Majstorski kazališni spektakl o otporu, hrabrosti i sjećanju

25. Osječko ljeto kulture – OLJK, Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, Dječje kazalište Branka Mihaljevića u Osijeku, Akademija za umjetnost i kulturu u Osijeku: Evgenij Švarc, Zmaj, red. Dražen Ferenčina

• 

  Prije nego što dijete nauči govoriti – pjeva. Prije nego nauči pisati – crta. Čim prohoda – pleše. Umjetnost je, čini se, u temelju čovjekova iskustva i izražavanja, što se snažno osjetilo u najnovijoj inscenaciji bajke ruskog autora Evgenija Švarca Zmaj koja je za jubilarno, 25. Osječko ljeto kulture u koprodukciji ujedinila četiri osječke kulturne institucije: HNK, Dječje kazalište Branka Mihaljevića, Kulturni centar i kao partnera iz sjene, Akademiju za umjetnost i kulturu.

  Autorski tim, na čelu s redateljem Draženom Ferenčinom i Petrom Mrduljaš kao dramaturginjom i redateljevom suradnicom, pozabavio se tekstom o čovjekovoj iskonskoj potrebi za otporom protiv tiranije, protiv šutnje, protiv zmajeva u nama. Premijerno izvedena na pozornici HNK-a 12. srpnja te reprizno sljedeći dan, s toliko slojeva i značenja, predstava upravo tako djeluje: kao zajednički čin protiv šutnje, straha i zaborava.

  Od prvoga je trenutka jasno da se Marita Ćopo (koja s redateljem supotpisuje scenografsko rješenje) nije odlučila za klasičnu scenografiju. U scenografiji dominantna siva te u kostimima običnih građana oker boja, simboliziraju četiri stoljeća trajaću vladavinu Zmaja, odnosno sveopću bezličnost, beživotnost. Bajkom o pobjedi nad totalitarizmom, Švarc nam daje sliku društva bez identiteta, stopljenoga s konformizmom i strahom.

  Scenografija nalik stadionu ili rimskom amfiteatru podsjeća na hladne, masivne strukture koje, za razliku od ljudi, traju zauvijek, kao i režimi i društvene strukture koje opstaju, dok čovjek pati i na koncu ga sustav pojede. Nasuprot kolektivnoj sivoj, zmaj je vatreno crven, kao sila koja razara, spaljuje, ali i kao magnetično privlačna moć. Zmaj je prijetnja i agresija izvana, ali i svi oni unutrašnji porivi u mnogima od nas za destrukcijom, ratom, kontrolom.

  

  Taj vizualni kontrast naglašava borbu između želje za sigurnošću s jedne strane (što građanima znači pokornost zmaju/moći) i potrebe za slobodom s druge. Siva zona je zapravo prihvaćanje sudbine, život pod zmajem, a crvena borba i kaos koji ide uz to. Lancelot (Matko Duvnjak-Jović), vitez u crvenim martama, simbolički stoji između ta dva svijeta, unoseći boju u sivi svijet.

  Svaki pedalj scenografije ima funkciju/svrhu: stube nisu samo gazišta (za uspinjanja i silaženja) nego su i ladice, po potrebi i prozori kroz koje građani u strahu proviruju. Takva multifunkcionalna scenografija oživljava prostor, a višeznačnost prostora reflektira slojevitost teksta i društvenu kritiku koju ispisuje.

  Sve su to majstorski podcrtali Tomislav Kobia svjetlom i Ivan Marušić Klif videoprojekcijama mijenjajući atmosferu, ali i ulogu prostora: sive tribine kroz projekcije postaju i gradske ulice i ljuske zmajeva tijela, stapajući realno i fantastično. Svjetlo precizno oblikuje ritam scene – od hladnih, prigušenih tonova koji podcrtavaju sivilo i pasivnost, do naglih, vatreno-crvenih bljeskova u trenutcima sukoba.

  Kostimografska rješenja M. Ćopo u skladu su s vizualnim kodom, pa većina likova nosi mantile/uniforme čime je podcrtana bezličnost, pokornost i gubitak individualnosti u totalitarnom i distopijskom društvu u kojem žive. Zmaj i njegovi povlašteni poslušnici – gradonačelnik (kasnije predsjednik; Mirko Ilibašić) i njegov sin Henrik (Grgur Grgić), kao i Elza (Mateja Tustanovski) i njezin otac Šarlemanj (Ivica Lučić) kostimima su  izdvojeni kao nositelji moći i prijetnje. Borbeni Lancelot nema klasičnu vitešku opremu iz klasične bajkovite ikone i klišeja. U poderanim trapericama bliži je današnjem mladom gledatelju (i malom čovjeku u predstavi).

  

  Pravi je trenutak za podcrtati Matka: iako mu je tek 27 godina, iz uloge u ulogu potvrđuje svoj status glumačkog virtuoza nevjerojatnog raspona (i ovo nije klišej!). U ovoj ulozi pokazao je rijetko viđenu kombinaciju suptilnosti i strasti, spajajući hrabrost junaka s krhkošću čovjeka. Svaka je njegova kreacija autentična, srčana, što publici ne promiče – glumac je kojega se doživljava srcem. Po toplini (i izvan i na sceni) i talentu, ali i transformacijama – a uloge su u posve različitim registrima talenta – usporediv je s ovdje mu kolegom na sceni Gordanom Marijanovićem, jer uvijek iznenadi, točnije oduševi glumačkom zrelošću i širinom. Kao Lancelot donio je nešto što često nedostaje: iskrenost. Kada kaže da je „bez mane i straha”, to ne zvuči patetično nego autentično.

  U originalnoj priči nepostojeći lik Mačka dobio je ulogu (pristranog) komentatora, vrlo uključenog u zbivanja, opredijeljenog za stranu ovdje samoopredijeljenih za potlačenost – a ima i najekspresivniji, gotovo kabaretski kostim (s detaljima poput kožnog chokera, kožnih čizama, mantila, lanaca, perja, muštikle, iz čaše za pjenušac pije mlijeko…), sveprisutan je, duhovit i ciničan. Netko tko vidi sve a ne čini ništa, onaj tko se zabavlja dok se tragedija događa. Ne znam je li redateljeva odluka bila potaknuta potrebom za dodatnim likom ili jednostavno željom da se načini iskorak, ali uvođenje Mačka i dodjeljivanje ove uloge magičnom Gordanu Marijanoviću bio je pun pogodak, svojevrstan amblem predstave.

  Marijanovićeva prisutnost na sceni nadilazi kazališne okvire; djeluje gotovo nadrealno, kao da je stigao iz nekoga paralelnoga kazališnoga svijeta. Nevjerojatno lako spaja kabaretsku ekstravaganciju, ironiju i suptilnu emotivnu dubinu. Rijetko se viđa takva kombinacija tehničke preciznosti i mitske karizme.

  Iako ih je u tih 65 minuta mnoštvo upečatljivih, neke od najsnažnijih scena svakako su one u kojima kolektivnim tijelima glumci tvore Zmaja, pokazujući da strah i ugroza nisu nešto izvanjsko, nego ono što nosimo i hranimo u sebi, da smo neprijatelji jedni (prema) drugima, da smo mrtve, prodane, nevidljive duše. Koreografija, glazba, moć zajedničkoga glasa kada primjerice poziva na linč – sve to od predstave čini suvremeni kazališni spektakl. To su kazališni trenutci kad shvatite zašto volite kazalište.

  

  Tjeskoba, gužva, kolektivni pokret – sve je usklađeno. I jasna poruka: zmajevi nisu tamo negdje, tamo netko, u nekoj bajci; oni su u nama, u našem strahu, pokoravanju, šutnji.
  U scenskom pokretu (preciznoga Alena Čelića) svaki pokret ima značenje. Upravo zahvaljujući toj promišljenoj koreografiji, gluma i cjelokupna izvedba dobivaju dodatnu težinu i jasnoću. Čelićev rad nenametljivo ali odlučno tijela, emocije i poruku predstave zaokružuje u snažnu cjelinu.

  Atraktivna je i scena borbe Lancelota i Zmaja, začinjena detaljima poput onog u kojem Mačak u loži gricka kokice, s mikrofonom u ruci navija, galami i najavljuje, kao uz boksački ring pred milijunima gledatelja. Znakovit je i vjetar kao simbol nemira, promjena i nadolazećeg preokreta, nagovještaj kraja Zmajeve vlasti i početak – slobode?!
  Snažna je simbolika i u psihodeličnim prizorima svadbe gradonačelnika i Elze, kada zabava postaje maska za kolektivni očaj.

  Stalno se nižu ti posebni i još posebniji prizori, simbolika, kreativnost… Jedan od dirljivijih je kada Elza na dan žrtvovanja Zmaju igra gumi-gumi. Ti mali, jednostavni detalji – crne lakirane cipelice, dječja igra – podsjećaju da često normalno postane nenormalno kada se čovjek prilagodi strahu, iz straha eufemizira zlo, opravdava tiraniju, zaboravlja slobodu u zamjenu za privid sigurnosti. Mateja T. možda još nije dosegnula svoj glumački vrhunac, ali i u ovoj ulozi uvjerljivo pokazuje zavidnu zrelost za 25-godišnjakinju koja tek ulazi u kazališni svijet. Njezina prisutnost na sceni ima onu rijetku, tihu snagu koja se bilježi.

  U režiji, dramatizaciji i kompletnoj interpretaciji naglašen je motiv iščekivanja boljeg svijeta (Elza) i osobne vjernosti vlastitim idealima (Lancelot), pa je jasna simbolička spona sa Simonovljevom pjesmom Čekaj me, koju vitez upućuje Elzi prije odlaska: „Čekaj me i ja ću sigurno doći, čekaj me kad žute kiše padaju, čekaj me kad snjegovi zapadaju, čekaj me kad vrućine zapeku, i kad drugima dosadi čekanje…“.

  

  Bilo je tu i humora – (tragi)komičan je gradonačelnik koji čim postane predsjednik (kada Lancelot usmrti Zmaja) odijeva napoleonovsku uniformu, jer „više nije običan čovjek, nego vlast“. Komično je i koliko su svi servilno uvijek spremni na ulizivanje.
  I naposljetku, Mačak koji umalo zaboravi najaviti hepiend. I Vitez je umalo zakasnio spasiti Elzu – vitez uvijek stiže u pravi čas, a to je zadnji čas, kaže Matko, na što mu Elza zalijepi šamar. Taj spoj ozbiljnoga i parodijskoga ne smije prijeći granicu, a ovdje je granica (o)čuvana.

  Hvalevrijedno je i što uloge u tek nešto više od 60 minuta dopuštaju glumcima priličan rast, gradaciju, raspon, što je većina i iskoristila. Grguru Grgiću za ulogu Henrika dajem ocjenu vrlo dobar plus. Dosljedan je i prepoznatljivo siguran, staložen, precizan i promišljen, kao i u svojim prethodnim ulogama (u kojima sam ga gledala, a sada je to već niz). I ovdje je bio pouzdan. Mirko Ilibašić pokazao je glumačku svježinu, što od njega već neko vrijeme očekujemo. Uloga gradonačelnika kao da je pisana za njega, no ne zbog sličnosti s karakterom lika, nego koliko mu je pružila prostora za kreativnost, što je on iskoristio maksimalno, sigurno i s odmjerenim humorom, pa je predstava dodatno živnula.

  Netko koga moram istaknuti mladi je Dorian Vicić, kojega gledam već treći put (ako dobro brojim). I ovaj put potvrđuje svoj izniman talent. Usto, njegov glas teško je ne zamijetiti – puninu tona, čistu dikciju i sigurnu čujnost (sigurna sam, u svakom kutku gledališta). Uz tu izražajnu glasovnu prisutnost, Vicić pokazuje i prirodnu scensku uvjerljivost koja ga s razlogom izdvaja ne samo među glumcima njegove generacije. S nestrpljenjem i optimizmom čekam njegove sljedeće uloge.

  

  Najiskusniji u ansamblu, Ivica Lučić sigurno je oblikovao lik Gradonačelniku suprotstavljenog Šarlemanja (kojemu se u predstavi kao mito nudi ravnateljska pozicija koju upravo i obnaša). Iako je riječ o relativno maloj ulozi, Lučićev Šarlemanj bio je važan jezičac na vagi – mirnom, odmjerenom prisutnošću unosio je ravnotežu i dodatnu težinu ključnim trenutcima predstave.

  Ivana Vukićević (iskazala se i kao suradnica za lutkarske elemente), Monika Duvnjak, Srđan Kovačević i Domagoj Pintarić u ulogama građanki, građana (i zmaja), bili su važni kotačići u ovoj kolektivnoj igri. Svojom preciznom usklađenošću i osjećajem za ritam pridonijeli su cjelokupnoj atmosferi. Njihove uloge bile su nezaobilazan dio zajedničke slike koju je predstava ostavila.

  Glazba Šimuna Matišića iznimno je uspješan autorski prinos koji precizno oslikava ton i ritam dramske radnje. Osobito se ističe duhovita i funkcionalno osmišljena brojalica o djevama koje zmaj „tamani", koja vješto povezuje glazbeni izraz s dramaturškom dinamikom.

  Uz odlično prilagođen prijevod i preciznu režiju, Zmaj potvrđuje da bajke nisu samo za djecu. Po mnogočemu jedinstven, Zmaj je primjer onoga što kazalište može i treba biti: timski rad, aktualna poruka, prostor za igru i razmišljanje. I da, iz kazališta sam izašla s potvrdom uvjerenja da umjetnost nije luksuz, nego potreba.

  

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 27. srpnja 2025.

Piše: