Kazališna gozba protiv malograđanske gladi

21. VIRKAS, 21. veljače – 15. ožujka 2025, proslava 80 godina rada Kazališta Virovitica: Bertolt Brecht, Pir malograđana, red. Franka Perković

• 

  Rečenica: Uspješan tim je skupina koju čini više jedinki koje jednako ili slično razmišljaju – nekako taman sažima (i) kazališni čin. 

  Prije 106 godina Bertolt je Brecht napisao jednočinku Pir malograđana, a upravo je premijeru ove svevremene i nikad aktualnije kritike buržoaskih vrijednosti, licemjerja i društvenih normi Kazalište Virovitica odabralo za dvostruku svečanost: otvorenje 21. VIRKAS-a (Virovitičkih kazališnih susreta) i proslavu svog 80. rođendana (iako zašetci kazališnoga života u ovom gradu sežu 125 godina u prošlost).

  Uprava kazališta režiju je povjerila iskusnoj redateljici Franki Perković, s čijim sam se redateljskim rukopisom tek sporadično susretala (pamtim Paklene naranče Ivane Sajko, u osječkom HNK-u, doduše davno).

  „Drskost bistrog pogleda na ljudsku krhkost privukla ovom komadu, naoko puno jednostavnijem nego što zapravo jest” – zapisala je, između ostaloga, u knjižici predstave. U tom jest i zamka i izazov i potencijal i bogatstvo. Da bi svoj cilj ostvarila (pod koji se može potpisati rečenica s početka teksta), odabrala je redateljica sjajne suradnike za virovitički slavljenički komad.

  

  Scenski je pokret povjerila Pravdanu Devlahoviću, što iskusnom gledatelju sigurno nije promaknulo. Bila je to prava, inovativna, zanimljiva, a ne generička koreografija. Scenski pokreti nisu bili samo lijepi, nego skladni, izražajni i dojmljivi, jer je svaki izvođač bio precizan, svjestan svog tijela, prostora i drugih izvođača pa je čitava izvedba bila tečna i skladna. Devlahović koristi ritam, dinamiku i tempo glazbe, što se odlično odrazilo na čitavu predstavu, ne odvlačeći pozornost od priče, nego ju obogaćujući i stvarajući snažan vizualni i emocionalni dojam.

  Društvo se, unatoč vremenskom odmaku, nije značajno promijenilo u pogledu licemjerja, konzumerizma i klasnih odnosa. Iako Brechtov komad dopušta razne pristupe, redateljica se Perković - ne bi li naglasila ironiju i kritiku društva, odlučila za klasičnu izvedbu, ne povezujući tekst s današnjim političkim i društvenim temama, ali nedvosmisleno naglašavajući apsurdnost sitničavih društvenih pravila. Nisu to boljetice samo prošlih generacija, vrlo je lako zamisliti da bi se i mnoge današnje obitelji ponašale slično u sličnoj situaciji. Na društvenim mrežama, javnim nastupima, političkim dijalozima. Prave ljudske vrijednosti uvijek su gubile bitku pred egoizmom i materijalizmom, ništa više nekada nego danas.

  Sinkronizirano, prenaglašeno i glasno odlažući plastične čaše na stol, čin je kojim redateljica naglašva da likovi nisu autentični, nego automatizirani članovi društva vođeni konvencijama i ritualima, bez istinskih emocija. U knjižici nemaju ni osobna imena, nego generičke nazive Mladoženja, Mlada, Otac, Majka, Prijatelj itd. jer to nisu neki konkretni pojedinci, nego simboli univerzalnih ljudskih odnosa. Sve to pojačava osjećaj otuđenja, kolektivne krivnje.
  Čitava je inscenacija stilizirana, jasan je otklon, pomaknutost u odnosu na realizam. Odnosi su iščašeni, krivo postavljeni, zapravo pokidani i polomljeni, baš kao i namještaj.
  Scenograf Krešimir Tomac po stropu je povješao stolce, prozore i vrata, što odlično simbolizira tu izokrenutu stvarnost, nestabilnost i kaos. Prostor nije realističan, nego odražava unutrašnja stanja i odnose među likovima. Uz taj koji je ni na nebu ni na zemlji, namještaj na sceni se stalno lomi, što predstavlja raspad čitavog sustava, lažni i krhki sklad obitelji (ne samo ove na sceni), urušavanje društva i psihe likova. Namještaj se lomi i tijekom interakcije, kao nagovještaj svađe i konstantne napetosti.

  Nakon potpunog i sveopćeg sloma svih i svega – slijedi ljubavni čin novopečenih mladenaca na stolu koji se - lomi, pa im posluži i kao (dječji) tobogan.
  Uz svjetlo koje je znalački oblikovao Domagoj Garaj, ne samo toj završnoj sceni, nego i svima koje su joj prethodile, odličan je začin dao autor glazbe Stanko Kovačić, odlučivši se mahom za skladbe izvedene na violončelu (i glasoviru), što je dalo dubinu, emotivnost i introspektivnost. Bogat i topao ton ovog glazbala evocira osjećaj melankolije, nostalgije, ali i nade, ljubavi i kakve-takve duhovne uzvišenosti – onoga što jest i onoga što na sceni likovima nedostaje. Savršen instrument za izražavanje suptilnih emocija, bez potrebe za riječima. Baš kao što je to bilo u toj zadnjoj sceni, koju je Devlahović odlično koreografirao.

  Pohvale idu i na račun kostimografkinji Mariti Čopo, posebice za ženski dio ansambla, iako se čini da je svoj zadatak odradila samozatajno i neuočljivo, taj je pečat bio više nego dragocjen.

  Dragocjeni su uvijek i prinosi glumaca. U prvom redu je to svaki puta kad sam ju gledala, odlična Sara Lustig. Njezina Mladenka nije ni sentimentalna ni romantična, nego ironična, vrlo mehaničkih i usiljenih pokreta, izvještačenog osmijeha i reakcija prema novopečenom supružniku. Sve je to u kontekstu naglašavanja otuđenosti, ali i kritike, ovaj puta i institucije braka.

  „Ne nabacuj se kamenjem ako sjediš u staklenoj kući” – rečenica je koja prethodi eskalaciji – od verbalnog do fizičkog nasilja, pravog grubijanstva.

  

  Ponešto suzdržan bio je Goran Vučko kao Mladoženja, no njegov je i lik vrlo discipliniran, (prividno) samouvjeren (?!), stalno se pokušavajući dokazati kao uspješan (izraživač namještaja), no kako večer odmiče, sve je nervozniji i njegova suzdržanost popušta. Mladi, no iskusni Osječanin naviknuo nas je na raskošnija glumačka izdanja, no to ne znači da je ovo bilo iole ispod vrlo dobrog. Uspio je od publike dobiti suosjećanje, no mislim da to nije bio konačan cilj. U svakom slučaju, sklada su partnerski odnos uspostavili dvoje mladenaca.

  Draško Zidar u ulozi mladenkinog oca pokazao je da je glumac od formata, koji vodi računa o svim aspektima zadatka. Njegov je lik bio sve što treba biti: ironičan, ukočen, dominantan punac koji voli dijeliti savjete čak i kad nisu potrebni (posebice novom zetu). Odlična je Zidarova gestikulacija, ton, ali i prijekopotrebna teatralnost i groteskna parodičnost lika.

  Mladen Kovačić dokazao se kao vrijedan član virovitičkog ansambla, a ovaj je puta to ponovno potvrdio. Ne samo glumačke, nego je pokazao i odlične pjevačke sposobnosti. Dojmljiv je bio kao prijetvorni mladoženjin prijatelj, ciničan i ulizica, koji se u trenu preokrene u onoga tko prijatelja ismijava, ponižava.

  

  Silvija Švasta uvijek rado gledam na sceni. Iako je, uvjetno rečeno, ovaj puta dobio manji dio kolača, uspio je ostaviti dojam. S punim je entuzijazmom i ovaj puta pristupio zadatku, gotovo misiji u njegovu slučaju. Mislim da spada u one glumce koji svaki svoj lik, ulogu, doživljavaju kao manji ili veći projekt, no svakako misiju.

  Slabiji su dojam ostavili Vlasta Golub, Goran Koši, Snježana Lančić i Iva Slavić. Njihove su izvedba bile uglavnom korektne, uz primjetan trud svih četvero. Iako su svi pokazali razumijevanje teksta i situacija, redateljičine zamisli i cilja, njihove su interpretacije ostale suzdržane, bez nekog emotivnijeg pristupa. U nekim je scenama nedostajalo intenziteta i međusobne interakcije, što bi svakako obogatilo predstavu i učinilo ju upečatljivijom. Ipak, posvećenost čitavog ansambla bila je više nego očigledna. Vidno je da im nije nedostajalo motivacije ni angažmana.

  Rečenicom Dosta je kazališta., nakon koje gosti odlaze kući rqazbija se četvrti zid i još se jednom gledatelja podsjeća da sjedoče kazališnom činu, da se ne uživljavaju u situaciju na sceni.

  

  Iako je ovaj komad čest na repertoarima (sjetila sam se izvedbe Scene Gorica iz 2007., s Bojanom Navojcem i Ninom Violić u ulozi mladenaca, koja je u režiji intrigantnog Paola Magellija 2010. gostovala u Osijeku), predstava koja zrcali smionost, dosjetljivost, hrabrost i strastvenost slavnog njemačkog dramatičara prema malograđanskom mentalitetu i površnost srednje (građanske) klase, buržoazije, koja svoje pravo lice – nepromišljenost, nepouzdanost, neumjerenost krije iza maski društvenih normi i manira, sigurno će živjeti na virovitičkoj sceni.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 10. ožujka 2025.

  Redateljica: Franka Perković
  Suradnik za scenski pokret: Pravdan Devlahović
  Scenograf: Krešimir Tomac
  Kostimografkinja: Marita Čopo
  Autor glazbe: Stanko Kovačić
  Oblikovatelj svjetla: Domagoj Garaj
  Asistent redateljice: Toma Serdarić

Piše: