Ubojstvo bez ubojite režije

Satiričko kazalište Kerempuh: Agatha Christie, Ubojstvo u Orient Expressu, red. Sara Stanić Blažević

  • „Putujući luksuznim vlakom Orient Expressom do Londona slavni belgijski detektiv Poirot mora riješiti ubojstvo koje se dogodi u vlaku negdje između Vinkovaca i Slavonskog Broda. Zatočen u snijegu, okružen neobičnom paletom likova od kojih su svi odlučili putovati baš danas, Poirot mora otkriti igru i riješiti slučaj koji se samo naizgled čini jednostavan.“

    Sažetak je to Ubojstva u Orient Expressu ponuđen u Kerempuhovoj programskoj knjižici, koja dodaje i da se radi o kultnom romanu najpoznatije autorice detektivskih romana Agathe Christie, te da se taj višestruko adaptirani krimi-klasik u kazališnoj adaptaciji brodvejskog sina Kena Ludwiga kod nas postavlja prvi put, u režiji Sare Stanić Blažević.

    „Zašto baš danas?“, pita se Hercule Poirot, a to pitanje bi si trebao postaviti i svaki redatelj, glumac, umjetnik... a na kraju i publika. Publika je lakmusov papir na kojem se ukazuje odgovor ili izostanak odgovora na to pitanje te predstava koja nema veze s tim jedinstvenim i pomalo zlokobnim danas, nažalost, nije vrijedna spomena. Nedovoljno je ovisiti o ikoničnoj (riječ koja je odraz posvemašnje nekritičke upotrebe jezika, a uz to je i ne false, nego imaginary friend riječi ikona, pa bi Poirot bio prije legendaran, čuven ili proslavljen nego ikoničan, ali tu ćemo stati jer ovo nije kritika krongliške polupismenosti) prepoznatljivosti Poirotovih brčića i vjere u sposobnosti dobre stare Agathe da kreira osebujne scenske persone.

    Što, dakle, ima danas u adaptaciji romana o Poirotu, a da to nije samo njezina komercijalna primamljivost (ona je već postala toliko zamorna i predvidljiva da se pitamo što će nam uopće kazalište na hrvatskom ako je kultura koju zastupa primarno tržišna)?

    Britanski redatelj Peter Brook naslutio je da scenografija diktira geometriju predstave. Kreacija Petre Poslek sjajno je zamišljena i funkcionalna: slojevita konstrukcija od spavaćih kupea koji se okretanjem u prostoru otvaraju u zajednički prostor blagovaonice, podijeljeni dugačkim, uskim hodnikom. Iako se glumci (pa onda i publika) tek mjestimično prisjete da su fizički u vlaku, što je donekle zanemarivo, težak je propust neiskorištena scenska vizura upravo tog uskog hodnika i odbačene mogućnosti za igru po dužini vlaka na pozornici koja se okreće.

    Krupni kadrovi ostvareni kroz projekcije (Miro Manojlović) dobro su rješenje koje donosi metaforiku bližeg pogleda, detektivskog povećala i Poirotove podrobne analize.

    Ipak, dominantno prepričavanje događaja nepotpomognuto vizualom koji bi ih dodatno razložio nije baš kazališno efektno rješenje. Ako uzmemo da su za detektivsku igru najvažniji znakovi – koji su nam bili pred nosom, a nismo ih do samoga kraja povezali u smislenu cjelinu – teško je ne primijetiti da u globalu glumci ne uspijevaju na sceni glumački aktivno prisustvovati, a da se istovremeno i ne odaju u narativnom kontekstu, koji je ovdje očito dominantan. Budući da ima nedvojbenoga metateatarskog potencijala, Ubojstvo u Orient Expressu kompleksnije je za scensku adaptaciju nego što je to Kerempuhov autorski tim možda ocijenio. To je predstavu učinilo podnošljivom, ali ne i ubojitom.

    Malo je onih koji na predstavu idu doznati tko je ubojica. A što i kada doznaju? Je li predstavi i njezinom igranju tada kraj? Odgovor bi svakako trebao biti: ne.

    Pozivi na ukrcaj putnika prije početka predstave zgodan su atmosferski dodatak. Međutim, vlak je kasnio (ipak smo u Hrvatskoj), a zbog fokusa na mlake jezične dosjetke propuštena je prilika da se svi zajedno ukrcavamo, kao publika i kao glumci, iako bi taj potez približio početak atmosferi happeninga. Također bi iziskivao više individualnog angažmana od onoga što je već ponuđeno, a znamo da je u komercijalnom žargonu vrijeme novac. Tko bi još našao vremena za eksperimentiranje! U svakom slučaju, već bi nas takvo rješenje bilo dovoljno približilo ovom čuvenom (da ne kažemo ikoničnom) – danas.

    U kostimima Mateje Japec glumci dobro izgledaju, ali to je to od njihove karakterizacije, koja nije uspjela nadići prepoznatljive kostime. Za početak, kao da se ne mogu odlučiti hoće li ili neće fonetski pohrvatiti izgovor stranih riječi. Zanimljivo je, da ne kažemo i simptomatično za našu malu i povodljivu sredinu, da mnoge adaptacije zaziru od lokaliziranih ili na bilo koji način stereotipiziranih obilježja, da ne bi svojim postojanjem nedajbože nekoga uvrijedile. Danas je to sasvim razumljivo. No, zašto Poirot (Damir Poljičak), umjesto blijedog jezičnog klaćenja između francuskog i hrvatskog, nije snažno kultivirao francuski akcenat i poneku maniru, kao i sva ostala lica, koja bi trebala pripadati različitim jezičnim i kulturnim područjima, to je pravi misterij. Anglofoni govornici (čijoj se ikoničnosti toliko divimo) s takvim intervencijama uopće nemaju problema; kod njih bi se u (iz)govoru engleskog jezika jasno čula nacionalnost, koliko god ona bila stereotipizirana. Zašto se to ne bi čulo i na hrvatskom, nemamo pojma. Možda se u hrvatski ne smije dirati, da ne propadne iluzija standardnog jezika kojim se potpuno nekontaminirano govori u otprilike 1% interaktivnih situacija.

    No, da ne bi ispalo da je ovaj dojam isključivo subjektivne prirode, čak su dva izvanjska elementa potvrdila tu teoriju. Prvi je osjetna reakcija publike na marginalnu telefonsku interakciju između podvornika kola Orient Expressa (odlični Luka Petrušić) i tipičnog Beograđanina, odnosno tipičnog Zagrepčanina. Iako je veoma upitno što u stvarnom životu doista znamo o tipičnim Zagrepčanima i Beograđanima, način na koji se publika energetski otvorila prema njihovim imaginarnim obilježjima, koja se izražavaju kao obilježja dijalekta i kulturne sredine, zapanjujuće je snažan s obzirom na to da predstava ničim i nigdje drugdje to nije uspjela postići u čitavih sat i trideset minuta. Drugi je pažnja koju zaokuplja impozantna Elizabeta Kukić kao princeza Dragimiroff, a upravo je ona glumački jasno odabrala govoriti hrvatski s pomalo ruskim akcentom, čime je dala svom licu pojavu od krvi i mesa, koliko god se to možda činilo stereotipnim, pa čak i staromodnim. Koliko je glumica time dominirala primijetilo je i jedno dijete koje joj je nakon predstave, odgovarajući na pitanje tko mu se najviše svidio, dodijelilo titulu najbolje (a djeca su divni kritički naturščici jer ih nije puno briga za pravila – što jezična, što institucionalna).

    Glumcima se, dakle, ne pripisuje nikakav lokalitet, osim u teoriji, dok se trude zvučati kao pravi književni Hrvati koji sami sebe u igri prekidaju uvježbanim frazama na stranom jeziku. Čak je i to što se u izgovoru čuje da je pukovnik Arbuthnot (suvereni Josip Brakus) nedeklarirani Dalmatinac, argument u prilog besmislenosti i neupotrebljivosti šablonskog inzistiranja na saniranom obliku hrvatskog jezika bez karakternih obilježja, posebno u kazališnom kontekstu, gdje je jezik uvijek više od propisanih pravila i gdje je njegova dosljednost autonomna koliko i glumačka igra.

    Dinamički se na pojedinom mjestu u prostoru uvijek odvija samo jedno, iako predstava teži stvoriti dojam višestrukog zbivanja. Općenito prostorno mrtvilo zajednička je kreacija, iako su glumci pojedinačno svi odreda u ovoj podjeli dobri, pa čak i izvrsni (osim već spomenutih, to su: Marko Makovičić, Josipa Anković, Tanja Smoje, Ana Maras Harmander, Ornela Vištica, Matija Šakoronja, Luka Petrušić i Mia Begović).

    Komični duo Makovičić (g. Bouc) i Petrušić (podvornik kola) zabavlja, ali fali im onaj jedan apsurdistički, pretjerivački korak do urnebesnog. Tekst koji se govori nije spektakularan, a još je k tome i saniran od svake akcentualnosti i dijalektalnosti, pa je za očekivati da mjestimično, u nedostatku drugih scenskih rješenja, tempo postane zamoran. Umjesto gungule od informacija, bile bi dojmljivije precizno uvježbane (i, dapače, potpuno anti-realistične) sekvence, jer se očito želi izraziti Poirotova preciznost, točnost i sitničavost. Kulminacija neodređenosti je nesuvislo i naporno promenadiranje po pozornici na Bumbarov let Rimski-Korsakova, u kojem se lica ističu prije svega po tome što djeluju kao da ne znaju što bi trebala raditi i zašto su tamo. Možda je objašnjenje pokušaj prikazivanja trenutačnog košmara u Poirotovoj glavi. No, ima li u takvom sitničavom mozgu mjesta neusmjerenoj režiji? Teško.

    Poirotov završni monolog s razlogom je fokus predstave. Damir Poljičak kao Poirot vješto obnavlja raspršenu pažnju, stupajući u interakciju s publikom kakva je možda trebala biti zamišljena otpočetka. Inače, zašto ovdje, zašto danas?

    © Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 27. studenog 2025.
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam

kritike i eseji