Kazališni ritual koji ne impresionira svojom raskoši, nego autentičnošću

Akademija za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku: Patrik Gregurec, Prvi kralj, red. Marijan Josipović, Franjevački samostan sv. Križa u Osijeku

• 

  Pjesmom Oj dodole, mili bože – u izvedbi pet članica Ženske vokalne skupine Druge i uz glazbenu pratnju Filipa Golubova – pod zvjezdanim je nebom, uz sjajan odaziv publike na drugoj i posljednjoj izvedbi, u dvorištu franjevačkoj samostana sv. Križa u osječkoj Tvrđi, počelo nešto što bi najbolje bilo definirati negdje na pola puta između performansa i predstave. Naime, Prvi kralj, prema zamisli redatelja Marijana Josipovića, oblikovan je kao misterij, što znači da (svjesno) izbjegava težinu klasične dramske forme, ali istodobno nadilazi okvire pukoga performansa. U fokusu je (bio) ove godine vrlo aktualan događaj nacionalne važnosti – obilježavanje 1100. godina Hrvatskog Kraljevstva, tj. krunidbe prvoga hrvatskoga kralja Tomislava. U produkciji Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, premijerno izveden 9. listopada a reprizno 12. listopada, nastao je ovaj kazališni amalgam koji s(p)retno spaja umjetnost/fikciju i stvarnost/povijest. Zbog jednostavnosti i neposrednosti izvedba je bila autentičan kazališni čin koji je, i bez složene dramaturgije, uspio ostaviti jako dobar dojam.

  Dramski tekst potpisuje Patrik Gregurec, a kako sam piše, nadahnut je scenarijem za film Grgur Ninski prevoditelja i pjesnika Mate Marasa. Kombinacija je povijesno-didaktičnog i poetskog scenskog predloška.

  „… dok se narod i zemlja tresu od tutnjave nadolazeće neprijateljeve čizme, dok se krv hrabroga seljaka ledi u žilama i dok vjetar zlokobno para krošnje, Tomislav i njegovi vitezi pozdravljaju se s obiteljima i kreću u bitku, nadahnuti Grgurovim prijeko potrebnim blagoslovom.”

  Naslovnu je ulogu utjelovio Ivan Ćaćić. Fizisom, životnom dobi i glumačkom zrelošću, ovaj prvak Drame HNK-a u Osijeku prirodno odgovara liku vladara koji nosi težinu krune, ali i toplinu čovjeka. Drugim riječima, Ivanov je Tomislav istodobno bio i snažan kao suveren i krhak kao čovjek (suprug, otac, prijatelj, suborac). Na sceni uvijek smiren i predan, ali srčan i snažan, Ćaćić autoritet ne glumi, nego ga jednostavno ima. Dojmljivi su trenutci u kojima se rex Tomislav obraća svojim pomoćnicima, vojskovođama, narodu ili supruzi Jeleni – osjeti se ponos, nježnost i svijest o važnosti trenutka. Ćaćić interpretira Tomislava kao dostojanstvenoga vladara i čovjeka koji zna voljeti i svoju suprugu i svoju domovinu, koji razumije odgovornost vlasti i ljubavi.

  Malotko je tu večer mogao parirati Ćaćiću. Jest izvanserijski darovit Gordan Marijanović. Poput dva glumačka titana, nijedan od dvojice ni ovakve prigodničarske, jednokratne uloge/zadatke ne odrađuju, nego im se potpuno posvete.

  Gordan Marijanović doslovce je zablistao kao nadbiskup Grgur Ninski. Uistinu je bio više nego dojmljiv, divljenja vrijedan. Njegovo otmjeno i čvrsto držanje svjedoči o godinama baletnoga, plesačkog iskustva, rezultat čega je izvanredna kontrola tijela i izraza. U toj kombinaciji glumačke vještine, pjevačke preciznosti i scenske pojavnosti, Gordan je ponovno dokazao da mu nijedan izazov nije prevelik i nedostižan. (Ova je izvedba bila manje od tjedan dana prije premijere u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića Balonom iznad Kapadokije; tekst i režija: Tamara Kučinović.)

  Ovaj još uvijek mladi glumac (30 mu je godina tek!) odvažio se interpretirati gregorijanski koral – koji, znamo, iziskuje i glasovnu disciplinu i duhovnu sabranost i malotko izvan krugova crkvenih zborova uspije prenijeti njegovu čistoću, fluidnost i uzvišenu jednostavnost bez teatralnosti. Gordanova je izvedba bila odlična sinteza discipline, duhovnosti i talenta. Njegov je glas ispunio prostor (koliko je to moguće na otvorenom), a svaka je nota bila promišljena i odmjerena, poput molitve.

  

  Iako u (manjoj) ulozi viteza Gabrijela, Vedran Dakić uspio je ostaviti dojam, jer na sceni donosi prirodnu energiju i osjećaj za kolektivnu igru, što ne prolazi ispod radara. Djelovao je iskreno, bez pretjerivanja, i upravo je to njegov adut. I u ovoj je ulozi pokazao sigurnost i zrelost, da je (postao) glumac čiju je glumačku poetiku sve veći užitak gledati.

  Matko Duvnjak donio je Mutimira kao smirenoga, stabilnoga slugu. Njegova prisutnost na sceni djeluje nepretenciozno, ali pouzdano; uvijek unosi neku diskretnu ravnotežu. Svojim scenskim habitusom pokazuje da se i tišim ulogama može ostaviti dojam, biti pamtljiv po autentičnosti igre.

  Dominik Karaula kao seljak Ivo i Grgur Grgić kao seljak Mile pokazali su koliko su scenski pouzdani. Naviknuli smo od njih dobiti više od očekivanog, iskrenost i preciznost, a to je uvijek važno za cjelokupan sklad ansambla.

  Ivan Pokupić pokazao je zavidnu predanost, jer nije mala stvar nastupiti istoga dana u dvije posve različite uloge: ujutro u Dječjem kazalištu u osječkoj premijeri predstave Pčelice, a potom u ulozi franjevca Višena. U večernjoj izvedbi prenapregnutost je, ipak, blago provirila pa je bila i poneka nesigurna nijansa ili, kako bi današnji klinci rekli: na trenutke je glitchao.

  

  Selena Andrić kao kraljica Jelena pokušala je ostaviti dojam snažne i energične kraljeve životne suputnice (kakva vjerojatno i jest bila povijesna osoba), no interpretacija je ovaj put ipak ostala pomalo u sjeni upečatljive partnerove izvedbe.

  Iako s imenima i povijesnim ulogama, likovi su nositelji naglašenih osobina i duhova svojega doba. Svaki predstavlja određeni društveni sloj i arhetip – vladara, duhovnika, ratnika ili pûk – pa se kroz njihove odnose ocrtavaju teme moći, vjere i zajedništva.
  Jedan od upečatljivijih bio je prizor u kojem sedam aktera, leđima okrenuti publici, nepomično gleda u zid samostana – kao da osluškuju prošlost koja iz njega progovara. U zajedničkom okretu i snažnom unisonom (iz)govoru prizor poprima obilježje gotovo obrednog zaziva. Gordanov se glas izdvojio snagom i jasnoćom, kao da je nosio cijelu scenu.

  Prostor, u kojem je povijest doslovno pod nogama izvođača, bio je savršen za izvedbu koja formom i sadržajem spaja umjetnost, arheologiju i duhovnost. Ispod kamenih zidova i pod vedrim nebom u dvorištu franjevačkog samostana sv. Križa u Tvrđi, na arheološkom nalazištu koje se proteže i u samu crkvu, glumci su igrali na tlu koje skriva ostatke trobrodne bazilike iz 14. stoljeća.

  U središte je autorica scenografije Sheron Pimpi-Steiner postavila drveno prijestolje kneza, odnosno kralja Tomislava, uz oganj kao simbol života i trajanja te nekoliko menora, koje su na tlu buduće hrvatske države bile prisutne stoljećima prije kralja Tomislava, koji nije povezan s njom ni simbolički ni politički.

  

  Ivana Živković kostime je oblikovala u skladu s duhom epohe, pridonoseći autentičnosti. Skladno su se kostimi uklopili u ambijent predstave, naglašavajući dostojanstvo likova i vrijeme koje prizivaju.

  Oblikovanje svjetla, pak, potpisuje Marijan Josipović, vješto iskoristivši arhitekturu samostanskih zidova za projekcije i svjetlosne instalacije. Igra svjetla i sjene rezultirala je vizualno dojmljivim prizorima koji su dodatno naglasili sakralnost prostora, a tehničke prepreke otvorenog ambijenta pretvorile u prednost.

  Glazbeni izbor i izvedba Ženske vokalne skupine Druge iz Osijeka oduševili su svježinom i energijom. Aranžmani perkusija, miks i mastering Gorana Đurkovića i Roberta Jamana savršeno su upotpunili instrumentalnu pratnju Filipa Golubova na fruli i citri, stvarajući bogat i sugestivan zvučni doživljaj. Jelena Draksler, izvođačica i koordinatorica ansambla, te Ana Dragić, Maja Dukić, Ana Krmek i Kasandra Šincek pokazale su izvanrednu vokalnu usklađenost, pa je nastup bio pravi glazbeni užitak.

  Prvi kralj jedinstven je kazališni ritual koji ne impresionira svojom raskoši, nego snagom i autentičnosti. Suptilnim pristupom dvorište samostana pretvorivši u aktivnoga sudionika, redatelj Josipović ponudio nam je jednostavno i (duhovno, povijesno i nacionalno) snažno uprizorenje. Odlučio se za atmosferu koja potiče na promišljanje o identitetu i naslijeđu.

  

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 4. studenog 2025.

  Autorski tim:

  Režija: Marijan Josipović
  Dramski tekst: Patrik Gregurec
  Kostimografija: Ivana Živković
  Scenografija: Sheron Pimpi-Steiner
  Oblikovanje svjetla: Marijan Josipović
  Projektni voditelj: Jasmin Novljaković

  Glazba:

  Umjetnička vokalna voditeljica: Dunja Keža
  Glasovi: Ženska vokalna skupina Druge – Osijek
  Instrumentalna pratnja: Filip Golubov
  Aranžman perkusija, mix i mastering: Goran Đurković i Robert Jaman

  Stručnjakinja za filozofsko-religijski kontekst: Matea Vadlja
  Stručnjak za povijesno-društveni kontekst: Matija Vinković

  Izvode:

  Tomislav: Ivan Ćaćić
  Grgur Ninski: Gordan Marjanović
  Jelena: Selena Andrić
  Mutimir: Matko Duvnjak
  Višen: Ivan Pokupić
  Gabrijel: Vedran Dakić
  Ivo: Dominik Karaula
  Mile: Grgur Grgić
  Kor: Ana Dragić, Jelena Draksler, Maja Dukić, Dunja Keža, Ana Krmek, Kasandra Šincek, Filip Golubov

Piše: