Lirska rastočenost stopljenih/utopljenih osobnosti

HNK Ivana pl. Zajca Rijeka: Tri sestre, ja, prema drami Tri sestre A. P. Čehova, redatelj Boris Liješević

• 

  Prema drami Tri sestre A. P. Čehova, ansambl Hrvatske drame riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca 25. listopada 2025. premijerno je izveo predstavu Tri sestre, ja. Redateljski pogled na Čehovljevu dramu dao je redatelj Boris Liješević.

  Najizvođenija drama Tri sestre nastala je 1900. godine. Antun Pavlovič Čehov dovršio ju je prilikom svog boravka u Nici. Praizvedena je 1901. godine u Moskovskom hudožestvenom teatru u režiji Konstantina Stanislavskog. Ulogu Maše, jedne od triju sestara, odigrala je Čehovljeva buduća supruga Olga Knipper.

  Danas, za lirski rastočenu dramu koju karakterizira, za Čehova tipičan nedostatak radnje tj. dramskog sukoba u konvencionalnom smislu, kažemo da na naturalističan način prikazuje nezadovoljstvo i beznađe visokih društvenih slojeva nametnutom izolacijom. Drama se zbiva u ruskoj provinciji gdje je obitelj Prozorov (tri sestre Olga, Maša i Irina, te brat Aleksej) preselila prije jedanaest godina zbog očeve prekomande – otac je bio časnik. Selidbu natrag u Moskvu svi likovi vide kao jedini spas, jer taj grad ima snažnu simboličku funkciju iluzorne i nedostižne sreće.

  

  Redatelj riječke predstave, Boris Liješević, ruši za publiku nedokučive zidove lirske rastočenosti sukoba koji se odvijaju unutar dramskih likova na sceni i uspijeva, uz pomoć izvrsne glumačke uigranosti u zamisao, dostići „prolaz kroz scenski i vremenski portal“. Čehov silazi s vremenske pozornice udaljene stotinjak godina i postaje dijelom našeg identiteta. Simboliku spomenutog portala nadahnula je priča glumca Denija Sankovića kada je u scenski odmjerenom trenutku napustio Veršinjinov lik i preuzeo tumačiti svoje, Denijevo zajedništvo s tekstom. Ispričao je scenskoj i gledališnoj publici o vječno mladenački izvođenom skoku u vodu svoje majke.

  Tijekom trosatne predstave Čehovljevi likovi postajemo svi: glumci, redatelj i publika. Jelena Lopatić igra najstariju sestru Olgu, ali osim što igra, ona tumači i isprepletenost svog, Jelenina identiteta s Olginim. U njezinoj glumi do izražaja dolazi ona nit trenutka, ona poezija efemernosti kada unutarnje Olgino i Jelenino JA dosegnu trenutak virtuoznog, nevidljivog preklapanja. Lirska rastočenost ovih zagrljenih osobnosti kulminirat će u sceni fizičkog teatra (ples Olgine i Jelenine duše) na glazbu Damira Urbana. I glumice Ana Marija Brđanović kao Maša i Nika Grbelja kao najmlađa sestra Irina, svoje su scenske identitete uspijevale preklopiti s privatnima: snažnije su tumačile nego nevidljivo prelazile i prenosile granice dvostrukih identiteta.

  

  Scenske identitete glumci su radeći na predstavi sami birali. Doznali smo da je glumica Sabina Salamon odabrala lik koji živi samo u scenskom tekstu – ona je eho Veršinjinove (glumi ga Deni Sanković) supruge i majke njihove djece koju on zanemaruje, provodeći vrijeme s Mašom, budeći u njoj i u sebi zabranjene (Maša je udana) ali nezaustavljive strasti. Zanimljivo je bilo pratiti krešendo njezina glasa koji se iz tihog zapažanja usudio ustati i zamijetiti istinu, izreći je u ime svih žena koje su potisnute u drugi plan svojim supružnicima. Iako je preuzela lik dadilje, dramska prvakinja Olivera Baljak isplela je lirsko pletivo s osobnom dramom djetinjstva, koje je dobrim dijelom provela čeznuvši za ocem, a očev lik lebdi i nad trima sestrama: Prozorova više nema, sestre su zaglavile u provinciji, kamo ih je doveo očev posao.

  Dramom Tri sestre, Ja aktualizira se književna vrijednost koja nadilazi vremenske granice. Karakterna stanja likova, životne promjene koje su samo očekivanja, a koje su ostale ili nade ili nemogućnosti, prešle su sa scenskih likova na glumce, sa scenskog na glumački osobni identitet, a zatim na publiku. Dosegla se time ona kazališna estetika, ona osjećanjem potencirana istina o životu kada scensko JA postaje i trajno ostaje doživljeno kao MI. Književno djelo ostvarilo je svoje sebstvo uz pomoć redateljske snage i vizije kojom Boris Liješević književno djelo iz stabilnog predmeta pretvara u promjenjivu i aktualnom društvenom trenutku („Za 200 godina svijet će biti drukčiji, tamo je negdje netko zakoračio na brod i hrabro krenuo pomoći ljudima u nevolji.“) primjenjivu vrijednost.

  

  Dramaturg predstave je Dimitrije Kokanov, cijeli glumački ansambl predstave čine već spomenute Olivera Baljak, Jelena Lopatić, Ana Marija Brđanović, Nika Grbelja, Sabina Salamon. Pored njih u kući Prozorovih pojavljuju se i Aleksandra Stojaković Olenjuk, Petar Baljak, Denis Brižić, Damir Orlić, Jasmin Mekić, Mario Jovev i već spomenuti Deni Sanković.  Svjedočili smo doživljenom procesu i ostvarenoj ideji; rekli bismo da smo prisustvovali i pisanju teksta, jer su glumci ansambla ujedno i suatori. Glumačko ostvarenje teksta uspjelo je prikazati bit – gledali smo predstavu u kojoj drama ne prolazi traženje svrhe unutar sebe nego izvan sebe. Naziv Tri sestre, ja, mogao bi stoga glasiti Tri sestre, mi.

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 5. prosinca 2025.

  Scenograf: Igor Vasiljev
  Kostimografkinja: Marina Sremac
  Autor glazbe: Damir Urban
  Suradnik za pokret: Deneš Debrei  
  Oblikovatelj svjetla: Dalibor Fugošić
  Glazbu na akustičnoj gitari izvodi: Luka Toman

   

Piše: