Atmosfera tjeskobe i filmka estetika

Kazalište Virovitica: Harold Pinter, Lift za poslugu, red. Mario Kovač

• 

  Marljivi virovitički kazalištarci drugu ovosezonsku premijeru izbacili su već 24 listopada. Nakon Kulen ruža domaćega Dubravka Matakovića, ovaj su se put odlučili za stranog autora – Harolda Pintera i njegov Lift za poslugu. U pitanju je jedna od Pinterovih najpoznatijih jednočinki, koja ima svoje umjetničke vrijednosti, ali i nedostatke i ograničenja, u koje smo se mogli uvjeriti. Kako kaže kazališna struka, minimalizam i neodređenost/nedorečenost dio su autorove estetike i nisu slučajne, ali mi se čini da je upravo to ono što kod publike slabo prolazi, iako očekivanja mogu biti različita. Sa svim tim na kraj je pokušao izaći redatelj Mario Kovač, ali i glumački dvojac Goran Koši i Mladen Kovačić kao plaćene ubojice Ben i Gus.

  Izostavljene su mnoge bitne informacije: ne znamo točno tko su likovi, za koga rade, gdje se nalaze, ni zašto čekaju naredbu. Da, to je potencijalno napeta atmosfera, ali izglednije je frustrirajuća za publiku, jer je otežano racionalno pratiti i povezati se sa situacijom.
  Likovi su zarobljeni u rutini (čekaju i razgovaraju), sve se odvija u podrumskom prostoru bez prozora. Tempo je uistinu trom i zamoran, iako predstava traje (službeno) 57 minuta. U duhu teatra apsurda, ova drama o zatočenosti i besmislu, pa čak i alegorija o poslušnosti i sustavu moći, strahu i podčinjenosti (Gus ne shvaća da će postati žrtva, a poslušnog Bena vlast prisiljava smaknuti vlastitog partnera) u najvećoj se mjeri oslanja na režiju i glumačke interpretacije i lako može skliznuti u banalnost.

  

  „Snaga ove predstave leži u dvojici sjajnih glumaca koji su uspjeli pronaći ključ za kreiranje snažne međusobne glumačke suigre. (…) Obojica su uronili duboko u tekst i motive likova, te smo zajedničkim snagama rješavali Pinterove enigme apsurda zadirući duboko i u umijeće lingvističkog prevođenja, generacijskih različitosti pa čak i osobne psihopatologije. Svjesno smo krenuli putem tzv. “filmske glume”, manje ekspresivne od klasične kazališne kolegice te znatno zahtjevnije i za glumu i za gledanje.“, u knjižici piše, između ostaloga, redatelj Kovač.

  Scenografija otkriva izrazito muški ambijent: hladne, neutralne boje, dva jednostavna (vojnička ili zatvorska ili jedno i drugo!) kreveta, drvena pregrada koja dijeli prostor te prigušeno svjetlo. Savršeno za atmosferu tjeskobe i zatvorenosti. Drugim riječima, vizualni okvir za temeljne motive drame – poslušnost, hijerarhiju i izolaciju. Prostor, kako ga je zamislio Krešimir Tomac (potpisnik i kostimografije) djeluje istodobno i realistički i simbolički: podsjeća na podrum, ali i na unutrašnji zatvor likova, ono što ih guši.

  Metalna vrata s malim prozorčićem, kao na zatvorskim ćelijama ili vojnim prostorima, sugeriraju postojanje višeg autoriteta – nevidljivog, koji upravlja sudbinama likova i zapravo ga upoznajemo kroz – lift za poslugu. Muške boje i grubi, hladni materijali (metal, drvo, beton) pridonose dojmu da se sve odvija u svijetu bez topline i empatije, u kojem vladaju hladna disciplina i latentna prijetnja nasiljem.

  

  Glumci su veći dio predstave svatko na svojoj strani pozornice. Zrcalno postavljeni kreveti prostor dijele vizualno, ali i emocionalno. Potencijalno zanimljivo, ovakvo je rješenje rezultiralo dinamički slabijom izvedbom, sporim i tromim ritmom, a i interakcija glumaca izgubila je intenzitet.

  Publika je kao na teniskom meču pratila izmjene replika s jedne na drugu stranu, bez osjećaja povezanosti i napetosti među likovima. Činjenica da su identično odjeveni – bijela košulja, crne hlače i crne cipele – nije samo svjedočila o njihovoj sličnost i zamjenjivosti, nego i pridonijela monotoniji scenskog dojma.

  Toplo žuto svjetlo lustera u industrijskom stilu, u kombinaciji s nekoliko plavih reflektora odozgo, naglasilo je kontrast između prividne svakodnevice i latentne prijetnje. Oblikovatelj svjetla Domagoj Garaj prostor je učinio vizualno napetijim, jer žuti ton daje lažni osjećaj topline, a plavi hladni pojačava osjećaj tjeskobe i izolacije i savršeno prati apsurdni svijet poslušnosti i straha.

  Glazbena podloga skladatelja Vida Novaka Kralja u stilu džez noira odlično nadopunjuje tjeskobnu atmosferu, osjećaj napetosti i prijetnje. Diskretna, ali dovoljno izražajna da podsjeća na film noir, što je odlično, jer se redatelj namjeravao približiti filmskoj glumi. Glazba je pojačala emocionalni dojam i, čini mi se, bila jedina poveznica s filmskom estetikom.

  S obzirom na to da se radnja odvija u stvarnom vremenu, činjenica da Gus ni u jednom trenutku ne napušta scenu pojačava dojam klaustrofobije kod publike, koja se osjeća da poput njih nema mogućnost bijega iz tog apsurdnog svijeta čekanja.
  Obojica su naoružani pištoljima, koji nikada ne opale, i to je u potpunosti u duhu Pinterove poetike: napetost se gradi upravo kroz odsutnost očekivanog čina. Oružje je simbol latentne opasnosti i potisnutog straha, a ne sredstvo radnje.

  Ovakav komad traži suzdržanu glumu, kod koje napetost, strah, poslušnost i sumnje dolaze iznutra. Umjesto vanjskih gesti, glumci kroz pogled, ton glasa i ritam disanja prenose osjećaj pritiska i neizgovorene prijetnje. Fizičke interakcije, poput koškanja ili hvatanja za kragnu, traže unutrašnju motivaciju i psihološku težinu da bi djelovale stvarno. Tada napetost proizlazi iz tišine i pogleda, a ne samo iz pokreta. Ironijski detalj – češljanje ćelave glave, još je jedna vizualna metafora besmislenih rituala poslušnosti, kojima likovi prikrivaju vlastiti strah i nemoć.

  Unatoč glumačkom iskustvu obojice, izvedba je djelovala nesigurno, kao da im nije bilo lako povezivati se s ritmom i unutrašnjom logikom teksta. Dijalozi su na trenutke zapinjali, nedostajalo im je napetosti i neophodne ritmičke preciznosti. Mislim da je i to bio jedan od razloga zašto se publika nije zakačila (ako doslovno prevedem engl. hooked) za izvedbu i uvukla se u atmosferu.

  Predstava počinje scenom u kojoj Ben čita novine a Gus veže vezice na cipelama. Prepiru se oko semantike. Vode besmislene razgovore u šiframa i poluizgovorenim mislima, a sve to naglašava tjeskobnost situacije – kao da se iza banalnih replika skriva oprez, potreba da prikriju što i za koga rade. Razgovarajući o trivijalnostima – novinskim tekstovima, nogometu i čaju, otkrivaju karaktere i uloge, odaju omjer snaga. Do pola predstave i ne saznamo tko su i (za)što čekaju. Tek uz drugi glazbeni broj naslućujemo da su možda plaćene ubojice. U tom se trenutku (napokon) događa zamjetna napetost.

  U sobi je i lift za poslugu/dostavu hrane. Kad se pokrene i počnu stizati narudžbe, Ben i Gus su zbunjeni, jer podrum/soba nije opremljena kao kuhinja. Pošalju jedino što imaju – grickalice... Situacija postaje gotovo komična, jer banalnost svakodnevice prerasta u grotesku besmisla.

  

  Nekoliko minuta prije kraja dolazi do (tako se činilo) najdramatičnijeg trenutka: vidimo dvije siluete s pištoljima, rasvjeta je prigušena, svira treći glazbeni broj. Očekujemo kulminaciju. Njih se dvojica naguravaju, raste napetost, ali sve je neuvjerljivo.
  Na samom kraju, glazba (totalno filmski) ponovno pojačava atmosferu iščekivanja. Bez raspleta, bez katarze – kraj. Publika je nekoliko sekundi ostala u tišini, nesigurna je li to doista završetak. U jednu ruku to odgovara Pinterovu svijetu apsurda, gdje je i završetak nedorečen poput svega što mu je prethodilo.

  Iako redatelj Kovač teži autorskoj dosljednosti i poštivanju Pinterove poetike tišine i nedorečenosti, čini se da je izostala dinamika i emocionalna napetost koja bi publiku dublje zaintrigirala. Režijski je koncept gradio na suzdržanosti i realističnom minimalizmu, pa je riskirao monotoniju.

  Glumačka suzdržanost, iako (u teoriji) opravdana, povremeno je djelovala statično, čak previše kontrolirano. Sve to skupa rezultiralo je predstavom koja, unatoč promišljenosti i vizualnoj preciznosti, nije uspjela (pri)dobiti publiku.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 17. studenog 2025.

Piše: