Smjelo i avangardno uprizorenje klasika

71. Splitsko ljeto, 14. srpnja – 14. kolovoza 2025.: William Shakespeare, Julije Cezar, red. Qëndrim Rijani

• 
  
  Na sceni 71. Splitskoga ljeta, u živopisnu antičkom ambijentu Srebrnih vrata Dioklecijanove palače, izveden je Julije Cezar Williama Shakespearea, kultna rimska drama nastala na prijelomu iz 16. u 17. stoljeće, kojom je najslavniji dramatičar svih vremena otvorio put  razdoblju najvećih tragedija u svojemu stvaralaštvu. Nakon Julija Cezara, koji se smatra početkom njegove umjetničke i misaone zrelosti, napisane su glasovite tragedije: Hamlet, Othello, Macbeth, Antonije i Kleopatra, Kralj Lear i Koriolan.

  Adaptaciju Julija Cezara, prijelomne drame Stratsfordskoga Labuda, kao zadnje dramske premijere ovogodišnjega Splitskog ljeta, potpisuju Qëndrim Rijani, višestruko nagrađivani makedonski redatelj i Karla Leko, svestrana kazališna umjetnica, ujedno i dramaturginja predstave. Građu za svoje rimske drame Shakespeare je uzeo iz Plutarhovih Usporednih životopisa, vjerojatno nadahnut i njegovom poznatom izrekom o čovjekovu intelektu: „Um nije posuda koju treba napuniti već vatra koju treba rasplamsati.“ I dok je engleski dramski genij u svome tekstu posijao i zrnca ondašnje engleske stvarnosti, suvremena aktualizacija Julija Cezara ogrnuta je dvama plaštevima: antičkim i onim svevremenskim, a upravo je ta kategorija višestoljetne neizmijenjene ratne povijesti došla do izražaja i u ovoj političkoj drami uprizorenoj u srcu Palače.

  

  Rijanijevo i Lekino iščitavanje klasične renesansne drame o ubojstvu Julija Cezara, glasovita rimskoga diktatora, čije je ime u zapadnome kulturnome krugu postalo sinonimom za autokratska vladara, ali i denotativom za državnoga poglavara općenito, udaljava se u metatekstualnom smislu od izvorne Shakespeareove zamisli o drami izdaje. Moglo bi se reći kako je sam pisac ključ kojim je dvojac raskrilio vrata predstavi što Cezarovom smrću ne prestaje. Peti je čin, naime, i drama izvan drame, svojevrsna tužaljka nad civilizacijom ubijanja, nad svijetom pogođenim otrovnom istinom kako ni čovjeka ni ljudi više nema. Kontrapunkt je to Shakespeareovu raspletu gdje Marko Antonije, Cezarov branitelj, u jeku osvajačkoga rata na makedonske Filipe, odaje počast Brutu samoubojici (koji se poštedio da bude krvnikom samome sebi), onome koji je skepsom htio dokinuti državnu tragediju a koja bi mogla završiti uspostavom carstva. Dvadeset i tri ubodne rane na tijelu rimskoga slavodobitna vojskovođe, konzula i triput izabrana diktatora u kriznom vremenu SPQR, dvadeset i tri su republikanska bodeža u namjeri spašavanja moći senatorske aristokracije predvođene Brutom i Kasijem.

  No klupko treba vratiti na sam početak i reći koju o inscenaciji intrigantna kazališna komada na splitskom lokalitetu. Fascinantno osmišljenom scenografijom Valentina Svetozareva, koja u pozadini drži Srebrna vrata kao idealnu kulisu, tj. videozid kojim cure ure te kobne 44. pr. Kr., a i svi kasniji  višestoljetni zapadnjački prizori kapitulacije humanosti, gonjene osvajanjem i ekonomskim probitkom, pred publikom je oživljen život Julija Cezara u trenutku kad su iza njega velike pobjede i još veća slava. U bezbrižnost karaktera utkano je njegovo ustoličenje na čelo svećeničkog kolegija (pontifex maximus), karijera prokonzula, a kasnije i konzula, prelazak preko Rubikona u jeku građanskoga rata, osvajanje Ponta i pobjeda u Egiptu. Opuštenost zbog slave i časti koje uživa u rimskome narodu, ne znače pak da opasnosti i iskušenja za njega samoga više nema. Dramsku osobu nepokolebljiva julijevca utjelovljuje autentični Trpimir Jurkić apostrofirajući tjelesnom gestualnošću i mimikom lica pomalo nestabilna i umorna državnika, čiji unutarnji glas pomišlja na opasnost koja se šulja izbliza, a korijeni su joj u Senatu. Duh izdaje, tj. demonski duh razarača sloge maestralno je utjelovila Petra Kovačić Botić kao Cezar Kreatura, groteskna dramska funkcija u ulozi proroka koja vezuje nit dramskoga vremena s prostorom i karakterima. Nevjerojatnim pregibima tijela, unutar kakva animalna terarija, kreće se u prvome prizoru poput zmije sikćući nagluhome Cezaru: „Čuvaj se Martovskih ida!“

  Posijano sjeme povijesne urote u glavama 60-orice senatora, kod Shakespearea 8-orice, a u adaptaciji Leko – Rijani petorice, i ostvarenje plana da se Cezara dovede na Kapitol kako bi ga se usmrtilo zbog vlastoljublja, dovode na scenu dvojicu glavnih protagonista – urotnike Kasija i Marka Bruta, prvoga epikurejca svjetonazorom, a drugoga stoika. Velebna Cezarova skulptura (rad Tea Baučića), efektno otkrivena u ključnome trenutku, podsjeća promatrača zbivanja na rat koji je Julije Cezar vodio protiv suparnika Gneja Pompeja Magna nakon koje je postao dictator perpetuus. Dramaturškim jezikom prikaza ubodnih strjelica na Cezarovu kipu (koji se, dakako, malo razlikuje i od Cezarova lika) u trenutku dok se Julije Cezar grči od zadanih uboda tog 15. III. 44. pr. Kr., prizvana je aluzija kako tijelo ubijenoga krvari u prisutnosti ubojice. I premda je Shakespeareova drama naslovljena Cezarovim imenom, u fokusu su drame urotnici koje će stalna prisutnost Cezarova duha proganjati do same smrti. Qëndrim Rijani semantički je višeslojno prispodobio trenutak rimske gozbe, dočarane postavljanjem trpeze za 12 uzvanika, implicirajući tako jednu drugu povijesnu večer koja će izmijeniti tijek zapadne civilizacije: Posljednju večeru Krista s njegovim apostolima, večeru razotkrivanja izdajice, ali i večeru saveza s idejom opraštanja. Shakespeareovi urotnici međutim, nakon što ispiju svoje otrovne kaleže, nestat će s povijesne pozornice sa svim svojim auspicijima, alkemijama, zabludama i spletkama.

  

  Mijo Jurišić odigrao je jednu od svojih najzahtjevnijih uloga u kazališnoj karijeri utjelovivši Marka Bruta, nezakonita, a time i obilježena Cezarova sina, čovjeka hamletovske duše u ratu sa samim sobom: ljubav prema Cezaru sukobljava se s ljubavlju prema slobodi, a tribunstvo s (ne)prihvaćanjem monarhije. Karakter je to koji dozrijeva polako i završava junački u zarobljeništvu, u dvostruku grizodušju: zbog žene Porcije i rušenja političkoga ideala građanskoga Rima, čiji je san živio bez fige u džepu ili bilo kakve prijetvornosti. Prisutnost Cezarova duha u Brutovoj svijesti ubrzat će i povijesno vrijeme na pozornici i dovesti ga do točke otkrivenja kojom započinje suvremena apokalipsa. Jednako tako, ali mnogo intenzivnije, Donat Zeko, spajajući zvučne jampske pentametre s impulzivnošću Kasijeva karaktera, ističe njegovu prevrtljivost i cezaroidnu narav („zasvrbjeli su ga dlanovi“).

  Goran Marković gorljivo je na scenu donio karakter Marka Antonija, trijumvira, apologeta Cezarova lika i djela, spremna narodu obznaniti nezahvalnost urotnika prema Cezaru: „Evo testamenta s Cezarovim pečatom na njemu. Svakom pojedinom građaninu Rima / Sedamdeset i pet drahmi ostavlja. / Ostavlja vam uz to šetališta sva, / Ljetnikovce i nove voćnjake... / To bijaše Cezar! Kad će doći drugi / Takav?“ Scenskom se upečatljivošću ističu i Nikša Arčanin kao vjerni Kaska, Zdeslav Čotić kao plašljivi Ciceron, Zdravko Vukelić kao senzibilni Cina, Stipe Jelaska kao zaigrani Decije Brut i Luka Čerjan kao samozatajni i miroljubivi Oktavije Cezar. Raskošni vizualni identitet predstave o Rimu koji tone u poganstvu, spletkama i moralnoj dekadenciji, upotpunjen je ekspresivnom glazbom i zvukovima koji dočaravaju trenutke pojedinačnih smrtnih agonija, bratoubilačkoga rata nakon Cezarove smrti, stradanja i propasti.

  
  
  S posebnim su dramaturškim marom na sceni predstavljene i rimske žene, prvenstveno kroz prizmu društvenoga staleža: Kalpurnija (Cezarova žena), Porcija (Brutova žena), Livija, žena prognanoga Publija – Porcijina pratilja i Kornelija kao Kalpurnijina pratilja. Ana Marija Veselčić zablistala je u ulozi nesretne Porcije koja se u nervnu rastrojstvu ubija na nezamislivo okrutan način, ugušivši se, naime, užarenim ugljevljem, dočim će Zorana Kačić Čatipović temperamentno oslikati Cezarovu ženu, opsjednutu proročkim snom kao lošim predznakom za vlastita muža i njegovu poziciju u državi, nemoćnu da ga sačuva od izdaje. Moniku Carev Vuko gleda se čak u dvostruku angažmanu, u zornoj prispodobi borbena ženskog karaktera i na suvremenoj bojišnici.

  Ono što rimske žene ujedinjuje, neovisno o društvenoj stratifikaciji, neafirmirani je ženski glas u javnu djelovanju. Stoga su i njihovi histerični istupi stanoviti vapaj za slobodom... ali i za ljubavlju, koje ne primaju dovoljno od zatvorenih i ambicijom zavedenih muževa.

  Nagli rez koji su Rijani i Leko dramaturški povukli u dramskome obratu, preobličivši bitku kod Filipa na suvremeno ratište, koje se, dakako, može gledati kao bilo koja bojišnica u dugoj povijesti svjetskoga ratovanja, dolazi posve prirodno – s istom popudbinom ratnih motiva i njihovim posljedicama, neizmijenjenima u svojoj esenciji osvajanja zbog gospodarskih interesa. Razlike u opremi, vojsci i načinu ratovanja ne poništavaju onu vječnu maksimu o ratu kao najvećem civilizacijskom ništavilu. Može li u takvome svijetu pravda ikada biti zadovoljena a žudnja za vlašću iskorijenjena, temeljno je pitanje koje lebdi nad univerzalnim petim činom, adaptiranim da istakne dvije najveće civilizacijske boljke: kretomaniju i rađanje cezaroida. Jedno bez drugoga, čini se, ne mogu, jer opijena ljubav najslađe pada u zagrljaj izdaje. Shakespeareov Brut u očima Oktavija pada kao čovjek, a u Rijanijevoj i Lekinoj adaptaciji njegova kultnog dramskog teksta nema više ni čovjeka ni ljudi.

  Mnogo je još detalja u slojevito režiranome Juliju Cezaru koji bi se mogli analizirati kroz prizmu mjuzikla, modernoga performansa i umjetnosti dizajna videoprojekcija, kojima je u konačnici i cijela predstava dodatno obogaćena kako bi Shakespeareov blank verse sugestivnije osvojio srca gledatelja. Metafora blještave promenade, od koje ostaje tek puka sjena na Nebu, kao da opominje Brutovim obraćeničkim glasom, upućenim Kasiju: „Otrov svoje strasti progutat ćete sami!“

  Julije Cezar u režiji Qëndrima Rijanija smjelo je i avangardno uprizorenje Shakespeareova povijesnoga klasika koje će nesumnjivo još dugo igrati kao antologijska ambijentalna predstava Splitskoga ljeta.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 9. kolovoza 2025.

   

Piše: