Novo lice klasične bajke: Kreativno i vizualno pregnantno

HNK u Varaždinu: I. B. Mažuranić, Priča o Zorku Bistrozorkom i o Sreći, red. Lea Anastazija Fleger

• 

  Kod izbora repertoara za djecu, hrvatska se kazališta prečesto vode logikom prokušanog, igranjem na sigurno, ziheraškim pristupom. Stoga osobito raduje kada u nekom slučaju tome nije tako nego se odluči postaviti (i dramatizirati) neko manje poznato djelo, makar se radilo i o tekstu autorice koja nesporno pripada nacionalnom kanonu. Hrvatsko narodno kazalište u Varaždinu, tek nekoliko dana prije Božića 2024. premijerno je postavilo upravo takav, manje poznat tekst kanonske autorice Ivane Brlić-Mažuranić. Radi se o Priči o Zorku Bistrozorkom i o Sreći, vrstovno od književnih povjesničara redovito određivanoj kao bajci. Brlić-Mažuranić Priču je objavila prvi put 1932., u časopisu Hrvatsko kolo Matice hrvatske. Kasnije je ponovno tiskana u knjigama. Radi se o vrlo kratkom tekstu, no kazališno vrlo pregnantnom, osobito vizualno. To su prepoznali i u varaždinskoj predstavi.

  Tri diva: Zorko, Valigora i Mokronog, naumila su prodrijeti duboko, daleko, visoko, otkriti najdublje i najviše tajne, doći do dubine mora i zraka Sunca, ali i pronaći Sreću. Ovo posljednje Zorkov je zadatak. I dok druga dvojica prvo ne uspiju, a onda ipak uspiju u svome naumu, Zorko će doživjeti složeniju sudbinu. Doći će do sreće, no one prave, ne ostvarive u užicima i razbibrizi, nego dublje, složenije, suosjećajne. Djevojka Mavrica, naime, ostala je siroče. Majka (u izvorniku otac) joj umire i nema nikog, osim šumskih životinja, tko bi o njoj brinuo. Zorko, kojega je Sreća već ranije potaknula da se smanji na ljudsku veličinu kako bi se provukao kroz klanac i našao je, sada je pred zadatkom kompleksnijim no što je ikada mogao očekivati. Emocija koju Sreća od njega zahtijeva nije više jednostavna, ne svodi se na pravocrtan put do zadovoljenja nagona ili uživanja u samodovoljnosti, nego u suosjećanju. Treba se smanjiti, ali ovaj put ne u fizičkom smislu. Smanjiti se na postavke suosjećanja.

  

  Redateljica i autorica adaptacije i dramatizacije Lea Anastazija Fleger vješto je sačuvala srž priče Ivane Brlić-Mažuranić, duhovito je i zanimljivo pomičući nekim promjenama, osobito u liku Sreće. Ona je, naime, sasvim u duhu suvremenog poimanja društva u kojem je fabriciranje sreće postalo moneta i prostor za ostvarivanje profita, zaposlenica organizacije za sreću. Sreća joj je, dakle, posao, koji pri tome, zapravo, ne voli. Pokazuje se kao vrlo nestašna, zaigrana djevojčica, kojoj je zapravo dosta vlastitog identiteta. Bila bi ona malo tužna, dojadilo joj je da stalno mora biti sretna i da je ljudi stalno traže. Zato se izmiče, igra se s tragačima, ali istovremeno funkcionira kao vodič. Smeta joj što joj se uloga svodi na rasipanje zlatnog praha uokolo i nasmiješeno ukazivanje ljudima. Umjesto toga, Sreća kako je postulira Fleger, u jednom trenutku izjavljuje kako su suze „najbolja izlučevina“, a tuga ono što stvarno ljude čini sretnima. Ili barem nju.

  Zorko, Mokronog i Valigora nezgrapni su klipani, zaigrana i besmisleno buntovna skupina, koja u potragu za tajnama života odlazi kao na igru, više iz dosade nego s pravim i promišljenim razlozima. Rješenje, koje glumce postavlja na štule i tako im kretanje čini artificijelnim, stoga se pokazuje kao više od doslovnog. Isto je i s njihovim potezima, koji ne pokazuju promišljenost nego ludičku vrtnju globusa, pravljenje grimasa, vikanje i svakojake infantilnosti.

  Scenografkinja Paola Lugarić Benzia zbivanja je postavila u ambijent obilježen apstrakcijom, nad dobro osvjetljenom (oblikovateljica svjetla Vesna Kolarec) i u dubinu otvorenom scenom na cugovima visi niz uglavnom bijelih platnenih pravokutnika koji se u tijeku zbivanja više puta pomiču te tako naznačuju promjenu, ne gubeći se pri tome u nepotrebnoj ilustrativnosti. Kreativno je to i pametno rješenje. Naime, umjesto da djeci ponudi gotov vizualni kod, plastičku (re)konstrukciju disneyjevske ili čak kičaste impostacije, kakva se prečesto još uvijek može susresti u hrvatskim dječjim kazalištima, Lugarić Benzia stvara svijet geometrijske apstrakcije. Osim toga, ovakvom scenografijom omogućuje se fokus na likove i njihove emocije a ne na spektakularnost njihovih osobina ili prostora u kojima se nalaze. Kostimi Aleksandre Ane Buković, s druge strane, puni su boja, uzoraka i perika, tvoreći tako kontrast akromatskoj scenografiji, no opet izbjegavajući gotova ili stereotipna rješenja. Boje su oznaka unošenja kreacije, stvaranja svijeta, što je u ovoj predstavi pohvalno stavljeno u zadatak gledateljima mnogo više nego što je to običaj.

  Lovro Rimac (Zorko), Marinko Leš (Valigora) i Robert Španić (Mokronog) trojicu su divova iznijeli zaigrano, ludički pomaknuto, a Rimac, koji kao Zorko ostvaruje znatno kompleksniju ulogu, uspio je u nijansiranju karaktera od nezgrapnog diva do osjećajnog sniženog Zorka. Elizabeta Brodić kao Sreća na premijernoj je izvedbi Sreću ostvarila neopterećeno, s vidljivom lakoćom i simpatičnim pomakom u izvrtanje stereotipa. Još su korektno sudjelovale Beti Lučić kao Mavrica i Sunčana Zelenika Konjević kao Majka, a Španić, Leš i Brodić ostvaruju i uloge šumskih životinja.

  

  Varaždinska Priča o Zorku Bistrozorkom i o Sreći nipošto nije rutinska predstava. Ni u izboru predloška, a ni u rješenjima kojima ga iznosi na scenu. Pristup je to koji treba pohvaliti, jer pozitivno odudara od prečesto istih rješenja u kazalištu za djecu.

  © Leon Žganec-Brajša, KAZALIŠTE.hr, 19. ožujka 2025.

Piše: