Monumentalna kazališna oda izgubljenom djetinjstvu i potrazi za domom

Zagrebačko kazalište mladih: Johan Harstad, Max, Mischa i ofenziva Tet, red. Ivica Buljan

• 

  Ivica Buljan vratio se u ZKM, svoje nekadašnje kazalište, i opet (o)smislio formulu za izvrsnu predstavu. Max, Mischa i ofenziva Tet, nastala na temelju romana Johana Harstada, grafičkoga dizajnera, dramatičara i bubnjara, rođena 1979. u Stavangeru, proglašena knjigom desetljeća u Norveškoj (objavljena 2015.), koju smo gledali na generalnoj probi dobrotom redatelja, jedna je od najboljih predstava hrvatskih kazališta u posljednje vrijeme. Dinamična, nabijena emocijama, razgranata, isprepletena začudnim glazbenim brojevima glumačko-glazbenoga benda koji se izvode uživo, angažiranim glumcima, s filmskim i videointerpolacijama koje uključuju let avionom, zrakoplovnu plovidbu u neke druge svjetove, ali i kreativna scenografska rješenja, dizajnerske instalacije…. Formula se čini dosta jasnom i jednostavnom: izvrstan roman, dobra dramatizacija, kvalitetan autorski tim, posvećeni glumci, znalačka režija, ali rijetko se sve komponente tako savršeno slože dajući točno rješenje kazališne jednadžbe, na opće zadovoljstvo publike.

  Buljan ima izvrstan sluh za izbor teksta koji je aktualan i ekskluzivan, jer roman je već dobio prestižne nagrade i priznanja (kao i prevoditeljica Anja Majnarić na hrvatski jezik, u izdanju izdavačke kuće OceanMore), a ovaj je roman nalik i nekim tekstovima Bekima Sajranovića koje je Buljan također uprizorio, a koji je, zanimljivo, boravio baš u Norveškoj, prevodio s norveškoga i na norveški, bio uronjen u njihovu kulturu, glazbu, senzibilitet. Buljan na poseban način osjeća norvešku kulturu, jezik i književnost, kao i emociju, u Oslu je prije  nekoliko godina postavio Krležino Kraljevo, prvu Krležinu dramu u kazališnoj povijesti u skandinavskim zemljama, a moja ga je sestra Mira Muhoberac pozvala u Split kao izbornica Marulićevih dana.

  

  Sigurno je Buljanov boravak u Oslu bio jedan od ključnih trenutaka izbora autora i teksta, kao i rada na predstavi, jer je vidljivo duboko i znalačko uranjanje u sjeverni svijet, kao i metateatralno pozicioniranje književnika i insomičnoga kazališnoga redatelja u američki prostor, kao apatrida, u Americi nevoljenoga dječaka koji se ne snalazi i želi da američki kontinent naraste, kao što je sve u Americi veliko, i da tako jednostavno prijeđe u Skandinaviju i vrati se u Stavanger, ali to se nije dogodilo. Književnik iz današnje perspektive progovara kako se sramio svoga djetinjstva u predgrađu, iz kojega su djeca kojima su očevi radili na naftnim platformama Sjevernog mora, pogotovo kad se preselio u Oslo, ali da sad vodi ljude u Stavanger i pokazuje im ružne zgrade iz predgrađa i tvrdi da je njegova knjiga i svojevrsna oda Stavangeru. Knjiga i predstava postavlja zanimljivo pitanje: Koliko dugo moraš biti odsutan da bi postalo prekasno za povratak kući?

  Gotovo 1000 stranica nastajalih sedam godina (uz autorovu publicističku knjigu o norveškom bendu Motorpsycho) jednoga od najpoznatijih norveških književnika srednje generacije dramatizirano je gotovo linearno, sekvence života prate se u jasnome kauzalitetu i kao da ništa ne nedostaje, odnosno, nedostajanja i rezovi pretvoreni su u prednosti neizvjesnih iščekivanja, predviđanja, anticipacije. Na početku predstave publiku dočekuje šareni prostor novoga svijeta, nove umjetničke stvarnosti u koju uranjaju i glumci koji su kao dramske osobe uhvaćeni u različitim trenutcima života. Autorski tim također je jedan od ključnih komponenti formule, koji Buljan uvijek precizno bira, prema sličnim afinitetima i visokoj umjetničkoj razini. Umjetnički suradnik Robert Waltl, poznati slovenski redatelj i glumac, drugo je oko redatelja, korektor i sukreator, kao i Vid Hribar, dramaturg i adaptator teksta.

  

  Scenograf Aleksandar Denić iznimno je dobro osmislio veliku scenu ZKM-a, u duhu Maxove insomičnosti, organizirao je niz miniprostora stanova, ulica, glazbenoga podija, kuhinje, bazena…, kostimografkinja Ana Savić Gecan kao i uvijek je vodila računa o svakome detalju kostima i u potpunosti oblikovala karaktere, prostore i vremena, dok je karizmatični skladatelj Darko Rundek napravio izvrsnu glazbu koju uživo izvodi bend glumaca i glazbenika, kao svojevrsne reference na Harstadovu glazbenu karijeru, a nezaobilazni su u kreiranju specifičnih svjetova Amerike i Norveške, djetinjstva i odraslosti, umjetnosti i neumjetnosti (oblikovatelj videa Toni Soprano Meneglejte, oblikovatelj rasvjete Sonda 13 i oblikovatelj tona Jan Kozumplik).

  Kondicijski trener, kreator scenske borbe je Antonio Grabić, koji je pripremio glumce za simulaciju Vijetnamskoga rata, odnosno za primjenjivosti borbenih taktika vijetnamske gerile na svakodnevni život, a rat je dobro pozicioniran i uronjen u djelo jer su roditelji ljudi moje generacije prosvjedovali protiv rata u Vijetnamu. „Često sam razmišljao o tome kako sam ja dijete posljednje generacije koja je mislila da oni sami mijenjaju svijet. Pripadam prvoj generaciji koja je shvatila da to nije moguće." Ove Hansen, Maxov stric koji se sada zove Owen Larsen u interpretaciji uvijek izvrsnoga, karizmatičnoga Rakana Rushaidata, živi u zgradi Apthorp na Upper West Sideu, a potkraj šezdesetih doselio se iz Osla želeći postati džez-glazbenik, u čemu ne uspijeva i umjesto toga odlazi u Vijetnamski rat da bi dobio američko državljanstvo.

  

  U romanu je, kao i u predstavi, stotine referenci na glazbu, filmove i razna mjesta širom svijeta, od Norveške do Amerike, Vijetnama, Australije. Buljan je s glumcima radio dugo i sustavno, vjerojatno i sam koristeći posebne trenerske metode, dovodeći ih u mentalnu, emotivnu i intelektualnu razinu na najvišoj točki upravo na završetku rada i u trenutku prepuštanja predstave publici. Teško je znati odakle dolazi tolika kreativna, mentalna i tjelesna energija Buljanu kao eruditu, intelektualcu kojom neoštećeno i neokrznuto ulazi u nove projekte izlazeći iz starih u različitim gradovima Hrvatske i inozemstva, tako da se i poslije ove velike i zahtjevne predstave odmah teleportirao u Sofiju gdje s bugarskim glumcima režira Krležinu dramu Gospoda Glembajevi. Koja je to i kakva redateljska metoda, ostat će tajna zakopčana u kazališne daske.

  Tuga, depresija, melankolija Maxa Hansena koji s trinaest godina s roditeljima odlazi u Ameriku 1990., živi na Long Islandu u državi New York, a iznimno ga ozbiljno, osviješteno, majstorski glumi Ugo Korani koji je svoje umijeće pokazao već na ADU-u i nakon nešto lošije faze koja je nasreću kratko trajala, vratio se izvanserijskoj glumi, pomalo se razilazi kad upozna novoga prijatelja Mordecaija, izvrsnoga i iznimno zgodnoga Ivana Jurkovića, tek završenoga studenta Akademije dramskih umjetnosti, pred kojim je blistava glumačka karijera (Buljan je majstor za otkrivanje talenata) i s kojim postaje nerazdvojan.

  Ovaj dvojac prolazi mladenačka druženja i krize, prelaze kilometre i kilometre na biciklima kako bi došli na zabavu, otkrivaju novi život, na početku kao srednjoškolci, a poslije kao malo odrasliji ljudi, sve do Maxove 35. godine. Jedan se drugome povjeravaju, Mordecai Weintraub mu priznaje svoje homoseksualne sklonosti prema njemu, Max se zaljubi u djevojku sedam godinu stariju od sebe, likovnu umjetnicu Mischu Grey, Kanađanku koja ljeta provodi na Fire Islandu i slika hiperrealistične slike perilica rublja s kojom ga upoznaje prijatelj i čini se da ta veza može uspjeti. Vrlo je dobro režirana i glumljena scena na dugome stolu u kojoj se realizira tjelesnost bez vulgarnosti i pretjerivanja, sa snimkama na ekranu.

  

  Godine prolaze, namještaj se donekle mijenja, kao i kostimi, jela i pića, a ljubav je postojana do određenoga trenutka kad djevojka, u vrlo dobroj interpretaciji Hrvojke Begović, koja izvrsno i pleše, odlučuje otići, Max je traži, nalazi, ali zapravo ne pronalazi. Prijatelj Mordecai postaje glumac, putuje svijetom, vraća se razočaran, pokušaju on i Max raditi na zajedničkome projektu, ali Mordecai ne može izdržati razbijeni život i napravi suicid.  

  Svi su tjelesni odnosi u predstavi vrlo nježno i suptilno režirani i glumljeni, kao što su naznake homoseksualnosti, ležanje pokraj prijatelja, odnos Njega i Nje, potenciran novom dimenzijom, a velik dio predstave prati se vrhunskim snimanjem (Dado Ćosić) i reproduciranjem na platnima i ekranima, tako da postoji dodatna razina motrenja odnosa, kazališna neposredna i filmska posredna. Kako je autora oduvijek zanimala Apokalipsa danas Francisa Forda Coppole, a znao je da je Coppola imao apartman u hotelu Sherry-Netherland, jednom je u New Yorku odsjeo nekoliko dana tamo kako bi osjetio atmosferu hotela, a u predstavi je vrlo tražena, gotovo postaje kultna kopija filma kao mogućnost komunikacije prijatelja.

  
  

  U kazališnom laboratoriju ZKM-a nastajala je ova predstava segment po segment; trebalo je povezati u jednu cjelinu mozaik različitih života: norveški roditelji snalaze se različito u Americi, majka se otuđuje i osamljuje, gubi prijatelje, ne radi, a prije je vodila prodavaonicu vune, problematizira se i razlika u odijevanju jer Norvežani nose lijepe šarene džempere karakteristične za Skandinaviju i izazivaju podsmijeh (nekad su takvi džemperi, pogotovo ručno pleteni, bili iznimno traženi, gotovo prestižni), s malo pretjeranim prikazivanjem norveškoga folklora, nošnji, zastavica, slavljenja blagdana. Lucija Šerbedžija vrlo dobro, samozatajno, nježno prema sinu i njegovu prijatelju ostvaruje ulogu Beate Hansen, donoseći toplinu roditeljskoga doma, brižnost majke, podčinjenost supruge. Ljubav majke i sina, gotovo arhetipska, ostaje postojana do kraja djela. Zbog oca pilota preselili su se iz svoga doma koji je novi posao dobio u American Airlinesu, istrgnuti su iz sredine u kojoj su se dobro osjećali, a on, paradoksalno, stalno putuje i odlazi dok se konačno ne odseli k ljubavnici koju je poslije također ostavio. Frano Mašković suvereno, lijepo se i mekano krećući scenom, igra muža, oca i ljubavnika, pilota Svena Hansena u izvrsno krojenoj uniformi, uvijek u žurbi, površan u odnosima, nespreman za razgovore i za pomoć.

  Druga se obitelj, ona prijateljeva, sastoji također od majke i oca, Gospodina Weintrauba, kojega ozbiljno i postojano igra Drago Ćosić, ostvarivši ulogu novoga profila, jako dobro. Nataša Dangubić nešto je manje vidljiva kao supruga i majka, Gospođa Weintraub, a mislim da joj kostim i frizura ne pomažu; efektno glumi Marciju na prosceniju. Sreten Mokrović igra vrlo zanimljivo profesora glume, navodno prijateljski nastrojenoga, a zapravo manipulativnoga Samuela Wohlmana, uključujući i elemente glume koji se primjenjuju na ADU-u, vrlo ironično i satirično, prema kojoj metodi studenti ostvaruju maske i ulaze u identitete životinja. U takvoj jednoj interaktivnoj sceni sudjeluju gotovo svi glumci i glumice, neki od njih uskaču i u gledalište, a vrlo znalački i u cijeli niz karaktera, kao što Milivoj Beader, uvijek pouzdan glumac, ulazi posvećeno i spremno u nekoliko identiteta, kao i Rok Juričić, Luka Knez, Toma Medvešek, Vedran Živolić, Milica Manojlović, najbolja kao Novinarka koja intervjuira Maxa i Barbara Prpić koja igra čak sedam uloga.

  

  Harstad, čija drama Itd ima reference na rat u Hrvatskoj i pad Vukovara, navodi kako knjiga Max, Mischa i ofenziva Tet nije roman o njemu jer ga ne zanima pisanje autofikcije, kao što i Buljan na sceni ne prikazuje vlastiti život, ali i Harstad i Buljan svojim istančanim umjetničkim senzibilitetom i inovacijama ulaze u živote svojih recipijenata, tako da će roman i predstava dugo živjeti u oku i srcima čitatelja i gledatelja, kao što se i Harstad godinama nije mogao osloboditi likova koje je tako znalački kreirao. Majstorska predstava koju treba, iako traje gotovo četiri sata, nekoliko puta pogledati.

  Savjet: svakako pogledati, barem jedanput!

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 30. listopada 2025.

  Autorski tim:

  Redatelj: Ivica Buljan
  Autor dramatizacije i dramaturg: Vid Hribar
  Scenograf: Aleksandar Denić
  Kostimografkinja: Ana Savić Gecan
  Glazba i stihovi: Darko Rundek, u suradnji s Igorom Pavlicom (truba) i Mirom Manojlovićem (vibrafon i elektronika)
  Umjetnički suradnik: Robert Waltl
  Oblikovateljica videa: Toni Soprano Meneglejte
  Oblikovatelj rasvjete: Sonda 13
  Oblikovatelj tona: Jan Kozumplik
  Asistent dramaturga: Patrik Sečen
  Asistentice kostimografkinje: Tina Spahija, Nika Čuić, Marija Čop
  Kondicijski trener/scenska borba: Antonio Grabić
  Fotograf: Marko Ercegović
  Grafički dizajner: Antonio Dolić
  Inspicijentica: Dina Ekštajn

  Glumci:

  Ugo Korani: Max Hansen
  Hrvojka Begović: Mischa Grey
  Ivan Jurković: Mordecai Weintraub
  Rakan Rushaidat: Ove Hansen (Owen Larsen)
  Lucija Šerbedžija: Beate Hansen
  Frano Mašković: Sven Hansen
  Sreten Mokrović: Samuel Wohlman
  Vedran Živolić: Patti Smith, Doktor, Susjed u Garden Cityju, Partijaner, Vojnik u Vijetnamu, Kupac u dućanu vune
  Nataša Dangubić: Gospođa Weintraub, Marcie
  Dado Ćosić: Gospodin Weintraub, Bruno Bishofberger, Kupac u dućanu vune
  Barbara Prpić: Martha, Kim, Erin, Kupac u dućanu vune, Susjeda u Garden Cityju, Patuljak, Pratnja vijetnamskog veterana
  Milivoj Beader: Prodavač na kiosku, Antikrist, Gospodin Rogers, Svenov i Oveov otac
  Milica Manojlović: Novinarka, Gospođa Rogers, Allison, Kupac u dućanu vune, Žena na šalteru, Alyce
  Rok Juričić: Andri, Susjed u Garden Cityju, Vijetnamski veteran, Partijaner, Vojnik u Vijetnamu, Desmond
  Luka Knez: Stig, Stanley, Partijaner, Vojnik u Vijetnamu
  Toma Medvešek: Johan, Nate, Partijaner, Vojnik u Vijetnamu

Piše: