Solidna predstava efektne vizualnosti

Hrvatsko narodno kazalište Zagreb: Miroslav Krleža, Zastave, red. Ivan Planinić

• 

  Jedan od najiščekivanijih kazališnih događaja u Zagrebu u većini je segmenata opravdao očekivanja knjigoljubaca i kazalištoljubaca. Priče i najave o novim čitanjima Krleže nisu ni bile potrebne, jer vrlo malo ljudi danas čita Krležu, a još je manje njih pročitalo Zastave, Krležin posljednji roman, samo su neki među nama gledali Parovu režiju Zastava u ZKM-u 11. siječnja 1991., u predvorju rata, kad je mladoga Emeričkoga igrao Rene Medvešek, njegova oca Pero Kvrgić, a u tadašnjoj su glumačkoj reprezentaciji igrali, izdvojimo samo neke, Ana Karić, Relja Bašić, Drago Krča, Zvonimir Zoričić, Alma Prica, Ljuba Tadić, glumački gost iz Beograda, koji se u jednom trenutku zahvalio na povjerenju, u pismu izjavljujući: „Moje glumačko i ljudsko dostojanstvo nalaže mi da zaćutim i da treba da se povučem.“ Scenografija Zlatka Boureka s mnogim zastavama na kraju bi se izvedbi te predstave stropoštala na pozornicu. Bio je to trenutak nevjerojatnoga prožimanja stvarnosti i umjetnosti, mimetično i katarzično.

  Možda su neki gledali i Parovu režiju Zastava prema motivima Krležina romana u Osijeku 2007., u kojoj je Kamila Emeričkog (Mirkovića) igrao Dragan Despot, na 100. godišnjicu HNK-a, a samo je jedan dio gledatelja vjerojatno upoznat s političkom situacijom u Hrvatskoj tada, između 1913. i 1922., a kako publiku uvijek intrigira naša turbulentna povijest, a maštu je sigurno zagolicalo i otkazivanje predstave, kako se to dogodilo s novim Zastavama, kao i spekulacije je li netko povrijedio nogu, zabranio izvedbu, napravio lošu dramatizaciju, prezentirao nekompetentnu režiju…, uzbuđenje je na premijeri bilo na visokoj razini. Cijela je atmosfera potencirana i različitim srodnim događanjima, potpisivanjem predaje u kazališne ruke nove male scene HNK-a, otvaranjem Kazališnog pop-up muzeja i izložbe posvećene 130. obljetnici rođenja dvojice velikih hrvatskih skladatelja, Gotovca i Tijardovića, naslovljene Gotovac / Tijardović 130. Približava se 130. godina otvaranja najpoznatije žute zgrade, koje će biti obilježeno svečanom izvedbom Zastava 14. listopada, kad je, 14. listopada 1895., otvoren i HNK i velika zgrada Školskog foruma Izidora Kršnjavoga, koje je obje blagoslovio Franjo Josip I. Tako su na premijeru došli mnogi uglednici, lijevi i desni kritičari događanja, običan puk, politička, društvena, umjetnička i znanstvena vrhuška, svi su željeli vidjeti i biti viđeni. Čekala se politička senzacija, a dobila solidna predstava kojoj je osnovni i najveći problem loša artikulacija i nečujnost nekih glumaca.

  Adaptator i redatelj Ivan Planinić i dramaturzi Mirna Rustemović i Dubravko Mihanović uspjeli su ovaj najkompleksniji i najopširniji roman hrvatske književnosti, objavljivan prvo u nastavcima u časopisu Forum od 1962., koji u pet svezaka i gotovo dvije tisuće stranica konačne verzije iz 1976. problematizira devet godina prije i poslije Prvoga svjetskog rata, tematizira raspad Austro-Ugarske Monarhije i osnivanje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca, oblikovati kao prohodan i fluidan tekst, logičan i s jasnim kauzalitetom.

  

  Scena Ivana Lušičića Liika impresivna je, filmski riješena, s potenciranom dubinom i visinom što ih omogućuje impresivno stubište koje povezuje i razdvaja vremena, uzdiže i spušta političke ideje i njihove zagovarače, s prolazima, stazama, kojima se dobiva duljina hodanja, rasteže i zgušnjava vrijeme i prostor, potiče labirint misli, zapleću narativni i dramaturški rukavci. Ivan Lušičić Liik napravio je i svojim svjetlosnim dizajniranim intervencijama još jedan sjajan posao jer na podu su scene slova, znakovi, šifrirani jezik, kodovi koje bi trebalo razotkriti i koji sugeriraju nerazumljivosti i nejasnosti informacija i povijesnih događaja. Glumci, gledajući u mrak publike, u dubinu gledališta, čitaju novine i dokumente, a slova leže na podu oko njih i po njima gaze. Svjetlosni efekti nadopunjuju atmosferu scene, glumci se kreću unutar umjetničke slike, ulaze u dubinu perspektive s chiaroscuro efektima, jer svjetlo postupno prelazi u sjenu kako bi se stvorila iluzija i atmosfera. Obrisi se gube u daljini, naslućuju se konture osobnosti, zatajuju se istine, a ponekad se izlazi iz mraka i dolazi na svjetlo i razotkriva istina pojedinca i države, temeljnoga i arhetipskoga sukoba oca i sina, u Zastavama oko političkih ideja, u drugome planu i oko žene, u Gospodi Glembajevima oko obitelji i braka, u Povratku Filipa Latinovicza to je istina sina i oca koji figurira kao figura in absentia, a u svim trima maestralnim djelima, u pozadini je ipak ljubav, potreba, žudnja, strast.

  Scena s efektnim stubištem neodoljivo me podsjeća na jednu davnu divnu predstavu Gospode Glembajevih u Dramskom kazalištu Gavella, koju je režirao Petar Veček, a Mira Muhoberac bila je umjetnička suradnica redatelja i dramaturginja, Rade Šerbedžija glumio je Leonea, a Krešimir Zidarić njegova oca Nacija. Ta mi je predstava potpuno promijenila paradigmu shvaćanja Krleže, razbijajući građanski salon i tradicionalne odnose, kao i klasične tipove ljudi i glumaca, staro kazalište. U dubini su scene bili crni skalini na kojima su stajali svi mrtvi Glembajevi, a kostimi su, kao i u haenkaovskim Zastavama, bili crno-bijeli, redukcionistička je bila i scenografija i kostimografija, čista, crno-bijela. U Gavelli su glumili genijalni glumci, gledala sam velik broj izvedbi, kad god sam mogla; mnoge je gledatelje tada vukla i uvukla u svoje odaje prava umjetnost. Premijera je bila 10. veljače 1984., a posljednja izvedba 18. svibnja 1991., 160 izvedbi!

  U novom velikom kazalištu u Oslu, čula sam iz vrlo pouzdanoga izvora, gledatelji imaju ispred sebe tablet i mogu sukreirati predstavu približavajući detalje, glumce, njihova lica, mimiku i gestu, pojačavajući glas ako nešto nije dovoljno čujno. Možda bi se tako nešto moglo tehnički riješiti u trenutku velike obnove Kazališta koja će se sigurno dogoditi, jer glumci danas ne govore dovoljno glasno i artikulirano, ili bi se na ADU-u trebalo ozbiljno progovoriti o problemima izgovora, a i kazališta bi trebala vratiti lektore i jezične savjetnike, netko bi na probama trebao sjediti u zadnjemu redu partera i na galeriji i upozoravati na nečujnost, jer su se na premijeri čuli povici da se ne čuje. A u Krleže je najbitnija riječ, misao koja je proizvodi. Problem je i u tome što je off-glas unutarnjosti i/ili komentara tehnički pojačan, pa su prijelazi još veći, a neki glumci u scenama tišine i šapata, okrenuti leđima ne pojačavaju glas ili ga stišavaju na krajevima rečenica, tako da je vidljiva emocija, ali riječ se ne čuje.

  

  Planinić je dvosatne Zastave sveo na šest glumaca (tako je i Držić kao književnik, ali i suredatelj, organizirao antologijskoga Dunda Maroja sa šest Pometnika koji igraju tridesetak uloga) koji preuzimaju različite uloge i ulaze u razne identitete, što je dobro realizirano, ali pitamo se je li se moglo drukčije riješiti, pogotovo zato što znamo koliki je haenkaovski ansambl, a i postoje neke nelogičnosti kad se nadovezuju scene u kojima je isti glumac u istome kostimu, a u drugome karakteru. Masa se potencira koncentriranim baletanima koji su stalno na sceni i čine potrebno mnoštvo, a cijelu predstavu prati suptilna, funkcionalna, dobro pogođena i ugođena glazba skladatelja Nikše Marinovića i Luke Gamulina koju glazbenici fokusirano i karizmatično izvode na sceni, mijenjajući perspektive.

  „Godine 1921. stari se Emerički ustrijelio shrvan beogradskom novinskom optužbom da je bio austrijski špijun, a Kamilo se vraća u roditeljski dom, u gornjogradsku Jurjevsku. Činovnički odano služeći svakoj vlasti, Emerički je u sinu imao stalnog i upornog političkog i svjetonazorskog protivnika, napose kad je prihvatio da ga u novostvorenoj državi SHS kralj Aleksandar imenuje veleposlanikom u Budimpešti.“

  Predstava počinje u trenutku djetinjstva i djetinjih prijateljstava, a život se dalje razvija i kreće u vrlo oprečnim smjerovima i obitelji i prijatelja i prati se odrastanje, ali i političko Kamilovo sazrijevanje svjedočeći o jednom vremenu, o ljudima koji su se u njemu našli, o njihovim snovima i tjeskobama. Univerzalno, aktualno, i tad se dramatično mijenja svijet, urušava se i stvara neki novi poredak, ljudi se traže, ne snalaze, ne zna se što dolazi nakon smrti staroga svijeta. Ostaje praznina, apsurd, tuga jedne generacije. Zastave su istovremeno povijesni i politički roman, koliko i ljubavni roman i roman odrastanja.

  

  Livio Badurina odavno je stekao kultnu poziciju u hrvatskome glumištu kao glumac neverbalnoga kazališta, iznimno tjelesno pripremljen, a u Zastavama, već kao (prebrzo je to došlo!) doajen HNK-a, vrlo dobro nosi tešku ulogu, izvrsno kostimiran, logične rečenice, vodeći računa o svakom položaju tijela, kretnjama, hodu (uz oblikovateljice scenskog pokreta, Mašu Kolar i Maju Marjančić), ali artikulaciju bi svakako trebao popraviti.

  Živko Anočić, jedan od naših omiljenih glumaca, kojega u HNK-u rijetko imamo prigode gledati, izvrsno se snašao u teškoj ulozi, pogotovo u glumcu uvijek zahtjevnome luku od djetinjstva do mladalaštva, od učenika do studenta, od dječaka do odrasloga čovjeka koji bez posebnih vanjskih promjena glumi razvoj Emeričkog ml., dovoljno glasan i razgovijetan, ali uz nužnu korekciju izgovora nekih riječi, produbljujući svoje unutarnje svjetove, paletu emocija, pokazujući, kao zrcalo svoje generacije, i svoje glumačke i Emeričkijeve, kako ipak ima glumaca, koliko nam se god ponekad učini da je s odlaskom velikana haenkaovskoga kazališta nastala na sceni velika i nepremostiva praznina. Anočić je vrlo koncentriran u suigri na svoje glumačke partnere i partnerice, a vrlo je dobar i u monološkim dijelovima.

  Marin Klišmanić glumi njegova prijatelja Joju, u ovoj ulozi pokazujući znatno više od uloga koje je dosad ostvario u HNK-u, približavajući se svojim početnim ulogama, na Akademiji i neposredno nakon izlaska s ADU-a, zbog kojih je vjerojatno našao mjesto na velikim daskama, uvjerljiv je kao odani prijatelj, makar ga to dovelo do pogubljenja, ozbiljan i fokusiran, ne ulazeći u maniru.

  Goran Grgić ponovno pokazuje ozbiljnost i promišljenost, zagledanost u sebe, sve svoje karaktere iznoseći logično, osviješteno, ozbiljno i moćno, krećući se kazališnom pozornicom i pozornicom povijesti lagano, ali promišljeno i zapitano, glumac građanskoga, urbanoga štiha koji uvijek pokazuje i svojim primjerom kako se nosi kostim (kostimografkinja: Tea Bašić) i kako se izgovara rečenica, smisleno, dovoljno glasno, čisto i jasno, i kako se glumi.

  

  Nina Violić, jedna od najeksploatiranijih glumica u posljednje vrijeme, ozbiljna u pristupu, pomaknuta u izvedbi, vješto barata svojim tijelom (ponekad pretjerano izravno), u nekim scenama nedovoljno glasna, ali donoseći (u) svakoj ulozi neke specifičnosti interpretacije. U Zastavama je u (već viđenu) odnosu prema znatno mlađem čovjeku, udana žena, izazovna i beskompromisna, ali u glumačkoj igri na prosceniju sa Živkom Anočićem, Karlom Emeričkim, s crnim zastorom iza sebe po kojemu klizi oslanjajući se leđima, kao da dugo bježi, pokazuje dosad rijetko viđene emocije sreće, uzvišenosti, tuge, ljubavi, bez pretjerivanja, nakon koje scene umire sklupčana i mirna.

  Jadranka Đokić, također jedna od naših omiljenih glumica, pravi profesionalac, glumica u punom i polisemičnom značenju te riječi, pronašla je ponovno novi kod igre, nove tuge i ozbiljnosti, istražujući u sebi mogućnosti drukčije igre, kao nježne majke i supruge Emerički, na povijesnoj i obiteljskoj klackalici emocija, decentno kostimirana, nenametljiva, gotovo samozatajna, a stalno prisutna, glasna, izravna i jasna. Čvrsto se i ujedno slobodno kreće po sceni čak i kad mijenja identitet i spol čineći to s nevjerojatnim umijećem i lakoćom majstorice glume.

  Uz premijeru objavljene su vrlo efektne novine, Dnevnik 24 sata, u kojima su navedene vijesti, intervjui, reportaže, članci iz 6. srpnja 1913. i 3. listopada 2025., kao i vrlo pregledna, sadržajna i zanimljivo oblikovana kazališna knjižica urednika Zlatka Vidačkovića (dizajn korica Bruketa&Žinić&Grey, Roberta Bratović).

  

  Predstavu svakako trebaju pogledati i skeptici i oni drugi, koji još nisu još uspjeli doći do karte. Svečana je izvedba na 130. godišnjicu otvaranja žute zgrade HNK-a, 14. listopada 2025.

   © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 8. listopada 2025.

  Autorski tim
  Adaptacija teksta: Ivan Planinić
  Redatelj: Ivan Planinić
  Dramaturginja i suradnica na adaptaciji teksta: Mirna Rustemović
  Dramaturg i suradnik na adaptaciji teksta: Dubravko Mihanović
  Scenograf: Ivan Lušičić Liik
  Kostimografkinja: Tea Bašić
  Oblikovateljice scenskog pokreta: Maša Kolar i Maja Marjančić
  Oblikovatelj svjetla i projekcije: Ivan Lušičić Liik
  Skladatelji: Nikša Marinović i Luka Gamulin
  Oblikovatelji zvuka: Luka Gamulin i Stipe Smokrović
  Asistentice redatelja: Marta Tutiš, Hrvojka Begović
  Asistentica kostimografkinje: Ana Trišler
  Asistentica scenografa: Andrea Lipej

  Ansambl predstave
  Glumci: Livio Badurina, Nina Violić, Jadranka Đokić, Goran Grgić, Živko Anočić, Marin Klišmanić
  Plesači: Michele Pastorini, Valentin Chou, Maria Matarranz de las Heras
  Glazbenici: Lucija Stanojević (violina), Božan Bejo (clarinet), Helena Novosel (vokal)

Piše: