Obitelj u sjeni udaljenog rata

HNK Split: Anita Čeko, Daleko je Kandahar, red. Tea Alagić

• 

  Scena 55 splitskoga HNK-a mjesto je uprizorenja intimnijih dramskih komada: monodrama, dramoleta ili pak kraćih drama s naglašenim psihološkim i socijalnim značajkama.

  Nova kazališna sezona na Sceni 55 otvorena je predstavom Daleko je Kandahar u režiji Tee Alagić (međunarodno priznate višejezične redateljice, s glumačkim iskustvom, i spisateljice) prema nagrađivanome tekstu Anite Čeko, istaknute dramaturginje, psihologinje i scenaristice koja živi i radi na relaciji Zürich – Zagreb.

  Daleko je Kandahar predstava je dominantno realistične scenografije koja životnošću dramskoga prostora vrlo prisno uvlači promatrača u svakodnevicu jedne sasvim obične dalmatinske obitelji. Vješto dizajniranim svjetlom, a i videom koji imitira mjesečni kalendar i neumitno protjecanje vremena, dnevni prizori dinamično se izmjenjuju s noćnima. Tri generacije: baba, mater i dvoje tinejdžera (Luce, Toni) kolokvijalnom konverzacijom ogoljuju svoje karaktere i trenutne životne okupiranosti. Odsutnost oca, humanitarca koji trenutno boravi u opasnoj ratnoj zoni u blizini Kandahara u Afganistanu, iz svih njih izvlači na površinu ono najbolje, ali i najotrovnije.

  

  Marija Šegvić autentično utjelovljuje brižnu, ali opterećenu majku koja postupno puca po šavovima jer ne uspijeva držati sve pod kontrolom, a ponajmanje odrađivati dvostruku roditeljsku ulogu. Andrijana Vicković pak humorno predstavlja babu, postariju ženu još uvijek okrenutu sitnim životnim radostima i želji da pusti brigu na veselje. Mlada Nika Petrović neposrednošću se istaknula u ulozi jezično i glumački najaktivnijega lika na sceni: srednjoškolke okrenute opsesivnom treniranju, ali i suočene s poremećajima u prehrani i gubitkom menstruacije. Luka Čerjan u monološkim dionicama transponira one rijetke poetične proplamsaje što zrcale unutarnji svijet hipersenzibilna i empatična tinejdžera koji volontira u udruzi za djecu. No, oni još suptilnije podcrtavaju i njegovu duboku osamljenost. Ćaća kojeg ljube samo na laptopu stvarnost je obilježena dugim iščekivanjem očeva povratka u svakodnevicu, lišenu prijeko potrebna muškoga autoriteta i emocionalne sigurnosti.

  Iako je u prispodobi Tonijeva pijanstva i Lucine borbe s opsesivnim mislima u vezi s treningom i kilažom izbjegnuta dramatična nota, nenametljivo se i duhovito u prvi plan gura ideja o sve učestalijoj alijenaciji unutar obitelji odsutnih roditelja. Generalno, režija Tee Alagić i u onom estetskom smislu počiva na razotkrivanju. Čak i ono skriveno odgojno nasljeđe povezano s majčinim odrastanjem postupno biva odmotano poput klupka u vitalnu dijalogu s babom, a još intenzivnije u njezinoj svojevrsnoj ispovijedi svitu – u biti glasnome razgovoru sa samom sobom. Generacijski sukobi tek su blago naznačeni kao nešto sasvim uobičajeno u svim obiteljima; ipak, nošenje križa zbog stalna straha i brige oko očeva povratka smješta život jedne ovakve obitelji na rubna mjesta izazova, kriza i mogućih gubitaka.

  

  I scenografija i kostimografija osmišljene su tako da istaknu suvremeni stambeni prostor unutar kojeg tisuću detalja govori o navikama i stilu življenja njegovih stanara. Svatko od njih se, kad nisu za istim stolom, utječe svojim distrakcijama – moćnom oružju za savladavanje briga i održavanje mentalne kondicije. No, upravo iz toga cijeloga paketa izvire i najveći kontrast: i dok se efemerna materijalno-novčana kriza, o kojoj svjedoči majka, prikazuje prolaznom i savladivom, odsutnost supruga i oca neuralgična je točka i magnet frustracija, koje će najveći prijelom doživjeti nakon jednog telefonskog poziva. Iako je rat tisućama kilometara daleko, u jednome trenutku snažne detonacije odjekuju scenom paralizirajući normalan tijek misli materi, dici i babi.

  Obrat u predstavi korespondira sa zakonom preživljavanja i nadilaženjem traume zaboravom: kolikogod njihov povratak u uhodanu svakodnevicu, zahvaljujući dobrim vijestima i novodonesenim odlukama, ostavlja dojam bezbrižnosti, samo je pitanje vremena kad će se iznova suočiti sa sličnom situacijom. Otac u virtualnome svijetu (glasom ga i na trenutke slikom živopisno utjelovljuje Mijo Jurišić) dio je njihove potisnute brige, ali i neminovni pokretač drugačijega suočavanja sa stvarnošću.

  

  Dijelom režirana kao zabavno-humorni igrokaz o turbulentnom tinejdžerskom odrastanju, Daleko je Kandahar ponajviše je predstava o stvarnosti mnogih obitelji današnjega vremena. Osjetljiva tematika obiteljske dinamike u izvanrednim okolnostima višemjesečne strepnje za očev život u prvi plan izvlači mnoga goruća pitanja: ona o održivosti braka i obiteljskoga zajedništva. Iako se na životni scenarij unutar obitelji može gledati i s vedrije strane, nota upozorenja odsutnome ocu, koji potpuno ispunjenje pronalazi u humanitarnome radu tisućama kilometara daleko od obiteljskoga gnijezda unatoč sve izraženijoj opasnosti, podsjetnik je na činjenicu kako temeljni humanitarni rad započinje upravo u njemu, mjestu izgradnje dječjega samopouzdanja.

  Iako uronjena u dalmatinsko podneblje i specifični jezični kolorit obavijen gardom dišpeta prema vanjskome svijetu, Daleko je Kandahar opominjuća je priča s univerzalnim porukama (predstava za tinejdžersku dob i odraslu populaciju), a ponajviše psihološki putokaz za samopomoć i savladavanje dnevnih frustracija.

  

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 19. prosinca 2025.

  Režija: Tea Alagić
  Dramaturgija: Anita Čeko
  Scenografija: Filip Triplat
  Kostimografija: Maja Peruzović
  Glazba: Goran Cetinić-Koća
  Video: Dragan Đokić
  Dizajner svjetla: Boško Kutlešić-Bijader

  Igraju: Nika Petrović, Marija Šegvić, Luka Čerjan, Andrijana Vicković, Mijo Jurišić

Piše: