svježeg dramskog štiva na kraju nepotrebno ostao zatvoren. S previše drkanja i premalo nade. Zacrtan i podcrtan krajem romana koji tek otvara sva nova pitanja o čovjeku u vremenu potrošena zapadnog svijeta. Danas. I sutra. S Bogom, ili bez njega, ali uvijek s jednakim zapitom o ljudskim prostorima u kojima se šćućureni čovjek ne boji. Ni sebe ni ljubavi. U kojem nije tek jedna od razdvojenih elementarnih čestica.
© Marina Zec-Miović, KAZALIŠTE.hr, 24. srpnja 2015.
Michel Houellebecq
Elementarne čestice
redatelj Ivica Buljan
premijera 20. srpnja 2015.
adaptacija teksta Velimir Grgić, dramaturg Robert Waltl, scenograf Aleksandar Denić, kostimografkinja Ana Savić Gecan, oblikovatelj svjetla Elvis Butković, glazba Mitja Vrhovnik Smrekar, asistent redatelja Paolo Tišljarić, asistentica kostimografkinje Anamarija Filipović Srhoj, inspicijent Jadranko Račić
izvode: Marko Mandić (Bruno), Senka Bulić (Christiane), Stipe Kostanić (Michel), Hana Selimović (Annabelle), Lucija Šerbedžija (Janine), Zoran Prodanović Prlja (Desplechin; Stari hipi), Jelena Miholjević (Sophie), Marko Cindrić (Ginekolog), Miki Solus (David di Meola; Christianin sin), Mada Perišić (Nova rasa)
