Izazovi dramatizacije opsežnog predloška

16. Baštinski dramski tekstovi na scenama zagrebačkih kazališta: August Šenoa, Kletva, red. Želimir Mesarić, HNK u Zagrebu, 1985., 2/3

  • Najveći i najteži se zadatak ove dramatizacije sastojao u prenošenju svih tijekova radnje na scenu uz izbjegavanje nedostataka prijašnjeg scenskog uprizorenja Kletve iz 1914. autora Josipa Eugena Tomića i Marije Jurić Zagorke i redatelja Josipa Bacha, kojima su prigovarali na bespotrebnim inzistiranjima na detaljima kao i na zamorno dugoj predstavi. Taj je zadatak u ovoj verziji djelomično obavljen. Naime, u popratnim materijalima predstave, uz kratki sadržaj pojedinih scena navodi se i kronologija važnijih povijesnih događaja (od 1353. do 1437.) u kojima se dobiva uvid u povijesno-politički kontekst borbe raznih dinastija za prevlast u ovom dijelu Europe, da bi krajem tridesetih godina 15. stoljeća za hrvatsko-ugarskog kralja bio izabran Albert Habsburški, čija će obitelj vladati Hrvatskom i velikim dijelom srednje Europe sve do raspada Austro-Ugarske 1918. nakon Prvoga svjetskog rata.

    Uz kronologiju je bio priložen i dio o kraljevskim dinastijama koje su sudjelovale u borbama za hrvatsko prijestolje: od Anžuvinaca, Kotromanića do Luksemburžana i Mlečana s detaljnim genealogijama.

    Onaj dio radnje koji se bavi međusobnim odnosima hrvatskih plemića ukratko je prikazan na dodatnim materijalima uz temeljne informacije o uzrocima sukoba i svađa između Griča i Kaptola. Već se na prvi pogled radilo o iznimno opsežnom i ambicioznom pothvatu. Rezultat je bio ambivalentan. Iako su brzim izmjenama prostora i scena nastojali u što kraćem vremenu prikazati najviše moguće, ipak je praćenje tog vrlo kompliciranog sadržaja bilo otežano. Na velikoj sceni kojom je (u prizorima sukoba Kaptola i Griča) dominirala stilizirana ograda što razdvaja Kaptol od Griča, dok su dvorski prizori s političkim intrigama bili jednostavno naznačeni namještajem, uz stilizirane kostime koji su jasno aludirali na 14. stoljeće, ipak nije došlo do sinergije između paralelnih radnji, tako da je izgledalo kao da se do kraja nije organski povezalo u jednu cjelinu opsežni materijal Šenoina romana.

    Svaka je dramatizacija zahtjevna i svako postavljanje na scenu nekog romana postavlja pred umjetnike vrlo specifične zadatke. Ako se, u najboljoj namjeri, želi na sceni ispričati što je moguće više onoga što je sadržano i u romanu, tada može doći do zagušenja kanala komunikacije, pa je publika preplavljena informacijama u kojima se teško snalazi. Postoje i drugačiji pristupi dramatizacijama koji se temelje na stavljanju fokusa na neke problemske komponente romana, kao i scenskih djela koja se samo vrlo labavo temelje na romanu, odnosno inspiriraju djelom stvarajući originalan tekst.

    Dramatizacija Kletve iz 1985. primjer je klasične obrade romana koja prati tijek radnje, nastojeći obuhvatiti što veći dio romanesknog tkiva. Već je na pokusima bilo vidljivo kako su intimne scene sa ženidbenim križaljkama kao i  svađe Kaptola i Griča iz kazališne perspektive atraktivnije i zanimljivije od dinastijskih borbi. Redatelj je sa suradnicima nastojao stvoriti dramsku napetost u svim scenama, no rezultati nisu bili ujednačeni, jer se pokazalo da kazalište najbolje funkcionira u nepretencioznim scenama gdje glumačko umijeće dolazi do izražaja.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Snja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 19. studenog 2025.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam