Sukob poetske tradicije i redateljskih intervencija

22. Baštinski dramski tekstovi na scenama zagrebačkih kazališta: Ivo Vojnović, Maškarte ispod kuplja, red. Ivica Kunčević, HNK u Zagrebu, 2012., 2/3

  • Bojana Radović u Večernjem listu, osim prigovora na repertoarni izbor, hvali Olgu Pakalović – „glumicu kojoj se vjeruje“, Doris Šarić Kukuljicu zbog savršenog starodubrovačkog jezika, Vanju Matujec i Almu Pricu, zaključujući: „U konačnici, ova predstava ima lijepih poetskih trenutaka, ali što nam danas znači ovo Vojnovićevo djelo?!”

    Tomislav Čadež u Jutarnjem listu u naslovu ističe kako se radi o dostojnom Kunčevićevom oproštaju od središnje nacionalne pozornice te kako je njegova redateljska vizija stvorila „ujednačenu i zaokruženu glumačku energiju…“. Govori o koncentriranim glumicama koje nisu iskočile iz temeljne atmosfere, dok Olga Pakalović „…i u trenutku predsmrtne euforije ne igra na jednu emociju, nego paralelno i odlazi i nije svjesna tog odlaska.“ Manje hvale je zaslužio Luka Dragić kao nesuđeni Aničin ljubavnik.

    U Novom listu Nataša Govedić opširno analizira predstavu, razglabajući o tome kako Vojnovićev poetski teatar možemo voljeti ili ne voljeti, ali naglašava činjenicu da bi „novo stoljeće prema autorovu programatskom stavu o zamiranju onoga najboljeg i bujanju onoga najgrubljeg na našem tlu, moglo zauzeti stav koji nadilazi jednostavno oplakivanje ili žalovanje.“ Iako hvali sve sudionike, naočito ženske, smatra da problemi nastaju kroz „sam redateljski postupak koji Vojnoviću pristupa kao povijesnoj činjenici“, lutke su (iako blistavo odjevene) prilično bezlične… I dok glumice vjeruju u ljudski odnos i energiju dobre namjere i maštu, „Kunčević kao da vjeruje da svima nama ipak upravljaju lutkari, samo zato da odvedu Anicu s one strane okova marionetstva.“ Prema njezinom mišljenu, propuštena je prilika stvaranja drugačije predstave koja bi otkrivala neke nove svjetove te zaključuje kako ova HNK-ova predstava prikazuje samo „gorku melankoliju svakodnevice i njezinog preopreznog, previše cenzuriranog maškaravanja.“

    Slobodna Dalmacija  (Jasmina Parić) u osvrtu na predstavu izdvaja kuriozitet o nastupanju članova ZKL-a koji na scenu dovode povijesnu promenadu likova, odnosno maškara. Sâm redatelj Kunčević kaže kako je riječ o ispraznim bićima, lišenima ljudskog sadržaja, „pa sam ih doživio kao lutke“. Tekst od tri čina razlomio je u osam slika, nastojeći stvoriti filmsku dramaturgiju, tako da predstava traje 90 minuta, a nije odolio „uvrštavanju nekoliko ciničnih replika iz Dubrovačke trilogije, koje su pune duha, smisla i poetike.“

    Stijepo Mijović Kočan u Školskim novinama piše o drami razbijenih iluzija. Govori o maškarama koje se i u izvorniku više čuju nego vide, životu sa služavkama, kratkim posjetima gospođa bolesnici te o njezinim snoviđenjima, te zaključuje da tu „neke radnje baš i nema.“ No, prema njegovim riječima, u Kunčevićevoj predstavi naglašene su baš same maškare/lutke, kojih je mnogo, pa se više „ne zna tko je gospar, a tko sluga, tek tko lutak.“ Smatra kako se na tom vanjskom dodatku temelji cijela predstava, te je jedan od rijetkih kritičara koji hvali redateljsku intervenciju s uključivanjem lutaka u predstavu, završavajući kako je „Vojnović lektirni pisac, a predstava više prigodna pokladna…“.

    Pročitajte prethodni / sljedeći nastavak...

    ©Snja Ivić, KAZALIŠTE.hr, 5. prosinca 2025.

    Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija
● naslovna● dramske premijere● festivali● za djecu● mjuzikl● intervjui● osvrti
<● pišite nam