Komedija nesporazuma koja pršti tempom i dosjetkama

Glumačka družina Histrion: Nino Škrabe, Muke po Iveku, red. Ivan-Goran Vitez

• 

  U srpnju ove godine premijerno izvedenoj hrvatskoj, točnije histrionskoj inačici engleske uspješnice Raya Cooneya iz 1983. Run For Your Wife – komediji Muke po Iveku, redatelj Ivan-Goran Vitez (po tekstu koji potpisuje Nino Škrabe) radnju smješta u današnji Zagreb. Cooneyev londonski taksist John Smith sada je vozač Ubera – Ivan/Ivek/Ive Kovač. I on vodi dvostruki život u dva stana s dvjema zakonitim ženama (jer ima meko srce i nije nijednoj mogao reći NE): prva je Mare na Vrbanima („prpošna Dalmatinka, koja u svako doba dana zna ispeći srdele s blitvom” i navija za bijeli Hajduk), a druga Barbara na Vrbiku („nježna Purgerica, koja prakticira jogu, igra tenis i vješta je u odmrzavanju mamine punjene paprike” i navija za plavi Dinamo). Zbog obične prometne nezgode u kojoj je, zapravo, nastojao priskočiti u pomoć jednoj starijoj gospođi pa slijedom toga nedužan dospio u medije, Ivekov se pomno organiziran i kirurški precizan raspored – koji je kao švicarski sat radio njemu u prilog godinama – uruši kao kula od karata. Njegova priča postaje sumnjiva jednoj policajki i jednom inspektoru pa oboje počinju njuškati, tj. istraživati. Slijede komični nesporazumi, neizbrojivo mnogo laži i pokušaja prikrivanja, dok Ivek i njegov prijatelj i susjed Stanko Teletić (pohvala za domišljate jezične varijacije na njegovo prezime) pokušavaju što duže održati lažnu priču na životu.

  Iako je tema dvostrukoga života već nebrojeno puta prožvakana i viđena, ovdje je taj obrazac svjež i s podosta smisla. Prepoznatljivi klišej dvostrukoga života dobio je u Škrabinom tekstu domaće i prepoznatljivo lice. Već u prvoj sceni, Mare i Barbara – dvije Ivekove žene, svaka u svom kvartu i stanu – sinkronizirano izvode iste radnje, doslovce materijalizirajući suprugov udvostručeni bračni život. Riječ je o istinskoj zavrzlami u kojoj su likovi i situacije posve nepredvidljivi, reakcije pravodobne, komični trenutci pažljivo tempirani.

  

  Cooney je temelje zapleta postavio gotovo kao po priručniku: opušteno, ali čvrsto strukturirano, s pouzdanim, konstantnim i konzistentnim dramaturškim lukom, koji zaplet ni rasplet ne tempira u krivom trenutku ili prerano. To znači da je publika u stalnom iščekivanju.

  Likovi su neprestano ulazili i izlazili sa scene – najčešće u krivim trenutcima, a tempo se stalno ubrzavao i nije usporio doslovce do samoga kraja. Nakon dva sata i 15 minuta bez pauze jasno je da bi bilo kakvo prekidanje nepotrebno narušilo ritam i dinamiku predstave.

  Pragmatičnom scenom u kojoj Ivek ponudi Barbari da je odvede u Vinkovce na predstavu Muke po Iveku, na što mu ona sarkastično odgovara „da se ne misli voziti dva i pol sata zbog neke glupe predstave“, redatelj je pokazao stav većine prema kulturnim izlascima (iako je puna vinkovačka dvorana to osporila).

  Povremeno su humor dodatno začinili vrlo otvorenim aluzijama na osobe i aktualne događaje iz javnoga i društvenoga života – nogometa, estrade, politike ili filma.
  Sve pohvale za čistoću stila i već spomenute jezične igre, koje je teško ne primijetiti: izrazi poput kamiličanka redovnica, homosimentalci ili gejhomoseksualac i brojni drugi, iako nisu radikalno inovativni, uklopljeni su domišljato i savršeno prilagođeni trenutku.

  

  Posebno se zabavne facijalne ekspresije susjeda – kako onoga iz Vrbana, Stanka Teletića (Kristijan Petelin), tako i onoga iz Vrbika, po imenu Francisko Bobica (Jan Kovačić), koje ne samo da izazivaju smijeh, nego i naglašavaju karaktere i trenutačna stanja likova.
  Enes Hodžić-Arči odlučio je sve to smjestiti u krajnje jednostavnu, ali smislenu scenografiju – lijeva i desna strana pozornice zrcalno su identične, što upućuje na Ivekov dvostruki život. Simetričnošću doslovce slika identične uloge koje glumi da bi preživio. Minimalizmom je naglasio osjećaj Ivekove zarobljenosti u rutinu, a zrcalnost prostora/stanova istodobno stvara nelagodu i ironiju: posloženost i uravnoteženost zapravo otkrivaju unutrašnju izgubljenost i kaotičan život glavnoga lika. Ipak, unatoč toj konceptualnoj jasnoći, mislim da je scenografija trebala ponuditi više slojeva značenja ili elemenata koji bi obogatili scenski doživljaj.

  Slično vrijedi i za kostime koje potpisuje Josip Đerak, koji su očekivano funkcionalni i predvidljivi, no ne bi naodmet bilo dodavanje malo maštovitijih i karakterizirajući(ji)h detalja. Sigurna sam da je ova prpošna i punokrvna komedija nedvojbeno mogla podnijeti razigranije i odvažnije kostime koji bi pojačali komiku, individualnost (i apsurdnost nekih) likova, a scenu učinili atraktivnijom. (Na kraju predstave briše se ionako nevidljiva granica između stanova/kvartova, čime se naglasila povezanost Ivekovih obitelji, a fluidnost radnje dobila efektnu završnicu.)

  Do grla zakopčan mantil i prekratke hlače (koje pridržavaju – da ne otkrivamo sve – višenamjenski hosenträgeri) službena su odora višeg inspektora Kolumbića (Dean Krivačić). S obzirom na to da je rastom znatno niži od svoje kolegice inspektorice (Nancy Abdel Sakhi), vizualni kontrast je komičan i naglašava stereotipe vezane uz mušku figuru u policijskoj hijerarhiji.

  

  Neobično je da je potpuno izostavljena glazba (?!), a ovako brzoj, kaotičnoj i komičnoj predstavi mislim da bi odgovarala neka vedra, ritmična i živahna glazba poput swinga, džeza ili instrumental 70-ih ili 80-ih. Iako znamo da bez glazbe predstava gubi važan dio ritma i atmosfere, a tišina zna zvučati prazno, ovdje nije bilo tako. Vjerujem da su rijetki primijetili izostanak glazbe ili da bilo što manjka. Svu su pozornost dobili glumci. Svaka gesta, stanka i pogled bili su izraženiji, što je izvrsno kada pokušavaju prikriti svoje laži i iz njih proizašle nesporazume.

  Minimalna svjetlosna intervencija Dražena Dundovića (uz isto takvo scenografsko rješenje) nadopisivali su redateljev bezvučni koncept i stavljanje fokusa isključivo na glumu i dinamiku odnosa među likovima.

  Iako bi se moglo reći da su svi iz glumačke sedmorke podjednako uvjerljivi, izdvojila bih susjede – onoga koji živi tik do Mare i onoga koji živi iznad Barbare. Kristijan Petelin i Jan Kovačić su jednostavno ukrali show. Autentični su i prirodni (i to prilično izjednačeno), bez bilo kakve forsirane komičnosti.

  Petelin je otjelovio Teletića kao nonšalantnoga digitalnog nomada, sa svim pripadajućim mu i prepoznatljivim manirama, a Kovačić je glumeću Franciska Bobicu bio neodoljiv kao pomalo ekscentričan i sumnjičav tip. Njegovi dvojezični ispadi i vrlo tjelesna komika rezultirali su smiješnom i uvjerljivom glumačkom kreacijom. Kemija i interakcija koju su obojica ostvarili s ostalim likovima (pa i publikom) bila je iznimno komična, a njihovim sporednim ulogama dala posebnu dubinu i dimenziju.

  Andrej Kopčok postupno je kao Ivek pronalazio svoj ritam, što je više dolazilo do izražaja kako je predstava odmicala i nedvojbeno je dao svoj obol ansamblu i uspješnosti predstave. Opravdao je povjerenje redatelja.

  Irena Tereza Prpić bila je i ovaj put vrlo dosljedna i energična, po čemu je i prepoznajem. Imala sam je priliku gledati u virovitičko-pečuškoj koprodukciji U agoniji te Vidi kako Lokrum pere zube dubrovačkog Kazališta Marin Držić, gdje je također bila izvrsna. Svaki se put istaknula kao jedna od najjačih karika ansambla, iznimne glumačke snage i stabilnosti. Lako se i potpuno uklopi u svaki kontekst, ali pri tom ostaje autentična.

  Glumica Vini Jurčić u početku se činila slabijom karikom u ansamblu. Unatoč početnoj suzdržanosti (dijelom je i njezin lik takav), uspijeva uhvatiti vlak i skladno se utopiti u energiju predstave, pa čak i mirnoću pojave pretvoriti u svoju prednost.

  Najslabije su se istaknuli glumci s najmanjim ulogama, tj. policijski dvojac. Ostali su pomalo u sjeni ostatka ansambla. No, bez njih predstava ne bi imala ovakvu ni komičnu ni dramsku težinu.

  Redatelj je uspješno vodio ansambl po skliskom terenu komedije ovoga žanra, jer je zadržao i jasnoću i ritam. Na zadovoljstvo publike, Vitez je i ovaj put dokazao da vješto balansira između komičnih i napetih trenutaka, a glumcima dopušta iskazati svoje potencijale. Pritom zaplet ne gubi ni koherentnost ni logiku (ovo je jedna od slabosti koju je najteže prihvatiti kad se dogodi) i lako ga je pratiti.

  

  Uz diskretnu i efektivnu režiju, ali i zavidnu dramaturšku kontrolu, Vitez ne dopušta da vizualni elementi zasjene osnovnu priču. Kada u rukama ima ovako potentan tekst, bio bi grijeh ne pretvoriti ga u kazališni užitak. Ponovno se potvrdio kao odličan redatelj komedija (primjer za to je i Sastavljamo vladu).

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 21. studenog 2025.

  Fotografije u tekstu odnose se na premijernu izvedbu predstave od 10. srpnja 2025., u sklopu 40. Zagrebačkog histrionskog ljeta

  Autor: Nino Škrabe
  Redatelj:I van-Goran Vitez
  Kostimografija: Josip Đerek
  Scenografija: Enes Hodžić - Arči
  Rasvjeta: Dražen Dundović
  Ton: Gordan Matejko
  Tehnika: Daniel Pavlović
  Producent: GD HISTRION, Zagreb

  Izvođači: Andrej Kopčok, Irena Tereza Prpić, Vini Jurčić, Krisijan Petelin, Nancy Abdel Sakhi, Dean Krivačić, Jan Kovačić

   

Piše: