Kazalište.hr

Muhoberac - Banović izvadak

  • Norveg

    Uz Karolinu Norveg (Karolina Zappe, umjetničkih imena Cristoph i Norveg), rođenu u Beču (1834. – Zagreb, 1903.), glumicu, opernu i operetnu pjevačicu, autorica piše da je „majka hrvatskoga glumišta“, a navode se posebnosti iz njezina života od samih početaka do ženidbe za Josipa Freudenreicha i djece koja su također postala umjetnici, kao i zanimljiva isprepletanja privatnoga i javnoga života između kojih nema granice. Kao djevojčica prvi je put nastupala kao glumica u Badenu, kupalištu pokraj Beča, nakon udaje glumi u gornjogradskome kazalištu i na otvorenoj ljetnoj pozornici, supružnici se sele, ali se ponovno vraćaju u Zagreb godine 1860., „sudbinske godine koja je preokrenula povijest hrvatskoga kazališta: Nijemci su nakon gotovo tri desetljeća zauvijek izbačeni s pozornice i iz Zagreba, a neumorni vizionar, prvi među očevima hrvatskoga kazališta Dimitrija Demeter zove Freudenreicha u pomoć. Valja u što kraćem vremenu oformiti domaću trupu (….). U vječnoj oskudici i u vremenu bez socijalnih i drugih prava za umjetnike.“ Banović napominje da su upravo u takvim teškim okolnostima Freudenreichovi bili zagrebačkoj publici najomiljeniji kazališni par: on režira sve što se postavlja na scenu, ona igra u gotovo svakoj predstavi. „Prvi ugovor sa zagrebačkim kazalištem Karolina je sklopila 1856. godine, a najstariji uopće sačuvani ugovor u nas (u arhivu Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta HAZU), onaj iz 1864. upravo je njezin!“ „Nijedna nasljednica Karoline Norveg ili suparnica na sceni nije ju za života mogla ugroziti jer je (po strogom, ali pravednom Šenoi) od svih bila – savršenija.“ „Karolina Norveg ujedno je i prva žena u našoj kazališnoj povijesti koja je za života proglašena začasnim članom hrvatskog kazališta. Zbilo se to 1897. godine, na svečanoj predstavi Graničara (40 godina od praizvedbe u gornjogradskom kazalištu) kojom je prilikom u loži sjedila pored intendanta Stjepana Miletića dok je sceni igralo sve četvero njezine djeca i unuka Milka.“

    Ody

    Lina Ody (Pavia, Lombardija, 1841. – Ljubljana, 1901.) prikazana je kao „potpuno zaboravljena, u svoje doba istaknuta pjevačica i glumica“ i jedinom poznatom fotografijom „o kojoj ne postoje nikakvi podatci“. Prvi je put nastupila kao Lina pl. Schnarendorf kao sedamnaestogodišnjakinja u ariji iz Meyerbeereovih Hugenota, kao solo sopran. Godine 1863. zapošljava je Freudenreich, što zanimljivo povezuje dvije glumačke osobnosti, uz uvjet da promijeni njemačko prezime, tako da postaje Dragojla Milanov. Udaje se za Viktora Odyija, glumca Dobrovoljačke kazališne skupine. Autorica navodi da se, iako je imala dosta uspjeha kod publike i kritike, ipak nije mogla probiti zbog dramskih prvakinja koje tad igraju u kazalištu. Osim toga, glumci ostaju bez dohotka, razbolijevaju se, u kazalištu je hladno, a „dolaskom Augusta Šenoe za artističkog ravnatelja kazališta mijenjaju (se) kriteriji, njoj nenaklonjeni“. Lina Ody seli se, uključuje se i u kazališnu pedagogiju. „Nakon toga, ponovno odlazi u Ljubljanu gdje provodi posljednje dvije godine života i gdje se završava priča o najnesretnijoj zaboravljenoj subreti hrvatskoga glumišta (….)“.

    Freisinger

    Ivana (Jeana, Jeanne, Joanna, Johanna), prema mužu Freisinger (Budimpešta, 1850. – nepoznato, oko 1927.) prikazana je također jedinom poznatom fotografijom o kojoj ne postoje nikakvi podatci i rečenicom: „Prva hrvatska primabalerina, koreografkinja i pedagoginja“. Priča počinje podatkom da je 1876. iz Budimpešte stigla na zagrebački kolodvor, gdje ju je dočekao Pietro Coronalli, plesač, koreograf i pedagog, Freudenreichov redatelj baleta. Prvi je nastup ostvarila 1876. u baletnom umetku u Zajčevoj šaljivoj romantičnoj operi Boissyjska vještica, a nakon toga koreografira iste godine sve baletne scene na praizvedbi Nikole Šubića Zrinjskog. Ona i osam pjevačica, navodi Banović, „čine prvi baletni ansambl u našoj povijesti: gospodične su sve redom polaznice Coronellijeve škole kojima do danas ne znamo imena jer će se (po uzoru na Beč, dakako) još dugo na ceduljama navoditi samo prezimena, uz obvezni (bračni) status: gdja/gdjica: Vormastini, Strozinger, Cerovac, Kargačin, Frasinelli, Rosenberg, Ludvik i Mahalup“. Zajčevu Operu ukida Hedervary, a ponovno se javlja 1892. kad se prvi put u nas prikazuje cjelovečernja baletna predstava, Vila lutaka, jednočini pantomimički plesni divertissement libretista Hessereitera i Gaula i skladatelja Bayera, prema kojemu je ova knjiga naslovljena. Za Miletićeve ere osniva se prvi stalni baletni ansambl i prva baletna škola u našoj povijesti pri kazalištu, na čelu koje je Ivana Freisinger, kojoj se od 1927. godine gubi svaki trag.

    Haiman

    Faniku Haiman (Božjakovina, 1871. – Zagreb, 1930.) autorica predstavlja kao „omiljenu komičarku čiju je karijeru na vrhuncu zaustavio tragičan slučaj“. U Hrvatskome glazbenome zavodu diplomirala je 1889. i nastavila glumačko i pjevačko školovanje u Beču. Angažman u zagrebačkom kazalištu dobila je 1897. u opernome zboru, za vrijeme Miletićeve intendanture. Sudjeluje u svim dramskim žanrovima, operi i opereti. Uskakala je u mnoge, čak i muške uloge. U predstavi Ivica i Marica igrala je čak tri uloge, a autorica navodi nadimak koji joj je Josip Bach zbog toga dao: Spas kazališta! Haiman je igrala paralelno i u kabaretu, najviše muške uloge u Klub-Kabaretu pod vodstvom Ace Biničkog, a bila je i zvijezda kabareta Grabancijaš, u kojemu je nastupala u parodiji Traviata Tratarata. „(….) imala je tu sreću da je odmah na početku karijere, iznad svega zbog raskošnog komičarskog dara, postala miljenica publike koja je, baš kao i kritika, uz prštavi talent isticala njezin veliki scenski elan, žarku želju i oduševljenje igrom te izraziti smisao za lakrdijsku komiku, uglavnom izvan karikaturalnog pretjerivanja.“ Umrla je od sepse nakon što se u svojoj kuhinji porezala nožem.

    Kraus-Aranicki

    Greta Kraus-Aranicki (Osijek, 1897. – Zagreb, 1956.), „iznimna glumica i pjevačica, redateljica u zagrebačkom kazalištu.“ Autorica navodi kako ju je sudbina već na početku života odredila: otac joj je umro, ostali su bez prihoda, iz Osijeka sele u Zagreb, u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda uči pjevanje kod Leonije Brückl, deklamaciju i mimiku kod Micike Freudenreich, a oproštena joj je školarina zbog izvrsnoga uspjeha. U Beču usavršava pjevanje, glumu i režiju kod Maxa Pallenberga. Udaje se prije diplome, 1920. Kako od rane mladosti boluje od bronhijalne astme, nakon pogrešnoga liječničkoga zahvata prekida 1925. glazbenu karijeru, a 1927. postaje stalnom članicom zagrebačke Drame. Od kolega joj je najdraži operni i operetni pjevač i glumac Nikša Štefanini, koji gubi glavu za njom. Ipak se nije rastavila od drugoga muža, Aleksandra Aranickoga, vlasnika više zagrebačkih kina. Zbog bolesti sve više režira i postaje druga redateljica u povijesti zagrebačkoga kazališta i treća u povijesti hrvatskoga glumišta. Banović govori vrlo precizno i o njezinim dvjema režijama, Maturi i Misiji Mr. Perkinsa u zemlji boljševika. Umirovljena je nakon antisemitskih progona u ranoj dobi, iako je prešla na pravoslavlje, a vraća se glumi nakon Drugog svjetskog rata, ali naglo umire na četrdesetu godišnjicu prvoga stupanja na pozornicu HNK-a. Prvu svoju filmsku ulogu, Kontesu, odigrala je u filmu Kameni horizonti Šime Šimatovića 1953., a igrala je i u Bauerovim filmovima. Banović kao vrlo angažirana istraživačica naglašava još neke vrijedne činjenice iz njezina života. Naime, Kraus-Aranicki 1951. ulazi kao prva žena u Radni savjet Drame, a na Skupštini Udruženja dramskih umjetnika u novi Upravni odbor kao jedina žena. Autorica vrlo iscrpno u svakome poglavlju u fusnotama ili u potpoglavljima piše i o umjetnicima i umjetnicama koji/koje su uključeni/uključene u život umjetnica koje su joj u fokusu.

    Hafner-Gjermanović

    Ela (Marija Gabriela) Hafner-Gjermanović (Vrbanja, 1891. – Zagreb, 1966.): La grande diva glume, stila i elegancije, prva Klara u Krležinoj Ledi. „(….) od svih opisanih u ovoj knjizi, zasigurno najuspješnija, najpoštovanija i najslavnija po kriteriju širine odigrana repertoara, omiljenosti kod kritike, kolega i publike (….)“. Na početku se također navodi bitan socijalni moment: naime, rano je ostala bez oca, majke i financija, uz pomoć sestre i šogora upisuje se u trgovačku školu, ali sanja o glumi, koju će poslije usavršavati privatno u Zagrebu, a nakon udaje u Berlinu i Parizu. Naime, s devetnaest godina položila je audiciju pred direktorom Josipom Bachom i ušla u HNK, a s njom rade učitelji glume – glumački prvaci. Ivu Raiću je, primjerice, prva učenica; sprema je za ulogu Ofelije koju je odigrala 1913., a Hamlet je bio Hinko Nučić. Kao izvrsna, odmah nakon premijere potpisuje ugovor s intendantom. Autorica navodi kako je njezin repertoar zapravo neobuhvatljiv, a da je igrala i suvremeni repertoar koji je uglavnom bio praizvođen. Glumila je Klaru u povijesnoj praizvedbi Krležine Lede 1930. u Raićevoj režiji, ali i u izgubljenom nijemom filmu Titta Strozzija Dvorovi u samoći. Dvadeset i petu godišnjicu proslavila je u rangu „zaslužene glumice“, a godine 1947. ovjenčana je republičkom nagradom za ulogu Mamajeve u Ostrovskijevoj drami Dolijala lija. Sudbina se grubo poigrala ovom izvrsnom glumicom: umrla je na psihijatrijskom odjelu bolnice Vrapče.

    Sestre Grund

    Zorka Grund (Zagreb, 1900. Zagreb, 1984.) i Milada Tana (Prag, 1894. – 1983.) – „naše prve filmske zvijezde, sestre Grund“. Kao i ostale, tako i ovu intrigantnu dvostruku priču autorica započinje djetinjstvom. Naime, njihov je otac, poslije miljenik zagrebačke kazališne i filmske publike, na Miletićev poziv angažiran u Zagrebu, „nakon velikoga iskustva glumljenja“ u Brnu i Plzeňu. Jedan je od pokretača hrvatskoga filma, napisao je scenarij za prvi hrvatski igrani film Brcko u Zagrebu, 1917., u kojemu i glumi, a poslije počinje režirati. Majka im je podrijetlom Korčulanka, Milada Clavigo de Clavigioni, pjevačica. Zorka je debitirala 1905., kad je imala pet godina, u Freudenreichovim Graničarima. Dobiva glavnu ulogu u petočinu filmu Vragolanka, u kojemu gumi s Hinkom Nučićem, a poslije sporednu ulogu u filmu Dvije sirote, koja oba režira Alfred Grünhut, ali zaljubljuje se u „naočita Kremzara koji glumce instruira u vožnji dvopregom“ i odustaje od glume. Milada igra u svim očevim filmovima, i to glavne uloge: Brcko u Zagrebu, Brišem i sudim, Jeftina košuta, a za film uzima pseudonim Milada Tana. Uskoro se i ona udaje i preziva Trstenjak te odustaje od glume. „Iako su ih opisivali kao ljepote za vječnost, sestre su ostatak života proživjele u anonimnosti, uz rijetke spomene u struci i  tisku. (….) od njihovih su nam filmova do danas ostali tek tragovi u obliku propagandnih materijala.“

    Popović-Mosinger

    Mila (Milena Helena, Magdalena) Popović-Mosinger (Gradec, 1894. – Zagreb, 1982.): „umjetnica virtuoznog talenta koja je uspješno odolijevala vremenu i modama“. „Operetna subreta i dramska glumica čije ime danas nikomu izvan najužih teatroloških krugova također me govori baš ništa (….).“ Banović navodi kako se upisuje u školu Glazbenoga zavoda i postaje učenica Nade Eder-Bertić, prvi put nastupa na završnom ispitu 1914., a debitira u Osijeku dvije godine nakon školovanja, kao Suzzi u Kalmanovoj Kneginji čardaša. Vraća se u Zagreb i nastupa gotovo četrdeset godina u Drami HNK-a, kao i na otvaranju kazališta na Tuškancu 1923. u kojemu postaje operetna subreta – prvakinja. Udala se za Franja Mosingera koji s njom ulazi u kazališne krugove i snima portrete umjetnika. Osim operetnih igra i dramske uloge, brojne velike, ali i velik broj malih uloga. U problematičnim vremenima Drugoga svjetskog rata potpisala je 1941. izjavu da je u rastavi braka od supruga Židova, a i on o rastavi, kako bi se pokušali zaštititi. Igrala je i Šjoru Petronilu u Tijardovićevoj Maloj Floramye, što je njezin konačni oproštaj od žanra koji ju je proslavio. „(….) bila je pripadnica posljednjega glumačko-pjevačkog ešalona stare garde zlatnoga razdoblja zagrebačkoga kazališta između dvaju ratova, ljubimica kazališnog Zagreba, Osijeka, ali i drugih gradova u kojima je redovito nastupala.“ Autorica govori o turbulentnim vremenima koja su umjetnike obilježila i odredila, pa je tako predstava Otok mira Katajeva, u kojoj je Mila trebala igrati Catherine, prije premijere skinuta s repertoara u kazališnoj sezoni 1948./1949.

    Babić

    Nada Babić (Sv. Juraj, 1903. – Zagreb, 1951.): „najslavnija glumica svog vremena čija je karijera završila u 39. godini“. Još kao srednjoškolka Nada Babić upisala je Gavellinu glumačku školu 1920. i vrlo je brzo bila angažirana u kazalištu kao statistica, a onda je počela igrati manje uloge susrećući se sa Stanislavskijevim metodama. „Kad je na trošnoj sceni tuškanačkoga kazališta, u veljači 1925., zaigrala svoju dotad najveću ulogu – Scampola u istoimenoj vedroj igri Darija Niccodemia, mnogi su, kako pišu onovremeni izvori, oduševljeno odahnuli: Napokon!“ Kod kritike je izazivala laude, u gledalištu povike, a čini se da je najzaslužniji bio Ivo Raić, redatelj i ravnatelj, iznimno uspješan u otkrivanju glumačkih talenata koji su poslije bili pod njegovom zaštitom, a bila mu je i glumačka partnerica. U Amerikanskoj jahti u splitskoj luci 1930. glumio je i Nadin budući suprug Rudolf Hackl-Kukić i drugi izvrsni glumci vođeni četvercem: Begović-Raić-Jakov Gotovac-Ljubo Babić. Igrala je uloge popularnih žanrova, ali sve više i kompleksnije zadatke svjetskih i hrvatskih klasika. Živeći u središtu Zagreba, navodi autorica u vrlo zanimljivome ulomku, stalno je bila u kontaktu sa svojom publikom, a u nekoliko je predstava glumila i sa svojim psićem Mikelom. Kako je od majke naslijedila srčanu bolest, dobila je infarkt, ali se uz ovacije vratila na pozornicu kao Marica u Mesarićevu Gospodskome djetetu. Zadnja joj je uloga Gruba u Držićevu Plakiru. Drugi infarkt nije izdržala, umrla je u 48. godini.

    Dubajić

    Margita Dubajić (Balaša, Balassa) (Budinščina, 1903. – Zagreb, 1986.): „popularna subreta čiju su karijeru zaustavili bolest i ustaški režim“. „(….) jedna od naših najpopularnijih operetnih subreta isticala se prelijepom pojavom, neodoljivim scenskim šarmom i izrazitim darom za maštovito oblikovanje brojnih, posebno operetnih uloga.“ Muž joj je Dejan Dubajić, komičar i pjevač s kojim je, kako navodi autorica, činila „jedan od najpopularnijih kazališnih tandema u našoj kazališnoj povijesti.“ Karijeru je započela 1919. u Varaždinu. Ona i muž prelaze 1926. u Zagreb i ulaze u angažman. Ona igra ravnopravno i na pozornici HNK-a, i na Tuškancu i u Malome kazalištu u Frankopanskoj ulici. Najpoznatije su joj kreacije Miss Beautyflower i Perine u Tijardovićevim operetama Mala Floramye i Splitski akvarel. Nastupa i na više kabaretskih scena, ali i kao manekenka „za otmjenu odjeću i frizure“. Za vrijeme Krešimira Baranovića na čelu Opere često igra i dvije ili tri predstave dnevno. Jedna je od prvih glumica hrvatskoga zvučnoga filma. Naime, prema Tijardovićevu scenariju i glazbi glumi 1931. u filmskoj reviji Evo nas. Nastupa 1940. i u kabaretskoj trupi Grabancijaš sa svojim suprugom, ali iznenada obolijeva od dječje paralize i napušta repertoar. U ratu joj je muž kao pravoslavac zatvoren s još nekim kolegama, ali morali su ga pustiti, kao i ostale izvrsne glumce, jer su na sceni bili nezamjenjivi. Margita je kao Židovka otpuštena iz kazališta 1941., formalno zbog bolesti, tako da dalje žive od muževe plaće, sele u Beograd, vraćaju se u Zagreb 1945. i nakratko se ponovno vraća u HNK, ali se vrlo brzo i umirovljuje i dalje prati suprugov umjetnički, kazališni i filmski put.

    Lanović

    Zlata Lanović (Zagreb, 1907. – Zagreb, 1988.): „naša prva plesačka zvijezda XX. stoljeća“. I ovu je umjetnicu znatno odredilo djetinjstvo: naime, otac joj se vratio iz rata 1917., narušenoga zdravlja, umro je i ostavio suprugu i tri djevojčice. Kako je Zlata oduvijek  pokazivala talent za ples i divila se s mamom-prodavačicom umjetnicima koji odlaze na kazališne probe, upisuje se na nagovor majčine prijateljice u Baletnu školu sa 11 godina. Prvi put nastupa u Debussyjevu Golliwogov Cakewalk iz Kutije igračaka s prijateljem Oskarom i tako postaju prvi dječji plesni par u povijesti našega baleta. Oskar Harmoš postaje prvi plesač u našoj povijesti, a Zlata prva zvijezda zagrebačkog Baleta 20. stoljeća (u HNK-u od sama početka do kraja). Sa samo trinaest godina postaje stalnom članicom baletnog ansambla. Autorica navodi kako obitelj Froman podiže razinu baleta kada dolaze u Zagreb, jer sve što su baštinili u Boljšoju primjenjuju i na zagrebačke plesače (Margarita Froman je u Boljšoju bila primabalerina), tako da Zlata spominje da je što zna o baletu naučila od Margarite Froman. Zlata Lanović naporno vježba i igra po trideset predstava mjesečno, uz brojna uskakanja umjesto bolesnih kolegica, što se donekle mijenja i postaje lakše kad postaje solistica Baleta. Ostvarila je za plesače rijetko dugu karijeru, nastupala je trideset i pet godina. U Operi ju je najviše proslavila uloga u Španjolskom plesu u Traviati 1952., u režiji Koste Spaića, kojemu je to bio operni debi. Imala je dva kratka braka: „Teatar je prva i najvažnija stvar u mom životu i prema njemu je bio usmjeren sav moj život“.

    Herzeberger

    Paula Herzeberger (Sisak, 1906. - ?, oko 1950.): „rasna komičarka, buntovnica čiji je život završio kao u trileru“. Kao i većina spomenutih umjetnica, završava Glumačku školu. Iste godine, 1929. nastupa kao dječak Raka u zagrebačkoj premijeri Gospođe ministarke. Autorica Snježana Banović napominje kako je Paulin život pun tajni i zagonetki i kako ona čini prvi pokušaj razotkrivanja umjetničina života. Na početku je bila honorarna članica Drame HNK-a, od 1932. stalno angažirana, a uglavnom je igrala u predstavama Maloga kazališta, ali vrlo često i u Dramskome studiju. Igra izrazito puno, odmah je iza nje prema broju nastupa samo najistaknutija prvakinja HNK-a Božena Kraljeva. Predstave uglavnom režira Aco Binički, u međuratnom razdoblju najzaposleniji redatelj komedija i opereta, kao i voditelj kabareta. Unatoč očekivanju, nije joj se ostvarila karijera zrele dramske prvakinje, „Najprije će je iz kazališta udaljiti antipatija kolega, a još više kolegica, a potom, na duže, uskoro i zauvijek, politički prevrati (….)“. Dubravko Dujšin, primjerice, nije želio s njom potpisati novi ugovor kao novi ravnatelj Drame jer je bila buntovnoga karaktera i sklona konfliktima, ali vratili su je u kazalište zbog pritiska javnosti, gdje igra puno manje. Također joj, u valu antisemitizma, uprava odbija produljiti ugovor. Ostalo je maglovito, navodi Banović. Udaje se za čovjeka koji se preziva Nadramija, provodi neko vrijeme u partizanima, opet dobiva angažman u HNK-u, kratko je u Bjelovaru, negativno se izjašnjava o direktoru i tajniku Drame, otpuštena je i u njezine uloge uskače Mia Oremović kao početnica. Čini se da je nestala pri ilegalnome prijelazu iz Istre u Italiju, odnosno pri bijegu iz Jugoslavije.

    Župan

    Mira Župan (Otočac, 1926. – Zagreb, 1993.): „velikanka, rođena za glumu“. Oduvijek je željela biti glumica, tako da s nešto više od četrnaest godina, 1940. upisuje Glumačku školu u Zagrebu koju pokreće intendant HNK-a Benešić, kao najmlađa u kratkoj povijesti škole. Mnogi poznati redatelji su joj profesori, a s njom se školovalo trideset i šest učenika, poslije većinom poznatih glumaca. Odlazi u partizane sa sedamnaest godina i glumi na fronti. Udaje se za kolegu glumca Jožu Gregorina i u Zagrebu počinju glumiti nakon rata. Prva prekretnica u karijeri joj je uloga Judith u Shawovu Đavolovu učeniku u sezoni 1949./1950. Najdraža joj je uloga Pavle u Vojnovićevu Sutonu u režiji Branka Gavelle 1934., uz Krležine junakinje, a najvećim je uspjehom ocijenjena Krležina Leda, za koju je Gavella predvidio staru i mladu podjelu, tako da Mira Župan alternira Belu Krležu u ulozi Klare, a igra i Lauru kao alternacija Ervini Dragman. Lauru i Klaru igra još jednom, a glumi i sestru Angelicu. „U razdoblju 1950-ih pa do kraja 1960-ih godina, Mira Župan odigrat će repertoar iz snova svake glumice (….).“ Hvaljena je bila i kao Gundulićeva Dubravka 1956. u spektakularnoj Strozzijevoj režiji, kojom su te godine otvorene Dubrovačke ljetne igre. Igrala je na gotovo svim pozornicama bivše države. Dramski joj je žanr bio suđen i urođen, ali je za tridesetu godišnjicu odlučila odigrati Brechtovu Majku Courage u prijevodu Antuna Šoljana i u režiji Tomislava Radića. Sve manje igra: „Žena je u teatru u neravnopravnom položaju, na desetine muških uloga – tri su ženske. A ženama se već poslije četrdesete daju igrati starice. Tek što uđeš u zrele godine, s nataloženim životnim i kreativnim iskustvom moraš sići s pozornice. A tada bi se tek mogle neke uloge najbolje ostvariti.“ (1980.). Odigrala je široku lepezu glavnih uloga, bježala je od nametanja fahova i etiketa, a u nepravedni zaborav, misli autorica, ušla je zbog „sudjelovanja u partizanskoj epopeji“.
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji