Srednji vijek ili kazalište se drugi put rađa iz svetog

Esej: Srednjovjekovno kazalište

• Ritualna funkcija kazališta ostala je identična i u drugoj temeljnoj epohi naše civilizacije, srednjem vijeku.

  Često se govori o „neprijateljstvu“ Crkve prema kazalištu u srednjem vijeku. Doista je između doba antike i srednjeg vijeka postojao prekid kazališta kao visoke, odnosno državne umjetnosti (iako pučka razina kazališta, ona linija glumaca i zabavljača po trgovima i dvorovima, nije nikada prekinuta). Do toga je došlo ne zbog „ograničenosti“ ili „zadrtosti“ crkvenih otaca nego zato što su kršćani kazalište vezivali uz Rim, kao posljednju epohu antike. 

  Rimsko kazalište kao prva oponašteljska epoha ili prava krv na     sceni
  
  Rimsko kazalište glavne struje bilo  je ritual jedne druge vjere (veličali su se rimski bogovi), ali ni to nije bilo autentično jer je Rim bio prva oponašateljska epoha.  Rimljani su preuzeli grčke priče, pa je kazalište postalo lažni ritual bez prave dimenzije svetosti. Glumci i pisci više nisu morali biti dolični i časni ljudi nego su glumili muškarci i žene, slobodni i robovi. Glumili su za novac, a među glumcima je vladao nemoral, kao, uostalom, i u cijelom Rimu. Kazalište je bilo zabava za koju se kupovala ulaznica, a publici je nudilo sve opscenije komedije i sve krvavije spektakle do te mjere da su u tragedije uveli zatvorenike koje bi, kad junak strada u radnji, stvarno pogubili. Dakle, ne samo da više nije bilo sveto, rimsko kazalište je bilo blasfemično i za pojmove Grka (koji su, kako je rečeno, branili prikazivanje prolijevanja krvi na sceni), a kamoli kršćana.

  Amfiteatralne građevine u kojima se odvijalo rimsko „kazalište“  više nisu bila sveta mjesta  građena oko žrtvenika i uz hramove nego obične urbane građevine usred grada. Jedna od „zabava“ u njima bilo je ubijanje kršćana na najokrutnije načine, često od njih radili žive buktinje (kad bi kršćane razapete na križ polili smolom i zapalili kao osvjetljenje u kazalištu) za noćnih spektakala.
  
  Prikazanja ili o Kristu, svecima i duši

  Nije čudo što je trebalo proći neko vrijeme da se zaborave traume rimskog kazališta, pa se onda kazalište, kako kaže Franjo Fancev,  rodilo iznova po drugi put iz onog najsvetijeg u europskom društvu – kršćanskog obreda liturgije /mise/ kao spomena Kristove žrtve i svetog teksta Biblije. Iz dramskih tropa (kratkih dijaloga koji su se prigodom blagdana izvodili unutar mise) nastale su kratke drame na latinskom (dramatizacije svetih priča), a iz njih se razvili novi  autohtoni (samonikli) dramski žanrovi: prikazanja (crkvena ili sveta prikazanja ili skazanja).

  To je bio prirodan razvoj jer je misa (kao što je bilo izvođenje ditiramba) obred u kojemu svi predstavljaju same sebe i govore u svoje ime, a gluma unutar obreda se i u kršćanstvu  doživljava kao strano tijelo jer je riječ o laži koja ulazi u Istinu (sjetimo se Solonove reakcije na Tespisa). No, kao i u antici, i u kršćanstvu se igranje svetih likova svima svidjelo pa je nastavilo živjeti  kao konvencija. Ipak, kazalište je oduvijek jasno izdvojeno od mise, ono je bilo  prošireni dio obreda. Latinske drame, još igrane u sklopu misa,  nisu se igrale na oltaru nego  „sa strane“, duž broda crkve, a vrlo su brzo izišle na trg ispred crkve. Time je kazalište jasno izdvojeno od mise, a i dramski su se oblici mogli razviti bez prostornog ograničenja.  

  Prikazanja imaju tri tematske razine, tri žanra.

  Prvi su misteriji, priče o Božjem naumu sa svijetom koje tematizitraju događanja od stvaranja svijeta i Adama i Eve preko otkupiteljske Kristove žrtve do Posljednjeg suda. Budući da je Kristova žrtva vrhunac u toj priči, najčešće su se prikazivale muke ili pasije (igrane za Uskrs u toplijim  ili Tijelovo u hladnijim krajevima Europe) u kojima je predočeno kako Isus trpi muku za spas svih nas. Glavni likovi su sveti, nadnaravni likovi, a izvor misterija je sama Biblija.  

  Drugi žanr su mirakuli ili priče o svecima (npr. Prikazanje života sv. Lovrinca mučenika) gdje običan čovjek ima nadnaravne moći i čini čudo (lat. mirakul - čudo), ali uz Božju pomoć. Čudo na zemlji je potvrda  Isusove pobjede i sveopće vlasti na nebu i na zemlji, a svetac se radosno prepušta muci za obraćenje drugih. Likovi su biblijski ili kršćanski sveci. Najčešći izvor mirakula bio je srednjovjekovni bestseler iz 13. stoljeća Zlatna legenda (Legenda aurea) koju je napisao dominikanac, blaženi Jacobus de Voragine, nadbiskup  Genove, i u njoj opisao crkvenu godinu, obrede, temelje vjere i život kršćanskih svetaca.

  Treći žanr su bili moraliteti koji su govorili o ljudskoj duši. Oni su  prenosili  moralni nauk o spasu duše iz kršćanske perspektive te primjerima pokazivali kako treba živjeti život na zemlji. Glavni junak je običan čovjek koji čini životne izbore, dok se nadnaravni likovi bore za njegovu dušu. Zli likovi (demoni, grijesi) ga navode na grijeh, a dobri (Krist, anđeli, kreposti) mu pomažu napraviti dobre odabire ili izići iz zla (priznanje grijeha, ispovijed, pokora, kao očišćenje duše) i spasiti dušu. U moralitetima glavni junak trpi (prolazi čišćenje duše i trpi pokoru) za spas svoje duše. Postojala su dva tipa moraliteta: onaj  koji je prikazivao život od rođenja (npr. Zamak istrajnosti/The Castle of Preservance), ili onaj koji je prikazivao dolazak smrti koja od čovjeka traži podnošenje računa (najpoznatiji je Svatković/Everyman/Jedermann, Elckerlijc... itd). Moralitetima Biblija nije bila doslovni izvor, ali je u njima jasno prisutan  njezin nauk kao i neki likovi iz Biblije.

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 6. studenog 2021 

Piše: