Neiskorišteni potencijali i izgubljenost u besciljnom skrolanju

Dom kulture Kristalna kocka vedrine – Gradsko kazalište Sisak, Kazališna družina Tragači, Teatar Mašina igre: Dina Vukelić, Tri sestre na Instagramu (prema motivima drame Tri sestre A. P. Čehova), red. Paola Slavica

• 

  „U predstavi pratimo kratak, ali intenzivan period u životima triju sestara u provinciji iz koje, baš poput Čehovljevih junakinja, sve tri žele pobjeći. No, za razliku od Čehova, u ovoj predstavi ne postoji Moskva, nego su upravo društvene mreže njihova „moskva“, njihova utopija boljeg života.“ Ovako o svojoj predstavi Tri sestre na Instagramu pišu tvorci, točnije čak tri kazališne kuće koje su se koprodukcijski udružile i iznjedrile ovaj naslov: Kazališna družine Tragači, Teatar Mašina igre i Gradsko kazalište Sisak – Dom kulture Kristalna kocka vedrine. Naslov je to kojim su se predstavili vinkovačkoj publici u Gradskom kazalištu Joza Ivakić.

  Vrućini, zapravo sparini unatoč, uzevši u obzir i kraj sezone, te je subotnje večeri odaziv publike bio vrlo solidan. Sigurno je tomu pridonio i Čehovljev komad koji se nimalo ne skriva u naslovu, ali i intrigantna kombinacija s vrlo popularnom društvenom mrežom.
  Dok je publika ulazila, glumice su već bile na sceni, što je bio prvi korak kojim je redateljica Paola Slavica uvela gledatelje u predstavu i ambijent, obrisala granicu između stvarnosne svakodnevice i kazališne iluzije i nagovijestila intimniju vrstu scenskoga iskustva.

  Ovaj je postupak u kazalištu važan, jer omogućuje (dublje i bolje) povezivanje publike s temama, naročito u osvježavanjima i aktualiziranju klasika poput Čehovljeve Tri sestre.
  Zgodno pišu tvorci: „Osmišljen kao suvremeno čitanje Čehovljeva bezvremenskog kanonskog djela, ovaj autorski projekt krenuo je od istraživačkog procesa i improvizacijskog rada s glumicama i autorskim timom da bi čehovljanska tragikomična svakodnevica pronašla adekvatan scenski izraz u današnjem vremenu, uvelike oblikovanom, pa i uvjetovanom paralelnim životima (ili životarenjem) u digitalnim prostorima. Tri sestre stoga se smještaju u neimenovanu provinciju današnjice gdje besciljno skrolanje na mobitelu, raspršena pažnja, nedovršene radnje i zamišljaji savršene budućnosti („Treba otići negdje daleko!“) funkcioniraju kao supstrat za stvarni život – onaj u trenutku.“

  

  S obzirom na to da sam tu večer (5. srpnja) i ja bila jedna od gledatelj(ic)a, priznajem da sam u kazališnoj stvarnosti Olge, Maše i Irine prepoznala i neke elemente vlastite stvarnosti: čežnja (za izgubljenim vremenom, mladosti, unutrašnjim mirom, sretnom vezom, boljim poslom, dalekim putovanjem…), stagnacija u koju svi povremeno upadamo i vječna potraga za smislom. To su i temeljne emocije oko kojih se vrte tri sestre (i većina nas), a svako stavljanje u suvremeni kontekst dodatno podcrtava univerzalnost i bezvremenost Čehovljeva pisma za koje je kazalište prostor vječne reinterpretacije.
  Dramaturgiju potpisuje Dina Vukelić, iza koje je diploma dramaturgije smjera dramskog i filmskog pisma na ADU te komparativne književnosti i lingvistike.

  Predstava zapinje već na osnovnoj razini – dinamici izvedbe. Ritam varira između sporog i zagušujućeg, što – matematika je jednostavna i neumoljiva – dokida dramaturšku napetost. Umjesto da iščekivanje raste i vodi prema vrhuncima, čini se da se stalno vraća(mo) na početak, a sve je moglo bolje, jer se autorski dvojac odlučio za ambiciozan tematski pothvat – koliko smo zatvoreni u vlastiti mentalni prostor, opsjednuti sobom dok oko nas prolazi stvarnost?

  Problemu pridonose i videoprojekcije (u kojima se pojavljuju Ivan Đuričić kao njihov brat Andrej, te Katarina Baban kao njegova supruga Nataša) jer dodatno usporavaju radnju, prekidaju organski tijek i emocionalni kontinuitet. Video kao da je naknadno zalijepljen sloj – zanimljiv, ali dramaturški suvišan. Ono što je trebalo funkcionirati kao suvremeni medij, postalo je dramaturška smetnja, a predstava je zapela između ambicije i realizacije.
  Dodatan problem je i nejasan i nezaokružen dramaturški luk, kao da nema dobre stare parabole – od uvoda, preko zapleta i vrhunca, pa sve do raspleta. Ta se nekoherentnost odnosi i na emocionalni i na sadržajni put likova, a kad je tako sat i 50 minuta (bez pauze) publici traju dvostruko duže. Imala sam dojam da gledam seriju isječaka bez ključa koji ih povezuje u smislenu cjelinu. Rascjepkanost se čini kao posljedica nedostatka čvrste dramaturške konstrukcije i vrlo krhke narativne niti. (Tu se vraćamo na ono iz čega je predstava krenula i nastala, a što nerijetko završi odlično.)

  Mnogo je aspekata u kojima predstava slabi bez održive strukture, pa pojedinačni trenutci – ma koliko bili snažni (a bilo je i misaonih i emocionalnih) ne postižu željeni učinak.
  Važan sloj predstave je način koncipiranja likova, a ovdje ne prolaze nikakvu (vidljivu) katarzu, nema velikih obrata, nema transformacija koje bi p(re)okrenule njihov unutrašnji svijet ili odnos prema drugima. Događaju se samo mikro promjene, gotovo neprimjetni pomaci, sitni lomovi, ali baš to se pokazalo kao prostor za poistovjećivanje s likovima. Upravo u tim tihim previranjima leži ljudskost – njihova i naša. One nisu mitske junakinje, nego osobe čije su borbe sitne (baš onakve kakve većina nas prolazi u životu), ali stvarne i koliko god nespektakularne, djeluju iskreno.

  Tijekom predstave stalno su mi na umu bili neiskorišteni potencijali na više razina. Teme otuđenja, identiteta, površne komunikacije, emocionalne blokiranosti i distanciranosti – važne su i plodne za scensku obradu. Ostale su na razini naznaka. Slično vrijedi i za tekst, kojemu na trenutke nedostaje oštrine, dijalozi su razlomljeni, kao da su dijelovi većega dramskoga tijela (što sam već spomenula).

  Posebno žalosti što ni glumice nisu dobile priliku do kraja razviti svoj glumački potencijal, jer nije bilo dovoljno prostora za gradaciju likova. Lik Maše (Nadia Cvitanović) najupečatljiviji je i glumački i dramaturški. Kao neurodivergentna radijska novinarka, Maša utjelovljenje je sveprisutne tjeskobe suvremenog društva i frustracije provincijalnom učmalošću i društvom koje se bavi „komparativnom analizom Gucci torbica“ i ispraznim životnim dodatcima (filerima i ekstenzijama). Nadia Cvitanović svojom igrom vješto balansira između cinizma, ranjivosti i prigušene žudnje, stvarajući lik koji unatoč autodestruktivnosti ostaje životan, kompleksan i emotivno pristupačan. Mašina stalna potreba za smislom, bijegom ili makar potresom djeluje kao motor radnje.

  Iva Šimić Šakoronja ulogu Irine utjelovila je korektno, u nekim trenutcima emocionalno vrlo autentično. Iako je interpretacija mogla biti zaokruženija i slojevitija, lik mlade žene zarobljene između infantilnosti i samopomoći ipak je učinila zanimljivim i dramaturški funkcionalnim, osobito u kontekstu njezine svakodnevice u pogrebnom poduzeću i simboličnog okruženja roditeljskoga doma.

  Lik Olge, u interpretaciji Jelene Hadži-Manev, ostavio je najslabiji dojam, djelomično i zbog same dramaturške skromnosti uloge. Premda izvedba nije ponudila osobite glumačke nijanse, treba imati na umu da je riječ o statičnijem, povučenijem liku, koji sam po sebi nudi ograničen prostor za izražajniju scensku kreaciju.

  

  Uz razlike u izražajnosti, suigra je bila ujednačena i pridonijela je fluidnosti cjeline. Nedvojbeno se osjećala profesionalnost i međusobno povjerenje, i prilično sam sigurna da su glumice istinski uživale u zajedničkom stvaralačkom procesu.

  Scenografija Ane Paulić funkcionalno podržava radnju i atmosferu, vidljivo je promišljanje oblikovanja prostora. Slično vrijedi i za kostimografiju Danijele Gotal-Grgurač, koja je dosljedna u karakterizaciji likova i dobro se uklapa u estetiku predstave. Iako možda ne donose osobitu inovativnost, scenografija i kostimografija dosljedno prate estetsku i konceptualnu viziju predstave, smisleno ju nadopunjuju.

  U konačnici, sve se odvija u jednom kadru, na kauču boje senfa/meda s heklanim tabletićem/miljeićem na naslonu, na kojem tri sestre „trunu i propadaju dok drugi žive i uživaju u životu“, ispred kojega je u prvom planu veliki plavi metalni kovčeg, koji glumi stol i u kojem su vjerojatno pohranjeni cringe predmeti njihovih roditelja, a kojih je prepuna kuća; s desne strane je garderoba na kotačima, i ring light za selfije – za Instagram. Može li intimnije?

  Scenski pokret, premda diskretan zbog statične mizanscene koja se najvećim dijelom odvija na kauču, profesionalno je oblikovala Selma Sauerborn, ostajući u duhu struke. Slično se može reći i za oblikovanje svjetla Tomislava Maglečića, koje nenametljivo, ali učinkovito prati ritam predstave.

  Toni Starešinić i Željka Veverec glazbu su koristili vrlo štedljivo – činilo se isključivo u prijelazima između scena. Takav minimalistički pristup decentno nadopunjuje ritam cjeline.

  

  Najveći izazov predstave je u procijepu između onoga što je moglo biti i onoga što je izvedeno: intrigantna tema je tu, talenta glumicama ne nedostaje, no nedostaje jasna vizija kao okvir koji bi sve zaokružio u kazališni čin koji ostavlja dojam cjelovitosti.
  Predstava završava tiho – nije se usudila ili nije znala kako dovesti mikro pomake do istinskoga unutrašnjeg (prije)loma.

  Nakon izlaska iz dvorane, teško je ne požaliti što katarzu nisu doživjeli ni likovi ni publika, jer razasute skice nisu pretočene u kazališnu cjelinu. A onda shvatim da sve to zapravo reflektira stanje današnjice i da je žalosno koliko smo (ne)uključeni u živote drugih (živimo jedni pored drugih, ali rijetko istinski zajedno), stvarnost oko sebe. Svima je fokus samo na sebi. Da parafraziram Mašu: jedni se drugima obraćamo brižnim tonom automata (usuđujem se dodati – programiranih za empatiju). Upravo ta tobožnja brižnost precizno ocrtava suvremeni društveni pejzaž u kojem se prisutnost često svodi na površnu interakciju.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 15. srpnja 2025.

  Redateljica: Paola Slavica
  Dramaturgija i tekst: Dina Vukelić

  Uloge:
  Irina: Iva Šimić Šakoronja
  Maša: Nadia Cvitanović
  Olga: Jelena Hadži-Manev

  Glumci u videoprojekcijama:
  Andrej: Ivan Đuričić
  Nataša: Katarina Baban

Piše: