Oproštajna režija Ivice Kunčevića

21. Baštinski dramski tekstovi na scenama zagrebačkih kazališta: Ivo Vojnović, Maškarte ispod kuplja, red. Ivica Kunčević, HNK u Zagrebu, 2012., 1/3

  • Dramski tekst Maškarate ispod kuplja svoj pokladni scherzo (kako ga naziva sam pisac) Ivo Vojnović završava 1922. godine, a objavljen je iste godine u Kritici i praizveden 7. prosinca u Pragu. Riječ je je o jednom od posljednjih Vojnovićevih tekstova u kojem se metafora umiruće djevojke širi na cijeli grad Dubrovnik tijekom neobuzdanih dana karnevala. U maloj sobici na tavanu mlada djevojka Anica umire od tuberkuloze, dok je njeguju pučanke Gjive i Mare, uz dvije gospođe: Jelu i Ane i neizbježnog Aničinog dragog Jeru (Pierrota). Maškare su svuda po gradu, djevojka se pokušava otrgnuti od smrti, ali bezuspješno…

    Godine 1922. u svom pismu iz Nice intendantu Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, Juliju Benešiću, Vojnović kazuje: „Bićete primili moj zadnji čin Maškarate. Ja sam zadovoljniji negoli Vi, jer sam održao riječ… Vi ćete odlučiti kad će se dati premijera…“ Dalje izražava želju da Pierrota glumi Ivo Raić, koji bi trebao i režirati komad, a tekst bi se trebao tiskati poslije zagrebačke premijere.

    Odmah nakon praizvedbe u Pragu Vojnović šalje brzojav u Zagreb, intendantu Benešiću: „Sinoć grandiozan uspjeh Maškarate u prepunom teatru. Idealna predstava, nenadirljiva režija. Preko dvadeset puta pjesnik se prikazao oduševljenoj publici. Načelnik grada Praga predao mu na pozornici spomen-plaketu. Pozdrav, Ivo“.

    U Zagrebu je predstavu režirao Branko Gavella u scenografiji Ljube Babića, premijera je bila 3. srpnja 1924. Otada, pa sve do 2012. (premijera je održana 13. siječnja) Maškarate ispod kuplja nisu izvođene u HNK-u u Zagrebu. Taj je naslov u dogovoru s ravnateljstvom Drame odabrao Ivica Kunčević kao oproštajni komad čijom će režijom obilježiti svoj odlazak u mirovinu.

    U najavama predstave svi su naglašavali kako se radi o oproštajnoj režiji Kunčevića koji je nakon stalnog angažmana u dubrovačkom kazalištu Marina Držića i DK Gavella, prešao u HNK u Zagrebu kao kućni redatelj i tamo djelovao punih trideset godina. I dok su jedni hvalili sjajan repertoarni potez (Helena Braut u Vjesniku), drugi su govorili o lošem repertoaru (Bojana Radović, Večernji list). No bez obzira na to, sama je predstava pobudila veliko zanimanje i kritike i publike. Događaji koji se kovitlaju u doba maškara uvijek su intrigantni. Tada je svima dopušteno ludovanje po ulicama gradova i svi se vesele, odjeveni u šarene kostime i s maskama na licima… To je vrijeme kada se može reći ono što se prešućuje, kad se ljudi mogu prepustiti strastima i zatomljenim čežnjama jer ih krinke na licima čuvaju od realnosti.

    Vojnovićev tekst daje uznemirujuću sliku karnevala koji je u kontrastu s tužnom sudbinom mlade djevojke koja umire u dubrovačkom potkrovlju. Vrijeme karnevala samo je po sebi obilježeno pučkim veseljem koje se razlijeva po ulicama i trgovima, no to ludilo i zabava dio su kontroliranoga gubljenja granica ponašanja koji je ograničen vremenom i prostorom. Karnevalizacija života  zahvaća cijelo društvo, tako da kraljevi postaju prosjaci i obrnuto. Ukratko, svijet se izvrće naglavce, preispitujući ustaljene običaje i društvene odnose. No, u dramskom tekstu Ive Vojnovića maškare su više prikaze prošlosti i svojevrsna najava nadolazeće smrti, negoli puka zabava. Maškare otvaraju pukotine u čvrsto strukturiranom svijetu u potkrovlju, pa će tako svi protagonisti ipak izgovoriti neke stvari koje u drugo vrijeme ne bi bili u stanju izreći. Strukturirajući cijelu radnju u klaustrofobičnom prostoru potkrovlja do kojeg dopire vesela buka s ulice, Vojnović kontrastira nekoliko svjetova: ovaj svakodnevni, sastavljen od služavki i gospodarica, zatim svijet mlade umiruće djevojke i njezinog dragog te svijet maškara (u ovoj predstavi su to lutke koje izviruju iz velikog ormara).

    Činjenica da će mladić tek s maskom i kostimom Pierrota biti pripušten svojoj ljubavi i da će joj tek maska reći svoje osjećaje samo povećava kontrast između srca što šute u odijelu a zbore pod maskom, postavljajući vječno pitanje: skriva li nas maska ili pak otkriva i više no što bismo htjeli? Tu dihotomiju Kunčević rješava kontrastirajući žive glumce i lutke kao maškare. Upravo je taj dio predstave mnogim kritičarima bio prijeporan. Helena Braut u Vjesniku, osim što hvali protagonistice, u prvom redu Doris Šarić Kukuljicu (gošću iz ZKM-a), Anu Begić i Olgu Pakalović, izdvaja kako su „redateljske zadatke obavili po uputama lutkari posuđeni iz Zagrebačkog kazališta lutaka (Andrea Baković, Marina Kostelac, Maja Petrin, Matilda Sorić, Katarina Perica Kirin, Jelena Sušac, Žarko Savić, Branko Smiljanić, Anđelko Petric i dr.) no, time nisu polučili naročiti dojam.“

    Pročitajte sljedeći nastavak...

    ©Snja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 4. prosinca 2025.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam