Obiteljska drama bez oprosta

Gradsko kazalište mladih Split: Lucas Hnath, Lutkina kuća (dio drugi), red. Goran Golovko

• 

  Nova kazališna sezona Gradskoga kazališta mladih u Splitu otpočela je standardnim repriziranjem prijašnjih dramskih uspješnica i premijerom drame Lutkina kuća (dio drugi) iz pera suvremenoga američkog dramatičara Lucasa Hnatha, a u režiji Gorana Golovka, jednoga od najkreativnijih hrvatskih kazališnih djelatnika. Bilo je samo pitanje vremena kad će brodvejski dragulj zasjati i na jednoj od domaćih komornih scena i oživjeti sjećanje na Norvežanina Henrika Ibsena, najvećega reformatora europskoga kazališta i autora jednog od najprovokativnijih dramskih tekstova unutar svjetske baštine – Nore (ili Lutkine kuće), zbog kojeg je, očekivano, u svojem vremenu bio žestoko napadan i prozivan da bezobzirno vrijeđa građanski moral druge polovice 19. stoljeća.

  Ustrajno osuđujući dvoličnost, društvene konvencije i lažni ugled u većini svojih drama (Hedda Gabler, Sablasti, Stupovi društva itd.), nametnuo se kao jedan od predvodnika moderne psihološke drame konverzacijskoga tipa – kazališta uvijek aktualnoga zbog otvorene kritike društvenoga sustava, samim time i univerzalnoga u sadržajnome i idejnome smislu. Golovko se hrabro uhvatio ukoštac s prijevodnom praksom, nimalo laganom, vodeći računa o dramskome vremenu, prostoru i jeziku sredine u Hnathovoj drami, svojevrsnome nastavku Ibsenove drame. Hnath je otišao i korak dalje: komornost Ibsenovih prizora sažeo je još upečatljivije, naime na raspadnutu obitelj i neočekivani povratak razmetne supruge i majke nakon 15 godina u Torvaldov dom.

  Iako je jezični izričaj dramskih osoba u Golovkovoj predstavi mjestimice stilski neusklađen s dramskim vremenom, može se reći da je kompenziran savršenom kazališnom iluzijom. Već je samo uprizorenje izmješteno s klasične pozornice u zatvoreni prostor u kojem nije nedostajalo ni komorne atmosfere ni interakcije s publikom – u ulozi svjedoka vremena, a ni napetosti čiji je rast pomno dramaturški razrađen od prvoga do zadnjega prizora.

  

  Ono čime predstava osvaja na prvu savršeno su stopljeni auditivni i vizualni segmenti: salonska scenografija u smirujućim, zelenim tonovima, koja pojedinim detaljima ostavlja prostora za dodatna tumačenja (prostorne ograde podsjećaju pomalo na kavez), i autentična kostimografija koja oponaša građansku modu druge polovice 19. stoljeća. Prodornim škripanjem vrata započinje odmotavanje klupka koje je naprasno prestalo Norinim napuštanjem obitelji prije 15 godina. Promatrač se već od prvih scenskih trenutaka osjeća stopljenim s ambijentom i direktno uvučenim u nastavak obiteljske životne priče.

  Novu dramu otvara glavna protagonistkinja svojim nenadanim dolaskom – uspješna spisateljica Nora, samoživa i ekonomski neovisna žena, spremna je na svoj posljednji čin potpunoga oslobađanja od bankara Torvalda, posesivna karijerista, sklona manipulativnome izigravanju žrtve samo kako bi u očima javnosti ostao pobjednikom, a ne ostavljenim suprugom. Ana Gruica Uglešić glumačkom lakoćom stopila se svojom karizmatičnom vanjštinom i emocionalno-govornom izražajnošću s Norinim karakterom, podcrtavajući facijalnom izražajnošću i ekspresivnim govorom tijela sva unutarnja previranja žene koja je tek u svome poslu pronašla utjehu i novi smisao života. Izašavši iz muževe sjene prije 15 godina, Nora je radikalno presjekla vezu s cjelokupnom obitelji: Torvaldom, djecom i sluškinjom Anne Marie, koja je nakon toliko godina sada iznova dočekuje, ali hladno i rezervirano. Težina dijaloga na samome početku između njih dvije gotovo da se i ne osjeća, tek je u povojima neutralna ćaskanja, blage nervoze i Norina dominantna držanja.

  Oskudno i sumorno osvijetljen Helmerov dom odjednom kao da bljeska tracima zaboravljene energije – Norina brokatna haljina u intenzivnoj crvenoj nijansi donosi neočekivane vijesti. Dramaturški precizno, ali praktički neprimjetno, napetost kontinuirano raste do Helmerova dolaska u isti prostor gostinjske sobe u kojem se susreće paralelno s dvije žene što su mu obilježile život: jedna svojim ovisničkim ponašanjem, a druga naučenom servilnošću. Hnathov tekst fascinira složenošću odnosa, stoga je i Golovkovo uprizorenje njegove dubine na tragu izraženoga muško-ženskog antagonizma, ali u svijetu sveprisutne muške superiornosti.

  Ibsenovu Noru pamtimo po njezinoj borbi za vlastito otrježnjenje od marionetska ponašanja pod muškim okriljem, dočim Hnathovu Noru zatječemo u novoj, zakonodavnoj borbi za potpuno oslobođenje od bračnih stega, no još uvijek svjesnu svoje nemoći pred svijetom koji je pun loših pravila. Ermin Sijamija autentično je utjelovio muškarca satrapa, karizmatična izgleda, ali odgojem potpuno odvojena od prihvaćanja ženske autonomnosti u braku i društvu. Dvoje sjajnih glumaca, u najnapetijem trenutku sučeljavanja karaktera koje utjelovljuju, neposrednošću konverzacije izlaze iz okvira predstave u stvarnost, suočavajući sveprisutne s najčešćim tipom bračnih odnosa i u današnjemu vremenu: onih u kojima nema rasta i kršćanstva nego ponajviše tvrdoglavosti i nezdrava sebeljublja. Norino mahnitanje pred ostavljenim muškarcem amblematičan je prizor duboko ukorijenjen u anksiozno-evazivnim ljubavnim pričama, punima strasti, ali lišenima caritasa.

  U Golovkovoj pak obradi Hnathove drame nema traženja krivca ni upiranja prstom u drugoga; svi su podjednako krvavi ispod kože, karakterno sivi i determinirani borbom za preživljavanje – svatko iz svojega životnog miljea. Lidija Florijan živopisno u jednome trenutku zrcali tihu i rezerviranu Torvaldu odanu sluškinju, a već u drugome ženu koja se ne libi udijeliti šamar onoj koja donosi potres u uhodanu svakodnevicu bankara Helmera i njegove djece.

  Kulminacija kompleksnosti ljudskih odnosa na primjeru samo jedne obitelji dolazi do izražaja pojavom kćeri Emmy (šarmantnom ležernošću utjelovljuje je mlada Mia Bujan), Norine preslike u mlađim danima, zatravljene snovima, ali i vrlo brzo sviknute na manipulativno ponašanje kako bi opstala u ženskome svijetu i došla do glavna cilja: udaje za uspješna muškarca. Dramaturški se postupno rasvjetljava neiskorijenjeno Norino služenje manipulacijama, čak i u razgovoru s kćeri, kako bi odbacila sudske optužbe, čime i naslov Hnathove drame kao Lutkina kuća (dio drugi) smisleno i idejno biva opravdanim: ništa se nije promijenilo unatrag 15 godina jer su Nora i Helmer isti oni ljudi... duhovno neizrasli i trajno obilježeni neizliječenim ranama iz djetinjstva i nametnutim, društveno prihvatljivim obrascima ponašanja, različito gradiranima u ženskome svijetu od muškoga.

  Sustavom dramskih replika do izražaja dolaze njihove podvojenosti i emocionalne nestabilnosti – siloviti obrat, u kojem Torvald više ne skriva svoje osjećaje i povrijeđenost zbog Norina odlaska od obitelji, a istovremeno je ponižava kidajući stranice njezina romana o njima, na trenutak najavljuje mogućnost obnove njihova odnosa. Scena dvoje supružnika ispruženih na tlu u iskrenu razgovoru, ne lišenu i blage pojave potisnute erotičnosti, trenutačno se osjeća kao ustupak publici, umornoj od bračne svađe, opravdavanja i dugogodišnjega inata. Rasplet, kolikogod se dramaturški nudi kao svojevrsno razrješenje sukoba između Nore i cijele obitelji od koje se svojevoljno emocionalno amputirala disciplinom odmaka kako bi pronašla sebe, povrh svega intrigantno ostavlja na vagi zapitanost nad socijalnom ostvarenošću pojedinca i njegovim obvezama prema obitelji.

  Hnathov provokativni tekst otvara puno više pitanja negoli što nudi odgovora, a ta se psihološka nemoć raspršuje i u Golovkovoj režiji u kojoj se izmjenjuju elementi ozbiljne drame s humorno burlesknim značajkama. Vrata Helmerova doma još jednom će rezolutno i pobjedonosno zaškripati, ostavljajući oprost na cjedilu. I dok je Ibsen ušao u povijest kazališta obrađujući važnu feminističku temu u svojoj Nori, za Hnatha se može ustvrditi kako u svome dramskom tekstu taj isti feminizam dijelom dovodi i u pitanje. Goran Golovko ponudio je publici dramu iz koje izvire okvirna socijalna problematika jednoga društva, protkana zasebnim, međusobno uvjetovanim sudbinama četiriju dramskih osoba. Ipak, temeljno pitanje ženske pobune ostaje trajnim izazovom za neko buduće vrijeme – sadašnji trenutak Golovkova komada feminizam provokativno stavlja uz bok pomalo apsurdnom i iluzornom doživljaju svijeta.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 12. studenog 2025.

Piše: