Kad kazalište postaje život, a život kazališna hrana

22. Festival svjetskog kazališta, Zagreb, 13. – 27. rujna 2025., Théâtre des Bouffes du Nord, Pariz: Sans tambour (Bez bubnja), red. Samuel Achache, Zagrebačko gradsko kazalište Gavella

• 

  Nova večer na ovogodišnjemu Festivalu svjetskoga kazališta, prema ideji i u organizaciji Dubravke Vrgoč i Ivice Buljana donijela je na Gavelline daske izvrsnu predstavu, maštovitu, pomaknutu, preciznu u naizglednome kaosu, maestralnu, u izvedbi Međunarodnoga centra za kazališno stvaralaštvo –Théâtre des Bouffes du Nord, koji tijekom niza godina podupire umjetnike iz različitih sredina „koji su odabrali posebnost ovoga kazališta za svoj istraživački i stvaralački rad“ i koji svake sezone producira i distribuira petnaestak projekata, ukupno više od 300 izvedbi u stotinu kazališta u cijelome svijetu. Bouffes du Nord, kazalište u 10. arondismanu Pariza, smješteno u blizini Gare du Nord, koje se od 1993. godine nalazi na popisu spomenika kulture francuskoga Ministarstva kulture, počastilo nas je, nahranilo iznimnom glazbenom predstavom u režiji Samuela Achachea, koji je studirao na Glazbenoj akademiji u Parizu i na Nacionalnoj akademiji dramske umjetnosti, tako da je svoje dvije profesije, sa suptilnim osjećajem za ritam, riječ, prostorne odnose i glas isprepleo u vrhunsku predstavu. Do sad je, od 2013. godine režirao operne drame, mjuzikle, fugu, dramske predstave, dobivajući brojne nagrade, a pogotovo je zanimljivo suautorstvo Tišine žvakaće gume 2018., za Festival d'Automne, a u sezoni 2021./2022. u Bouffes du Nord režira ovu veselu glazbenu dramu – Sans tambour.

  Kao što je u književnosti jasno već nakon početne rečenice, a pogotovo nakon cijele prve stranice da će knjiga biti izvrsna, a u filmu nakon početnoga kadra, tako je bilo jasno da ćemo gledati iznimnu predstavu već u trenutku kad se glumci-glazbenici na početku predstave penju na pozornicu iz gledališta, smještaju se sa svojim instrumentima na klupu, a dirigent okreće malu ploču, od 45 okretaja, izravnava je, stavlja na stol i ona počinje svirati tako što glazbenici stvaraju šumove, zvukove, nepravilnosti, jer ploča pucketa, stari se svijet pucajući ruši, ali predstava tako nastaje i gradi se, usložnjava s bezbrojnim suptilnim detaljima, brižno razrađenima i osmišljenima, koji izazivaju smijeh iako prikazuju dramatične i teške priče koje služe kao predložak dramaturškoga i kazališnoga, mozaikalnoga prepletanja i glazbenih i glumačkih bravura šest glazbenika i triju glumaca koji suptilno prelaze iz „romantičnoga svijeta lieda u radosno ludi duh braće Marx ili Texa Averyja.“

  

  Slojevita scenografska rješenja koja pozornicu raslojavaju i rastvaraju, scenska kuća s vrlo funkcionalnim katom, privremena kuća s desne strane pozornice koja nestaje tako da dio po dio cigli razbijaju glumci, odnose i daske, gotovo cijelu konstrukciju, jer nema više kuće ni obitelji ni dosad poznatoga svijeta, metaforički i univerzalno. Svi sudionici predstave pomno prate sva događanja, izvrsno se snalaze u kaotičnosti događanja i gomili rekvizita na sceni, krhotinama života, brzo premještajući klupe, stolove i stolice, ne trebaju im scenski radnici koji bi umjesto njih radili taj posao, sve se promjene scene događaju funkcionalno, uz glazbu, svi izvođači rade sve, i glume i stvaraju nove scenske prostore, i sviraju i pjevaju, i to briljantno.

  Poližanrovska je to predstava s elementima mađioničarstva, pantomime, uz glazbu i glumu, varijetea, mjuzikla, operete, burleske, gimnastike, plesa, svi su izvođači izvrsno tjelesno i glasovno pripremljeni, nema nečujnosti, alibija zašto tekst ne dolazi do publike, govori se i pjeva vrlo glasno, točno i impostirano. Iznimni su trenutci dvoglasnoga pjevanja ili kombinacija govorenja i pjevanja, sklada glumaca i pjevača, izvrsno uvježbanih glasova. Predstava se referira na političke i društvene promjene, ali progovara i o mikrosvjetovima nerazumijevanja, neempatičnosti, neljubavi, tako izvrsni Samuel Achache u bijeloj košulji i donjem dijelu trenerke koji je cijelo vrijeme na sceni, kao možebitni otkačeni autor koji stvara ovaj svijet, svojevrsni i stvarni redatelj, baca, razočaran i ostavljen, srce u gledalište, zatim ipak oživljuje svoje srce u ruci i ponovno ga, ipak, vraća u džep, velik dio predstave, iako korpulentan, stoji na labilnoj konstrukciji jer je sve pritke razbio, a poslije se rukama vješa za cijev i barem nakratko spašava. Achache balansira iznimno vješto i svojim unutarnjim svjetovima, od strastvenih trenutaka s izvrsnom Sarah Le Picard koja pokazuje iznimne transformacije i sposobnosti u glumi, pjevanju i sviranju, a jedna je od najdojmljivijih njezinih scena ona u kojoj svira na klaviru bez tipki i pjeva okrenuta gledalištu, do posebnih etida sa srcem.

  

  Prečke na ljestvama razbija rukom, nogom, gotovo i glavom, u karate stilu i izvrsni, briljantni Léo-Antonin Lutinier, koji u predstavi pokazuje svu raskoš svojih talenata kad glumi, pjeva u falsetu ili izvodi nevjerojatne akrobacije, od kojih je najzanimljivija i vjerojatno najteža ulaženje naglavu u utrobu klavira iz kojega mu vire noge kojima pleše posebni ples u zraku, i dalje se strmoglavljuje dok iznad klavira ne ostanu samo njegova prekrižena stopala. Ili kad, nakon što na njega padne klavir, tone kroz njega nekoliko puta u vodu, more, izbacuje vodu iz usta naglo ili se ona samo prelijeva iz njegovih usta i pjeva nakon efektnih izranjanja ili kad izvodi pravu baletnu etidu plešući na špicama s odjevenim klavirom kao krinolinom i bočno odlazi iza scene.

  Glumcima nije strana problematizacija tjelesnosti, ali sve rade suptilno i duhovito, bez obzira na to vode li ljubav na stolu ili u tušu ili se kupaju, što je još jedna od izvrsnih scena, s plivaćim kapicama, kostimima i ručnicima, i gotovo skokom u publiku. Bez bubnja „priča je o urušavanju kuće i ljudi koji u njoj žive, bez upozorenja. Na temelju ove situacije, Samuel Achache sastavlja djelo u obliku slika koje pričaju priču o nekoliko razdoblja, od današnjice do kamenog doba, i prolaze kroz živote onih koji su živjeli u ovoj kući. Pozornica je gradilište u trajnoj dekonstrukciji, sačinjeno od slojeva prošlosti i tragova sadašnjosti.“

  

  Raznovrsni instrumenti su u funkciji predstave, na njima se i lupka i picikatira, ali među njima nema bubnja, iako se lupa po stolovima i drugim predmetima, pa i instrumentima. Svako lupanje donosi i neki dodatni element iznenađenja i komičnosti – ruše se zidovi, padne klavir koji visi u zraku, montiran na štapu, podsjećajući u nekim segmentima na izvrsnu Kerempuhovu predstavu Raspad sistema. „Uz glazbenog ravnatelja Florenta Huberta i suradnike, Samuel Achache koristi lied kao polazište za ansambl. Lied je minijatura: dok je simfonija razvoj i totalna slika svijeta, Lied je fragment, subjektivan i prolazan.“

  Ova beckettovska i ionescovska predstava Bez bubnja, nazvana tako možda zato što su se u prošlosti, u oružanim sukobima, glazbenici poražene vojske morali povlačiti bez bubnjeva, i u kojoj uloge nisu potpuno definirane, a koja naznačuje raspad svjetova iz kojih izrasta, sugerira postojanje, uz totalni nogomet i totalnoga kazališta, a(li) i kao sugestija mnogim glumcima kako se kazalištu treba potpuno prepuštati, znalački i emotivno, i što zapravo znači kad je kazalište život i hrana, a život kazališna hrana. Izvrsno!

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 24. rujna 2025.

Piše: