Simpatična, na trenutke duhovita, ali glumački tanka igra

Huhu Teatar: Provod, autorski projekt Luke Petrušića, Filipa Detelića, Matije Šakoronje, Tina Sedlara, Josipa Brakusa

• 

  Duhovitom opaskom „Nemojte fotkati, bit će brzo gotovo pa idemo doma!” i ponudom „Hoće netko nešto iz pekarnice?”, Josip Brakus prvim je sekundama najavio glavni pravac u kojem će predstava ići: improvizaciju te pokušaj uspostavljanja bliska odnosa s publikom. Rušenje četvrtog zida često ima autoironičan ton – ne samo prema onom na sceni, nego i prema samom kazališnom činu, koji se prikazuje kao prolazan, čak i besmislen.

  Iz Huhu teatra najavljuju da Provod ne namjerava biti klasično kazalište i da će „istraživati granice između izvedbe i stvarnosti, između igre i života”: „OPREZ: Ovo je sve, samo ne normalna predstava! Upozoreni ste... Komična misterija o pamćenju, prijateljstvu i granicama razuma.”

  Dojam je da nude premalo stvarnih kazališnih elemenata, a improvizacija prevladava do mjere da sve povremeno nalikuje lakrdiji. Kao da je riječ o teatarskom Mamurluku na hrvatski način. Bilo je zabavno, ali pomalo scenski neartikulirano. To ne umanjuje trud i energiju glumačke ekipe. Oni su uživali u svojoj igri, no kazališna forma je ipak ostala na rubu razigrane improvizacije družine.

  

  Ulasci glumaca bili su niz grotesknih doskočica. Nakon Brakusove epizodice s pekarnicom, Luka Petrušić pojavio se u provokativnoj odjevnoj kombinaciji: gaćama sa sumnjivom mrljom straga i ženskim najlonkama na jednoj nozi. Bila je to njegova doza groteske i fizičke komike, no dojam ukupnoga površnog efekta nije se uspio popraviti do kraja predstave. Uslijedio je Lukin pad s pozornice i interakcija s gledateljicom u prvom redu (koju su kasnije često uključivali i ostali), što se činilo manje kao improvizacija i promišljeni scenski postupak, a više kao manjak jasne redateljske kontrole, nepredviđeni izgred. Petrušić, koji se činio jednom od slabijih karika, zaglavio je između (željene) komičnosti i raspršene scenske energije.

  Filip Detelić / Koks, na romobilu se dovezao kroz gledalište, preko majice odjenuvši ružičasti grudnjak. Još jedna pomaknuta situacija i prizor koji na prvu nasmijava. I ovakav ulazak donosi određenu energiju i moment iznenađenja, ali i potvrđuje da se predstava više oslanja na fizički geg i vizualne dosjetke nego na jasno strukturiranu (kazališnu) ideju, kao da jedino na što računaju jest trenutačna reakcija publike.
  Matija Šakoronja – Petrušićev brat u predstavi (Čiko i Gens), na pozornicu doslovce upada u kanti za miješani otpad – naglavačke (kompostirao se). Potencijalno duhovita, ironična metafora o društvenom otpadu, u kontekstu predstave je još jedan primjer situacijskog humora kao zamjene za neko koherentnije rješenje ovih (meni) nevidljivo povezanih scena.

  

  To što svatko ima po neki komad odjeće koji najčešće pripada ženskoj garderobi – negliže, najlonke, grudnjak, štikle, ironiziranje je muškosti i igra rodnim stereotipima. Ovdje je i to nedovoljno artikulirano i razvučeno, bez jasne svrhe i uzroka – nikad, primjerice, ne saznamo gdje su bili prethodnu večer ni kako su završili tako odjeveni.
  Peti član ekipe bio je Tin Sedlar, kojega smo gledali kao Benča.

  Glumci su se često smijali vlastitim dosjetkama, očito su se dobro zabavljali, no ta je energija rijetko prelazila rampu. Tim probijanjem iluzije izvedbe kao da provjeravaju koliko daleko mogu ići. Zbog stalnog propucavanja – namjernog ili spontanog, stalno se pitate je li ovo što gledate kazališna igra ili prijateljsko zafrkavanje na sceni, privatna zabava koja je slučajno završila pred publikom.

  Ako je to bio dio osmišljenog koncepta, nedostajalo je jasnije redateljsko usmjeravanje koje bi tu metateatarsku gestu pretvorilo u smislen komentar. Ne mogu se oteti dojmu da Provod najviše podsjeća na kućnu momačku zabavu s alkoholom i drogom, nogometom i trivijalnim doskočicama, a manje na promišljen kazališni čin o muškom identitetu.

  Ako je s mjerom, skliznuće jezika u vulgarnost može biti svjestan odmak od konvencija, no ovdje je to bilo prečesto i činilo se kao najdostupnije sredstvo za nasmijati publiku. (Publika se najviše smijala lokalnim šalama o Požegi: „Jesu tamo dva puta rušili tržnicu?”)
  Glazba se javlja rijetko, s mobitela (Later Bitches / Let’s Get Loud), kao neki trenutni impuls ili kratak odmor od scenskog kaosa, pa ne uspijeva uspostaviti atmosferu. Umjesto da služi kao dramaturški alat, svedena je gotovo na usputnu pozadinsku buku.
  Scenografija je također minimalna: jedan kauč djeluje kao slučajan ostatak nekog drugog prizora.

  Najdojmljiviji trenutak predstave monolog je Josipa Brakusa – apsurdni niz misli ni o čemu i o svemu istodobno. U toj improviziranoj bujici riječi, u kojoj se trivijalno i besmisleno pretvara u gotovo poetičnu refleksiju o svakodnevici, Brakus je pokazao najbolji osjećaj za ritam, komiku i kontakt s publikom. Njegov je monolog kondenzirana slika cijele predstave: bedast ali smiješan, nasumičan ali nekako životan. Tada je i predstava najautentičnija, ne pokušava biti drukčija, prepušta se vlastitoj neozbiljnosti.

  Završetak je nespretan rasplet i ubacivanje priče o (s)provodu, karminama, kremiranju i oporuci. Ovdje ta neurednost i izlazak iz strukture imaju i neki šarm, zbog apsurdnosti.
  Iako izgleda kao da nije organski dio cjeline, filmić snimljen uoči predstave u kafiću preko puta kazališta u Požegi djeluje iskreno, kao produžetak teatra u svakodnevni život i obratno. I rezultat je zabavan.

  

  Iako se trudi biti antiteatar, Provod ne nudi ni formu ni sadržaj koji bi opravdali bilo kakav kazališni okvir. Simpatična, na trenutke duhovita, ali glumački tanka i nedovoljno artikulirana igra da bi zaživjela kao kazališna predstava. Više podsjeća na privatnu zabavu nego na scenski događaj, a publiku uspijeva tek djelomično zadržati u tom mamurluku bez jasne poruke.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 11. studenog 2025.

Piše: