Inventivan i složen umjetnički rad

Zagrebačko kazalište lutaka i Muzički biennale Zagreb, iz nasljeđa hrvatske usmene književnosti a prema zapisu Ive Zalara, Žabica kraljica, red. Rene Medvešek

• 
  
  Žabica kraljica, bajka iz nasljeđa hrvatske usmene književnosti a prema zapisu Ive Zalara, postavljena je na scenu Zagrebačkog kazališta lutaka u adaptaciji i režiji Renea Medvešeka te uz autorsku glazbu Sare Glojnarić u koprodukciji tog kazališta i Muzičkog biennala Zagreb. Priča jednostavne strukture - o djevojci-žabici koja postaje kraljevnom, zbog zaljubljenosti kraljevića u nju koja nije utemeljena na izgledu i sviđanju nego na kraljevićevu sluhu - onom vanjskom jer se u žabicu zaljubljuje kad čuje njezin glas, ali i unutarnjem jer u njoj prepoznaje iskrenost kao pogled na svijet te se ona preobražava u ljudsko obličje, bogata je poticajima za različite pouke i poruke, ovisno o pripovjedačkim naglascima i slušateljskim (ili, u ovom slučaju, gledateljskim) trenutkom u kojem se susreću sa Žabicom kraljicom. Ujedno, strukturiranost i motivacija likova, a posebno ona Kraljevića koji se sa Žabicom susreće kroz njezino specifično glasanje, omogućuje prepoznavanje poticaja i za korištenje različitih izvedbenih mogućnosti te njihovu sintezu, što je i način na koji je Rene Medvešek pristupio oblikovanju predstave.

  Temeljna linija sinteze u Žabici kraljici proizlazi već iz autorstva predstave, koju uz Medvešekovu dramatizaciju čini i glazba skladateljice Sare Glojnarić, koju izvodi četvero glazbenika smještenih na pozornici, komunicirajući tako s glumcima-lutkarima na različite načine. Spajanje vizualnog i auditivnog provedeno je tako na mnogobrojnim razinama - od one očite do mnogo suptilnijih dionica, u kojima se animacija lutaka nadopunjuje s glazbom koja prati neki njihov pokret, sudjeluje kao gradivni element situacije ili, u najkonzistentinoj glazbenoj dionici, posuđuje glas Žabici u specifičnom spoju opernog pjevanja i Žabičina kreketa. Pri tome, potrebna je visoka razina suigre i međusobnog prožimanja glazbenog i lutkarskog, a kako bi se ova zanimljiva i poticajna sinteza zaista ostvarila i omogućila da predstava funkcionira kao integralno djelo, a ne tek spoj dvaju umjetničkih pogleda na narodnu priču o Žabici kraljici. Medvešeku i Glojnarić to je uvelike i uspjelo jer se glazba uporno i stalno, a opet nenametljivo ili anakrono, upliće u događaje i strukturu priče, omogućujući da se njome doprinosi gledateljskoj imaginaciji dijelova bajke. S druge strane, ni bajka u koju se upliće, a ni glazba koja se upliće, nisu u tkivo predstave postavljene u međusobnom odnosu hijerarhije ili objašnjavanja. Tako glazba ne služi samo oslikavanju trenutaka u kojima, primjerice, Žabica putuje prema kraljevskom dvorcu, nego omogućuje da se na tom putu susretnu, u gledateljskom imaginariju, trenuci kojih na sceni i u jednostavnosti osnovnih linija događanja bajke o Žabici kraljici nema.

  

  Istovremeno, svojom linearnošću i određenom jednostavnošću pripovjednih linija ova narodna priča omogućuje da se glazba iz apstraktnosti prenese u prilično određen vremenski i prostorni okvir, no još uijek dovoljno otvoren da se u njega ne zatvori nego mu posluži kao produžetak u pronalaženju poruka i pouka Žabice kraljice u gledateljskom doživljaju predstave. Dodatan konstitutivan element stalne suigre apstraktnog i konkretnog u Žabici kraljici daje i scenografija i lutke Danijela Srdareva (uz pomoć svjetla Svena Čustovića), čiji je jezik dovoljno određen da pruži mogućnost rješenja za nedvosmisleno pripovijedanje kakvo traži osnovno tkivo bajke, istovremeno pružajući dovoljno apstraktna rješenja za pronalaženje pouka i poruka bajke. Također, vizualna impresivnost i inventivnost u rješenjima koja pružaju duhovitost i snažnu ozbiljnost, često paralelno, doprinose da Žabica kraljica bude predstava koja je izvođački kompleksna, no impresivna na mnogobrojnim razinama percepcije koje pruža.

  Ipak, kompleksnost predstave - ona izvođačka u sintezi glazbenog, lutkarskog, vizualnog i narativnog, kojom se omogućuje aktualizacija pouka i poruka predstave kod gledatelja neovisno o njihovoj dobi ili kontekstualizaciji predstave, ujedno je i njezin nedostatak. Naime, kratkoća predstave (traje tek tridesetak minuta) onemogućuje da svi poticaji za razvijanje poruka, poput one o tome kako izgled nije i ne treba biti presudan u doživljavanju nečije osobnosti ili one o Žabici kao simbolu vanjske krhkosti i unutarnje snage prosudbe i ispravnog shvaćanja svijeta, ili nekih drugih koje gledatelji na temelju višerazinskih izvođačkih poticaja razvijaju, budu potpuni i do kraja oblikovani. Žabica kraljica tako prečesto djeluje kao poticaj, na temelju sinteze različitih događaja na sceni, koji prebrzo dolazi do zastoja, onemogućujući razvoj potencijalnih misli o viđenome. Istovremeno, ako se predstava promatra isključivo kao narativ bajke te se ograničava na ono jasnije u njoj, što svakako jest priča ali i (tek) poneka njezina pouka i poruka, kompleksnost izvedbe djeluje kao određeno zagušenje u kojem je ponekad nemoguće pronaći temeljnu narativnu liniju i njezinu jednostavnost, pogotovo dječjoj publici.

  

  Izvedbeno, kompleksnost različitih umjetničkih izraza koje okuplja predstava savladana je vrlo dobro, omogućujući kreiranje sinteze i ostavljajući snažnu impresiju u različitim njezinim oblicima - od auditivnog i vizualnog do emocionalnog, jer se Žabica kraljica ipak može promatrati i kao predstava o emociji - onoj na sceni, ali i onoj između publike i likova koje susreće. Glumci i lutkari (Danijela Čolić Prižmić, Matilda Sorić, Adam Skenžić, Marina Kostelac i Branko Smiljanić) te glazbenici (Marija Lešaja, Sanja Vrsalović, Gustav Barišin i Josip Konfic) nadopunjuju se i komuniciraju, iako ne direktno nego kroz dobru međusobnu uigranost i očito razmišljanje o integraciji tijekom procesa nastanka predstave, čime su u konačnici kreirali kvalitetan, zanimljiv i inventivan umjetnički rad na sintezi kakvom se odlikuje predstava.

  Kreacije u Žabici kraljici inovativne su i mnogobrojne, kreirajući inspirativan spoj glazbenog, lutkarskog i inog umjetničkog stvaralaštva, čime je ova narodna bajka oživjela na sasvim neobičan i (pre)kompleksan način.                                                                           
  
  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 7. lipnja 2017.

Piše: