Prikazanja: Veliki kazališni spektakli ili hodočašće na predstavu

Esej: Srednjovjekovno kazalište

• Kroz cijeli srednji vijek na rubovima je postojalo pučko zabavljačko kazalište koje su izvodili putujući glumci i zabavljači, kasnije se javilo i elitističko plemićko kazalište na latinskom (15. st.), ali prikazanja su bila srednjovjekovna kazališna umjetnost glavne struje. Svi su ih razumjeli i mogli gledati, istovremeno su bila voljena i priznata, a bila  su jednako važna i jednako povezana sa svetim i državnim kao i u antici.

  Izvođenje je bilo vezano uz velike blagdane (Uskrs, Tijelovo, svetačke proslave, Božić). Kao i u antici, bila je to svečanost cijeloga grada, u organizaciji najviših predstavnika i vlasti i Crkve. Prikazivala su se najčešće pred crkvom tako da bi izgradili mansije ili mansione (lat. kućice), male samostalne pozornice na kojima bi se odvijale pojedine epizode iz priče Kristova ili svečeva života. Mansije bi posložili na trgu pred crkvom u krug i tako se dobila transcendentna dimenzija: i blizina hrama, i krug kao metaforu svijeta. Kao i antičke tragedije, prikazanja su bila veliki i skupi glazbeno-scenski spektakli. Bila su to cjelodnevna događanja, a trajala su po nekoliko dana – od 3 do 25, primjerice Muka u gradu Valencienneu na jugu Francuske. Što više dana programa, to više mansija pa je ostalo zapisano da je Muka u francuskim gradu Rouenu imala 22 mansije (1474.), a u Monsu čak 70 (1501.)! Slično je bilo i u drugim zemljama: britanski York Corpus Crhisti ciklus  od 1569. imao je 45 mansija! Ne zaboravimo da je svaka mansija jedna predstava jer se ta epizoda prikazivala zaokruženo, a i mogla se gledati i samostalno! Znalo je biti stotinjak saudionika i za najmanje prikazanje (od samo jednog dana). Bili su tu ne samo glavni likovi nego i korovi anđela, Židova, djece, učenika, vojnika... Brojni su, i često vrlo komplicirani, bili i scenski efekti (npr. pakao, Jona, raspeće, raj...), a bilo je i puno glazbe i  pjevanja.   

  Prikazanja je financirala cijela zajednica. Najveći financijski teret su podnijele  bratovštine (udruge zanatlija) jer su, npr. za Muku  pekari preuzimali posljednju večeru, zlatari poklonstvo mudraca, a kuhari pakao itd... Mansije smještene u krugu na trgu bile su fiksne, a publika je obilazila od jedne do druge. Kasnije su radili i mansije na kolima koje su putovale kroz grad dok je publika stajala i gledala.  

   U Katoličkoj crkvi misa se služila na latinskom jeziku sve do šezdesetih godina 20. stoljeća, a prikazanja su pisana na nacionalnim jezicima, ali se i tu, kao i u antičkim  tragedijama, pazilo na doličnost forme i sadržaja. Stih je bio forma dostojna visoke literature, pa tako i prikazanja. Kada su prevođena na nacionalne jezike, bilo je to  s punom odgovornošću prema poslu, i formi i sadržaju.  Prvi autor čije ime znamo je žena,  njemačka benediktinka Hrosvita iz 10. st., koja je napisala 6 kratkih prikazanja kao poučno štivo za svoje sestre koje su ih i igrale u samostanu. No, većina pisaca – kako svećenika, tako i laika, pisala je  anonimno, služeći Bogu  talentima koje im je Bog dao poradi  spasa i  svoje i tuđih duša. 

  Dramski tekstovi prikazanja bili su vrlo popularni i istovremeno igrali po cijeloj Europi. Prikazanja su vladala europskim scenama tri stoljeća (14., 15. i 16.) i cijelo to vrijeme bila su kazalište glavne struje (pa i za vrijeme renesanse koju učimo kao posebnu epohu). Budući su, kao i u antici, prikazanja bila ritualne predstave,  sudjelovali  su svi (i izvođači i publika) i svi su toga morali biti dostojni. Izvođači su, kao i u Staroj Grčkoj, bili amateri kojima je bila čast sudjelovati, ali su samo  najcjenjeniji građani bili dostojni  igrati svete likove. Publika je dolazila u gradove na predstave kao na hodočašće jer je dolazak smatrala bogougodnim djelom. Srednjovjekovni se gledatelj kretao od jedne do druge mansije u želji da razumije objave Istine sa scene. Dakle, bilo je i poučno i zabavno, pa ne čudi da su prikazanja bila popularna.

  Iako je priča, kao i u antici, bila poznata, a likovi zadani, dramska napetost proizlazila je iz emotivnog sudjelovanja publike. Prikazanja su imala identičnu funkciju kao i antička tragedija: bilo je to također didaktičko kazalište koje, prikazujući Božje djelovanje, poučava   publiku o najvažnijim stvarima u životu (dobru, zlu, spasu duše), a  primjeri dobrog i lošeg ponašanja likova izazivali su i u prikazanjima katarzu koja je pročišćavala negativne emocije i osnaživala publiku.

  © Sanja Nikčević, KAZALIŠTE.hr, 6. studenog 2021 

Piše: