U sjeni Spaićeve ingenionzne režije

20. Baštinski dramski tekstovi na scenama zagrebačkih kazališta: Marin Držić, Skup, red. Marin Carić, HNK u Zagrebu, 1997., 3/3

  • Važno je naglasiti kako je Marin Carić (1947. – 2000.) jedan od  domaćih redatelja koji se najviše zalagao za obrađivanje baštine. Diplomirao je komparativnu književnost na zagrebačkom Filozofskom fakultetu i kazališnu režiju na ADU u Zagrebu. Uz redateljski rad s profesionalcima režirao je i predstave Hvarskog pučkog kazališta s kojim je također istraživao scenske vrijednosti renesansne i barokne baštine te je između ostalog postavio na scenu Juditu Marka Marulića, Robinju Hanibala Lucića, Hvarkinju Marina Benetovića, Prozerpinu ugrabljenu Ivana Gundulića, Držićeva Dunda Maroja i Skupa. Njegov pristup tim djelima karakterizira analitičnost i traženje dodirnih točaka sa suvremenošću, bez radikalnih zahvata u sam tekst. Tako je i bilo u radu na Držićevu Skupu (tekst je neznatno skraćen). On je sam nastojao ponuditi odgovor na pitanje: što današnjem gledatelju može značiti ova Držićeva komedija?

    Ako kroz povijest pratimo izvođenja Držićeva Skupa, zamjetne su dvije oprečne tendencije: jedni su kratili, teatralizirali ili nadopisivali, drugi su izvodili gotovo integralan tekst. No, iznad raznih inačica lebdjela je sjena Spaićeve ingenionzne režije i nenadmašne glume Izeta Hajdarhodžića koja je mnogima bila preveliki teret pa se nisu odvažili na drugačije promišljanje ove komedije. U slučaju Marina Carića, strah od usporedbe sa Spaićem uzmaknuo je pred redateljskom i umjetničkom taštinom, opravdano smatrajući kako je došlo vrijeme za neka nova kazališna promišljanja Držićeva djela, bez obzira na opći stav o uzornom uprizorenju iz 1958. godine. No, preseljenje predstave u kutiju s tri zida na veliku pozornicu HNK u Zagrebu nije donijelo novu kvalitetu i predstava se jednostavno nije uspjela suživjeti s novim scenskim prostorom.

    Nives Madunić u svome osvrtu piše o problemu „…točnog Carićevog redateljskog htijenja. Dvojeći između teatralizacije na rubu parodije i integralnog uprizorenja u Držićevoj maniri… Carić je izgubio osjećaj jedinstva i razotkrio neodlučnost redateljskog principa.“ Prema njezinim riječima, svi su glumački sudionici zapravo balansirali između parodijske glume i klasične komike. I ona ističe Natašu Dangubić, Nikšu Kušelja, Mladena Vulića i Ivana Brkića. Iz toga proizlazi da je uz redateljsku nedosljednost predstava izgubila osjećaj ritma te je došlo do zamora publike u praćenju predstave. Zaključuje kako „…pomalo apsurdno zvuči činjenica da je najbolji i najtočniji balans između tradicije i suvremenosti imala glazba autora Davora Rocca…“.

    Marin Blažević u Novom listu prilično oštro ocjenjuje predstavu govoreći o „simptomima slabokrvnosti kazališta“  i o „komedijici za lektiru“. Prigovara odsustvu svake političke i satiričke aktualizacije pod velom univerzalnosti i glumačkoj neujednačenosti. Raspravlja o stilovima glume i o tome kako je „…doista malen broj hrvatskih glumaca svjestan, a zatim i sposoban glumački pokazati osviještenost različitih stupnjeva (ili stilova) glumačke stilizacije.“ Posebno naglašava udio Žarka Potočnjaka kao Skupa i Đure Utješanovića kao Varive, jer oni „…nose predstavu, prvi ekspresivnom mimikom dohvaća onu paklenu, mračnu, patološku dimenziju Skupa, dok drugi glumeći ženu izvrgava Skupa ironiji, a cijelu predstavu pretvara u grotesku.“ Prema njegovim riječima, ukupni rezultat nije bio nimalo laskav i on smatra Carićev Skup jednim osiromašenim dostignućem i metaforički jeftinim.

    Glas Istre (V. Kolarević) pak tvrdi kako je riječ o prilično nemaštovitoj scenografiji, uz spori ritam koji je oduzeo „Držićevom sočnom jeziku puno snage i duhovitosti“. I ta je kritika naglasila nesrazmjer između htijenja i rezultata, pa nije čudno što piše da se pokušalo „ispraviti gotovo ponižavajući odnos hrvatske kulture prema vlastitoj baštini, no kada se takvim umjetničkim djelima oduzme i malen dio, šteta se čini nepopravljivom.“

    Na kraju, moglo bi se sa sigurnošću konstatirati kako je Carićeva verzija Skupa predstava s dva lica: dubrovačkim (uspjelijim) i zagrebačkim (manje uspješnim) koje nisu (nažalost) zaživjele jako dugo na obje scene.

    Pročitajte prethodni nastavak...

    ©Snja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 3. prosinca 2025.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam