Veliki povratak Šenoinog epa i Relje Bašića u HNK Zagreb

16. Baštinski dramski tekstovi na scenama zagrebačkih kazališta: August Šenoa, Kletva, red. Želimir Mesarić, HNK u Zagrebu, 1985., 1/3

  • Premijerom dramatizacije Šenoina romana Kletva, HNK u Zagrebu započinje novu kazališnu sezonu 1985/'86. Povijesni roman o buni hrvatskih velikaša protiv hrvatsko-ugarskog kralja Sigismunda prati i borbe između biskupskog Kaptola i građanskog Griča u 14. stoljeću. Pred Božić 1396. biskup Pavao je na građane Griča bacio kletvu, koja je skinuta 12. travnja 1397. Pod tim simboličnim naslovom pisac obrađuje povijesne događaje tijekom 14. stoljeća koji su utjecali na status, razvoj i političku sudbinu Hrvatske.

    August Šenoa jedan je od ključnih i najutjecajnijih autora hrvatske književnosti 19. stoljeća, čije je stvaralaštvo presudno obilježilo razdoblje realizma, ali i trajno oblikovalo razvoj moderne hrvatske književne kulture. Kao književnik, urednik, kritičar i kulturni posrednik, Šenoa je imao iznimnu ulogu u formiranju čitateljske publike i standardizaciji književnih žanrova na hrvatskom jeziku. Posebno se ističe njegov doprinos razvoju povijesnog romana, koji je upravo zahvaljujući njegovu radu kanoniziran kao relevantna i popularna književna vrsta u hrvatskoj književnosti

    Romanima Zlatarevo zlato, Čuvaj se senjske ruke, Seljačka buna i Diogenes Šenoa je uspio spojiti povijesnu tematiku s izraženom narativnom dinamikom, jasnom fabulom i snažnom etičkom porukom, čime je odgojio široku i raznoliku čitateljsku publiku. Njegovi romani nisu bili namijenjeni isključivo obrazovanoj eliti, nego su svjesno pisani tako da budu razumljivi i privlačni i širem sloju čitatelja, čime je književnost dobila važnu društvenu i prosvjetiteljsku funkciju. Upravo je ta sposobnost povezivanja estetske vrijednosti s pedagoškom i nacionalno-integrativnom ulogom jedan od temeljnih razloga Šenoinog kanonskog statusa u hrvatskoj književnosti.

    Svoje posljednje romaneskno djelo, povijesni roman Kletva, Šenoa, međutim, nije uspio dovršiti. Roman je započeo objavljivati 1880. godine u Narodnim novinama, u formi feljtonskog nastavka, što je u to vrijeme bio čest i popularan način distribucije književnih djela. No prerana smrt 1881. godine prekinula je njegov rad na romanu, ostavljajući ga nedovršenim. Na temelju sačuvanih Šenoinih rukopisa, bilježaka i koncepcijskih nacrta, roman je kasnije dovršio književnik Josip Eugen Tomić, nastojeći pritom što vjernije slijediti Šenoinu poetiku, stil i idejnu strukturu. Time je Kletva postala i zanimljiv primjer koautorskog djela, ali i vrijedan dokument o recepciji i kontinuitetu Šenoina književnog utjecaja.

    U svojim povijesnim romanima Šenoa se jasno nadovezuje na model i poetiku Waltera Scotta, tada već afirmiranog uzora europskog povijesnog romana. Poput Scotta, Šenoa temeljito istražuje povijesne izvore, kronike i arhivsku građu, često se služeći autentičnim dokumentima, povijesnim zapisima i stvarnim ličnostima. Međutim, povijest kod Šenoe nikada nije tek puki dekor ili neutralna pozadina fabule. Naprotiv, ona je aktivni čimbenik radnje, sredstvo putem kojeg autor prikazuje složene društvene i političke procese te njihove posljedice na život pojedinca.

    Posebno je značajno to što Šenoa u središte svojih romana stavlja tzv. „male ljude“ – građane, seljake, obrtnike i niže plemstvo – kroz čije sudbine prikazuje kako velike političke borbe, društveni sukobi i povijesni prijelomi neposredno utječu na svakodnevni život zajednice. Na taj način povijesni roman kod Šenoe dobiva snažnu društvenu dimenziju, postajući prostor refleksije o nacionalnom identitetu, moralnim vrijednostima, socijalnoj pravdi i odgovornosti pojedinca u povijesnim okolnostima. Upravo ta spojivost povijesnog, društvenog i etičkog čini Šenoin roman trajno relevantnim, ne samo u književnom, nego i u širem kulturnom i kazališnom kontekstu.

    Autor dramatizacije romana Kletva bio je Nino Škrabe, uz Želimira Mesarića kao suradnika i redatelja predstave. Nino Škrabe istaknuti je hrvatski dramaturg, dramski pisac i kazališni autor, osobito prepoznatljiv po dugogodišnjem radu u području suvremene hrvatske komedije i pučkog kazališta. U svojem opsežnom i žanrovski raznolikom opusu Škrabe se često oslanja na motive hrvatske povijesti, lokalne sredine i kolektivne memorije, koje oblikuje kroz humor, ironiju i satirični odmak. Njegovi su tekstovi namijenjeni izravnoj komunikaciji s publikom te se odlikuju jasnom dramaturškom strukturom, naglašenim dramskim situacijama i prepoznatljivim likovima. Kao dramaturg i autor, Škrabe sustavno njeguje kontinuitet hrvatske dramske tradicije, istodobno je prilagođavajući suvremenim izvedbenim i recepcijskim okolnostima, zbog čega njegovo djelovanje ima važnu ulogu u hrvatskom kazališnom životu. Želimir Mesarić jedan je od važnijih hrvatskih kazališnih redatelja i kazališnih djelatnika 20. stoljeća, čiji je rad obilježio niz zapaženih inscenacija u institucionalnim kazalištima, ponajprije u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. U svojem redateljskom pristupu Mesarić je pokazivao izrazit interes za klasični i baštinski dramski repertoar, nastojeći ga interpretirati jasno, dramaturški precizno i u skladu s tradicijom glumačkog kazališta. Posebnu pozornost posvećivao je radu s glumcima i razumijevanju dramskog teksta, čime su njegove predstave često odlikovane čitljivošću, stilskom uravnoteženošću i poštovanjem prema književnom predlošku.

    Želimir MesarićNino Škrabe

    O njohovoj autorskoj suradnji Mesarić i Škrabe pišu: „….odjednom smo se našli pred odgovornim i primamljivim zadatkom-adaptacijom, dramatizacijom i režijom Kletve Augusta Šenoe. Dogodilo se to u vrijeme trenda dramatiziranja romana u europskim kazalištima i u suglasju sa svjetskom kinematografijom (Kraljica Margot, Hrabro srce, Rob Roy), koja se kostimiranim filmovima uspješno brani od cinizma….. Uronili smo dakle u Šenoinu nedovršenu kompoziciju u kojoj se usporedo vode dva tijeka radnje, javni i privatni…..“

    Autori su, prema njihovim riječima, nastojali jezikom 19. stoljeća progovoriti o Hrvatskom proljeću u 14. ali i 20. stoljeću, uz  blizinu smrti i tragičke spoznaje koje dominiraju ovim romanom. Ukratko, nastojali su na scenu prenijeti sve bogatstvo Šenoina djela ne bježeći pred suvremenim konotacijama.

    Pročitajte sljedeći nastavak...

    ©Snja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 18. studenog 2025.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam