Kazališni portret života, gubitka i nade

Udruga djelovanja u kulturi Arterarij: Matija, prema romanu Drage Hedla, režija i dramatizacija Patrik Lazić

• 

  Nova predstava Arterarija, Matija, ponovno pomiče emotivne granice baveći se dubinama ljudskih tuga. Nastala na temelju dramatizacije Hedlova romana Matija (2024.) u kojemu poznati i priznati, nagrađivani hrvatski istraživački novinar, scenarist, romanopisac i književni kritičar, autor, između ostaloga, i trilogije Šutnja u kojoj se bavi dječjom prostitucijom i trgovinom ljudima, utemeljenima na istinitim događajima u Osijeku, progovara o najbolnijim i najintimnijim trenutcima svoga života u 37 segmenata, arhetipskome odnosu roditelja i djece i jednoj od najtežih čovjekovih odluka.

  „Postoji samo jedan stvarno ozbiljan filozofski problem, a to je samoubojstvo“, tako tvrdi Camus u svom eseju Mit o Sizifu. „(…) Življenje pod ovim zagušljivim nebom nalaže da odatle izađemo ili da tu ostanemo. U prvom slučaju, valja znati kako izaći odatle, u drugom, zašto tu ostati. Tako određujem problem samoubojstva i zanimanje koje mogu pobuditi zaključci egzistencijalne filozofije.

  Polazeći od pitanja vrijedi li život, Camus u središte svoje misli postavlja problem kako da živimo svoj život. Za mnoge ljude život bez smisla nije život vrijedan življenja. Camus to razumije i frontalno se bavi problemom. Zaključuje da nam samoubojstvo malo koristi, jer smrt ne može imati više smisla nego život, i okreće se pitanjima zbog čega život vrijedi živjeti.“

  Tako složen problem i osjećaj osamljenosti, depresije, izrabljivanosti, želje za uspjehom življenjem američkoga sna u Chicagu pa na Yalu dovodi do loma osobnosti i smrti u, od Osijeka, (pre)dalekoj Americi. Matija je prikazan iz različitih vizura, a najljepša je ona nježna roditeljska, koja seže od saznanja da je majka trudna do suočavanja s odlaskom i vremena nakon osvješćivanja nove samoće iz koje se ipak nalazi izlaz i neka nova nada sa sjećanjem kakav je divan čovjek Matija bio i tako smanjenjem straha od smrti.

  

  Matija tako romanom i predstavom ostaje živjeti, u mislima će uvijek trajati sjećanje na iznimno uspješan život mladoga hrvatskoga znanstvenika u Americi koji je iznenada prekinut samoubojstvom 15. listopada 2018., kad su mu bile 43 godine, njegovoj majci Ljerki 66, a ocu Dragu 68. Predstava relativizira vrijeme događanja, skokovito, u 37 slika prateći događaje koji su prethodili suicidu, nižući posebne, intimne situacije, vješto režirane, u kojima tri izvrsna glumca mijenjaju identitete i pozicije i međusobne odnose problematizirajući Matijin život od naznake rođenja do smrti i vremena nakon nje, pokušavajući u gotovo trilerskoj strukturi saznati što se zapravo dogodilo. Odgovori se samo naziru u oproštajnim pismima koje je ostavio majci i ocu, čak i onima koji će ga pronaći, uz ispriku i novčanu nadoknadu, kao i iz rečenica koje su u knjigu oproštaja napisali njegovi prijatelji, suradnici, kolege, iako se u tekstu i predstavi spominje suptilni mobing kao jedan od uzroka odlaska.

  U predstavi vrlo toplo roditelji komuniciraju sa sinom, postoji cijeli niz duhovitih slika u kojima majka bezrazložno strepi da sin ima neki problem sa stopalom kad ima samo 6 mjeseci, a liječnici je uvjeravaju da mu nije ništa i da će postati sportaš, spominju se i scene u parku, kao i očeva nevjera i sram zbog toga, pisanje lektire prijateljima, početno zaljubljivanje, igranje, čitanje stripova, pričanje priča, zatravljenost operom i očevo putovanje u Trst po željenu gramofonsku ploču i poslije odlazak s majkom u Metropolitan Operu na Eugenija Onjegina s Annom Netrebko.

  „Matija je bio posebno, milo i pametno dijete, već je s godinu dana lijepo govorio. Sa šest je krenuo u školu i bio je izniman učenik, uspješan u svemu čega se dotaknuo. Išli su mu i prirodni i društveni predmeti, jezike je svladavao s lakoćom, pohađao je dvije škole usporedno i uvijek je bio odlikaš“, govori o svom jedincu Ljerka Hedl, ekonomistica, šefica propagande u HNK-u, voditeljica marketinga i odnosa s javnošću, voditeljica Odsjeka za kulturu Upravnog odjela za društvene djelatnosti, ravnateljica Gradskih galerija Osijek.

  Slijedi Matijina matura, diploma, strast za znanjem, treći obiteljski kredit za američki fakultet, dok ne dobije stipendiju, studij biokemije na Iowa State, doktorat na Purdue University, Indiana, postdoktorat u Chicagu u kojemu se lijepo snašao i „gdje je proveo najsretnije američke godine“, i odlazak na Yale School of Medicine na poziv dr. Clare Abraham koja ga dovodi u svoj laboratorij, što je, čini se, bilo previše stresno, spominje se, naime, dugotrajan i iscrpljujući rad od 8 do 20 sati svaki dan. Govori se i o majčinim i očevim dolascima u posjet, jedno vrijeme i rad u restoranu kako bi mogao opstati bez stipendije koju, iako izvrstan student, nikad nije dobio.

  

  Navode se i telefonski razgovori, zadnji je bio dva dana prije odlaska, 13. listopada. O Matijinu se životu saznaje i iz off glasova članova sveučilišne zajednice, njegovih mentora, prijatelja, a čuju se i metalni glasovi sa sveučilišta kojemu je posvetio cijeli svoj život i pogrebne organizacije koja tek nakon 37 dana od smrti šalje tijelo u Osijek turskom zrakoplovnom kompanijom preko Londona, Istanbula i Zagreba u rodni Osijek, zbog „pakla birokracije i bešćutnosti Sistema“.

  Predstava počinje smještanjem gledatelja oko omanje pozornice, kao svojevrsne porote koja motri i sudi, kao što javnost obično motri i sudi, koja gleda u kvadar posut pijeskom, u koji su postavljena tri drvena kubusa, kocke života koje se premještaju po orkestri sugerirajući promjenu prostora, prometnih sredstava i vožnje, ali i naglašavajući psihofizička stanja dramskih osoba. Pijesak s biblijskim konotacijama predstavlja i dječje igralište, šare u pijesku predviđaju sudbine, prah je i u urni koja u jednome trenutku postaje scenski rekvizit i koju na poklonu glumci smještaju na povišeno mjesto. Osim toga, mene uvijek pijesak i drveni okvir na sceni u komornoj predstavi asocira i na jednu izvrsnu Medeju u praškome kazalištu, na krovu, u potpuno invertiranoj roditeljskoj situaciji. Na početku se predstave komentira, a onda i realizira iščekivanje roditelja i strah od telefonskoga poziva i nepoznatoga glasa koji bi im mogao javiti da im sin ipak nije preživio trovanje koje je sam uzrokovao.

  Dražen Bratulić kao Drago sjedi u gledalištu i započinje monolog uvlačeći nas u predstavu, uključuje se Doris Šarić Kukuljica kao Ljerka, iz drugoga kuta i Domagoj Ikić kao Matija iz trećega kuta. Ulaze u igr(al)ište i počinje njihova životna priča, tako lijepa i tako tužna.

  Glazba je važan segment predstave, ispod teksta i kao samostalan lik, pogotovo katarzično zazvuče Terezine Nježne strune mandoline, a u jednome posebnome trenutku, izvantekstualno i izvan predstave, a kao njezin novi sastavni dio, čula su se zvona s obližnje Petrove crkve. Glazbom i završava predstava, kao i glumačkim smještanjem opet u tri kuta i osvjetljavanjem Matije, nasmiješenoga, kao što će ga roditelji zauvijek pamtiti.

  Roman je dramatiziran tako da većinu dijaloga i monologa izgovaraju glumci iz prvoosobne perspektive, a jedan su dio komentari i objašnjenja, distancirano izrečeni. Glumci igraju stabilno, bez velike geste, gotovo filmski, susprežući osjećaje, jedino u nekim trenutcima, za ovako postavljenu predstavu možda i nepotrebno, prijeđu u pretjerani sentiment. U trima kubusima njihovi su životi, u Matijinome je odjeća koju darivaju nakon njegova odlaska, u majčinu hrana, a očev se ne otvara.

  Dražena Bratulića gledali smo u potpuno novoj ulozi u odnosu na repertoar i cijelu paletu uloga u Zagrebačkom dramskom kazalištu Komedija, njegovu matičnome kazalištu. Slojevitu dramsku ulogu slomljenoga oca utjelovio je iznimno dobro, psihološki iznijansirano, pokazujući široku lepezu emocija od trenutka kad čuje vijest da će Matija doći na svijet, preko zajedničkih događaja i odluka do sadašnjice, kao i suptilan odnos prema ženi, sinu i životu u teškome glumačkome zadatku poistovjećivanja sa suvremenim autorom i njegovom intimnom tragedijom.

  Domagoju Ikiću, mladome Zadraninu, ovo je prva profesionalna uloga nakon što je diplomirao na ADU-u u Zagrebu, a dobio ju je na audiciji. Nikad ne pretjeruje, decentan je, dobro govori, dobro se kreće, facijalna ekspresija nikad nije pretjerana, dobro kontrolira i glas i emocije, tako da je (pro)našao svoje mjesto među dvjema glumačkim veličinama. U predstavi glumi čak dvanaest uloga, profesore i kolege na Yaleu, detektiva, ženske uloge, različite ljude koji prolaze Matijinim životom, Matiju kao malo dijete i tinejdžera, kao i odrasloga znanstvenika, i to izvrsno, u suodnosu prema kazališnim roditeljima, blago i nježno, potpuno opravdavajući svoj čin, ispričavajući se roditeljima što ne vidi izlaz, nadajući se da će oni prihvatiti njegov nagli odlazak.

  Doris Šarić Kukuljica, Domagojeva profesorica na ADU-u, još je jednom pokazala raskoš svoga glumačkoga umjeteonstva i nalaženje novih inspiracija tragajući duboko po svojoj unutarnjosti, decentna je, ponekad distancirana, nježna prema sinu, iskrena prema mužu, glumački precizna i točna, ne (s)kližući u patetiku, dobro kostimirana, vrlo suptilno balansirajući između svoja dva glumačka partnera kao osobnost koja vuče obitelj i hrabro se suočava s odlaskom, psihološki iznijansirano promatrajući i propit(k)ujući sebe, svoje partnere, publiku kao svjedoke i porotu.

  

  „Ovo je predstava o nadi i čovjekovoj snazi da se uspravi i preživi kada to djeluje sasvim nemoguće“, rekao je redatelj Patrik Lazić koji je režirao izvrsnu predstavu dajući glumcima slobodu u radu, ali držeći se svoga preciznoga redateljskoga koda.

  Kako su iza Matije Hedla ostale dionice, osnovana je zaklada iz koje se svake godine izdvaja novac za dva najuspješnija maturanta Glazbene škole Franje Kuhača u Osijeku.

  Osim toga, Matijina je želja bila, piše njegov otac Drago Hedl, da radi na Yalu do 55. godine i onda otvori svoje malo kazalište i, zaista, sad je ono tu, u kazalištu smo i gledamo Matijin život na sceni.

  Ako još niste, predstavu svakako pogledajte u prostorima Arterarija, Ulica Antuna Heinza 2a.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 31. rujna 2025.

  Autorski tim:
  Dramatizacija i režija: Patrik Lazić
  Kostimografija: Zdravka Ivandija Kirigin 
  Produkcija: Tatjana Aćimović, Romano Nikolić
  Tehnička podrška: Jovan Dražić
  Fotograf: Sanjin Kaštelan

  Izvode: Dražen Bratulić, Doris Šarić Kukuljica, Domagoj Ikić

Piše: