Dobro ugođena komedija

Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu: Georges Feydeau (u adaptaciji Božidara Violića), Gospon lovac, red. Tomislav Pavković

• 
  
  Geoges Feydeau, francuski komediograf vrlo bogatog opusa, koji gotovo isključivo obuhvaća farse složenih humornih zapleta, istovremeno za života osporavan i omiljen kod publike,  trajno je aktualan u izvedbenoj praksi brojnih kazališta, među kojima su i ona hrvatska. Na tom tragu, Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu premijerno je 6. svibnja na Velikoj sceni izvelo predstavu Gospon lovac, u režiji Tomislava Pavkovića, a kojoj su kao predložak poslužili poznati prijevod i adaptacija Vladimira Gerića i Božidara Violića, izvorno oblikovani za Teatar u gostima. Temelji se na lokalizaciji predloška, Feydeauovog komada Idemo u lov!, smještenog u kontekst (malo)građanskog Zagreba kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća. Pritom su očuvani elementi farsičnosti zapleta, koji se temelji na brojnim bračnim i ljubavničkim spletkama i zabunama, često dovedenima do apsurdnih trenutaka. Ujedno složenost zapleta, ali i majstorsko rasplitanje svih zabuna, situacija i karaktera koji u njemu sudjeluju, omogućuju da Gospon lovac funkcionira u okvirima bogatog i razgranatog komičnog potencijala, držeći pozornost publike i zabavljajući je uvijek novim zapletima i raspletima ljubavnih i inih apsurdnosti aktera. Gospodin lovac time se ostvaruje kao primjer dobro postavljene i ugođene komedije koja omogućuje publici iskrenu zabavu i smijeh, ostvarujući ulogu kazališta kao mjesta za drugačiji - u ovom slučaju neopterećeni i humorni pogled na vlastitu i tuđu stvarnost u kojem će se moći od te stvarnosti i pobjeći.

  

  Koncept varaždinskog Gospona lovca u svemu slijedi postavke te i takve, dobro ugođene i oblikovane zanatske komedije, čiji je cilj pružiti publici uglavnom neopterećenu zabavu i smijeh nad brojnim zavrzlamama i zapletima koje oblikuje. Redatelj Pavković i ansambl pristupili su oblikovanju predstave upravo na taj način, ne pokušavajući njome prijeći postavke zanata i komedije koja će biti otvorena zabavi i smijehu publike tijekom cijelog trajanja predstave. U tome se služe brojnim postupcima karakterističnima i relevantnima za starinsku i već mnogo puta iskušanu, ali uvijek uspješnu komediju, kojoj je pozornost publike osigurana zbog njezine funkcionalnosti u kazališnom bijegu od stvarnosti uz pomoć instrumenata komike i blagog, humornog apsurda. Ljubavničke veze likova, stvarne i prividne, njihovi karakteri na rubu karikature malograđanskih stereotipa o propalim barunicama, muškarcima navodnim lovcima i rastrošnim, nemarnim studentima, zabune o mnogobrojnim poveznicama među njima, često uzrokovane društvenim konvencijama i njihovim dovođenjem do krajnosti - sve se to na različite načine pojavljuje u Gosponu lovcu, čime se pokazuje poznavanje i spretno korištenje komedije situacije, karaktera i zabune, potvrđujući ga tako kao predstavnika žanra i komediografskog zanata, čije razumijevanje i savladavanje pokazuje i varaždinska inscenacija predstave. To je potpomognuto i vrlo spretnim vođenjem zapleta i raspleta predstave, što je zasluga barem jednako Feydeauove lakoće oblikovanja uvijek novih situacija i njihovog adaptiranja u složenu, a opet gledateljski dovoljno jednostavnu i neopterećeno zabavnu cjelinu, kao i Gerićeva prijevoda i Violićeve adaptacije te lokalizacije, zbog čega je ovaj komad stekao prepoznatljiv status.

  Varaždinski Gospon lovac, u cijelosti i bez potrebe za prekoračivanjem ili interpretacijom nego potvrđivanjem zanatskog razumijevanja i na taj način svojevrsnog ugađanja publici, slijedi taj pristup, čime se potvrđuje kao dosljedan predstavnik žanra i pokazatelj kako njegovi kreatori i izvođači vladaju vještinom i zanatom komedije, no (gotovo) ničime ne prelazi te okvire. Nekoliko postupaka kojima se to pokušalo, poput svojevrsne metateatarske dosjetke o zvoncu i svjetlu, čije aktiviranje glumci prizivaju u replikama ili dovlačenja balkona na scenu, a u nekim trenucima čak i aludiraju kako je to tako režirano, uklopile su se u opće postavke predstave kao zanatske komedije te su uspjele funkcionirati tek kao potvrda tog i takvog određenja ove predstave. U svemu dobro skrojena i oblikovana prema svim pravilima tradicionalne komedije, čemu znatno doprinosi i vrlo vješto pisan, preveden i adaptiran predložak, predstava se pokazuje kao još jedan primjer shvaćanja kazališnog prostora kao mjesta za ugodno provođenje vremena i dobru, plemenitu zabavu, što je legitimno, potrebno i repertoarno razumljivo, no ostavlja i dojam određene mjere propuštenih prilika - od onih jednostavnijih (primjerice drugačije, varaždinske lokalizacije predstave), koje ne diraju u njezino određenje, do složenijih, koje propituju i omogućuju drugačije sagledavanje i igranje komedija kao što je Gospon lovac.

  

  Glumački ansambl snašao se u zanatskim komediografskim okvirima, igrajući najvećim dijelom tipove poput naivne žene koja idealizira svijet oko sebe (Melita Hane Hegedušić), muža koji nespretno vara svoju ženu (Pusskarsky Roberta Plemića), tvrdoglave sobarice (Ljubica Beti Lučić) ili naivnog policijskog inspektora (Rukavina Darka Plovanića), čime je potvrdio usmjerenost predstave prema potvrđivanju žanra kao prevladavajućoj postavci igranja predstave. Pri tome, snalaženje i savladavanje odrednica žanra uglavnom je bilo vrlo dobro, dok su se donekle istakli Karlo Mrkša koji je studenta Pubu oblikovao u pomaknutom scenskom pokretu i gesti, čime se najbolje snašao u blagom apsurdu kojim predstava kao postupkom obiluje, te Jan Kerekeš kao Feller koji je, dobrim dijelom zahvaljujući predlošku, imao prilike nešto slojevitije oblikovati svoj lik, što se moglo vidjeti i kod Melite Hane Hegedušić, dok niti jedan član ansambla nije značajnije negirao, ali ne prekoračio okvire zanatskog standarda.

  Konačno, Gospon lovac je dobro oblikovana i ugođena komedija koja ne prelazi zanatske okvire i odrednice. Kao takva, vrlo će vjerojatno imati publiku te ostvarivati svoju ulogu, koja nikako nije neopravdana ili nepotrebna, no ostavlja dojam propuštenih prilika.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 14. lipnja 2017.

   

Piše: