Neuspjeli kazališni eksperiment, nalik monotonoj probi

HNK u Zagrebu: Fjodor M. Dostojevski, Zločin i kazna, red. Jernej Lorenci

• 

  Kategorija vremena iznimno je zanimljiva mnogim književnicima i oni je organiziraju na različite načine, tako i Dostojevski omogućuje subjektivnu i objektivnu percepciju trajanja svoga kultnoga romana Zločin i kazna, dramatiziranoga i premijerno izvedenoga u velikoj žutoj zgradi HNK-a na prvi dan proljeća, 21. ožujka, a prema riječima intendantice, premjestit će se u novu zgradu, HNK2. Vjerojatno će premještaj ovoj komornoj predstavi tako omogućiti novu šansu i bolji kontakt s publikom, kao i opravdati statičnost predstave režirane prema modelu radijske drame koja, tako koncipirana, nikako nije mogla uspjeti na velikoj sceni. Tako će mala scena velikoga HNK-a, svečano otvorena 3. studenoga, kao mogući radijski prostor postati novi dom Zločinu i kazni, što ćemo moći provjeriti na početku novoga stoljetnoga kvartala, u veljači 2026.

  Radnja ovoga prvog europskoga psihološkog romana, prototipa modernih romana 20. stoljeća, traje samo devet dana, ali kako autor svojim posebnim majstorskim  postupcima, introspekcijom i različitim meandrima relativizira vrijeme koje je djelomično i paralelno, roman se čini znatno duljim, a ni svim likovima vrijeme ne teče jednako, tako da vremena u tradicionalnome smislu nema. Redatelj predstave od koje se znatno više očekivalo, Jernej Lorenci, također se poigrava kategorijom vremena, predstava traje 200 minuta, ali to čini na neslojevit način, tako da glumci iz dubine pozornice dolaze na scenu i sjedaju u polukrug, kao u radijskome studiju, s mikrofonima ispred sebe. I sjede tako čitajući ili govoreći dijelove teksta gotovo cijelo vrijeme trajanja predstave. Na pauzi, za vrijeme koje je velik dio premijerne publike otišao, glumci se povlače kroz ista dubinska vrata, a na početku novoga poluvremena, u kojemu smo očekivali barem neku promjenu, na gotovo isti način ulaze i bez promjena sjedaju u svoj polukrug.

  

  „Vrijeme je neprekidan slijed promjena u kojem se trenutci ili njihove transformacije mogu zamisliti kao neprekidan niz oblika koji jedan drugoga potire, tako da se formira tijek različitih konfiguracija i brzina koji sadrži mogućnosti novoga i nepredvidivoga, što obilježava trajanje zbivanja ili razmak između dvaju događaja. Vrijeme omogućuje razlikovanje dvaju inače identičnih događaja u istoj točki prostora. (…) Vrijeme se može uočiti samo po promjeni događanja.“ (Hrvatska enciklopedija)

  U haenkaovskome Dostojevskome vrijeme stoji jer gotovo nema promjene događaja, vrijeme ne egzistira kao začudna kategorija. Promjene su minimalne, a tekst se prenosi na nekazališni, hibridni način, u svojevrsnome kazališnome eksperimentu koji, međutim, nije uspio. Ksenija Marinković, inače iznimna glumica, odmah na početku predstave objavljuje publici stranice iz romana iz kojih čita ulomke, pridružuju joj se i ostali kolege, također inače vrlo kvalitetni glumci: Alma Prica, Iva Jerković Oreški, Milan Pleština, Luka Dragić, Igor Kovač, koji, prihvaćajući redateljski kod, ne glume, tako da se kazalište ovom predstavom prezentira kao pokazivačka, a ne kao prikazivačka umjetnost. Roman fascinantno počinje smrću i zastrašujućim ubojstvima, ali takvih punktova Thanatosa i strave u predstavi nema, kao što nema tenzije, neizvjesnosti, prenošenja straha na recipijente. Predstava nalik glumačkoj čitateljskoj probi nema zaleta ni uzleta, sve je na istoj emotivnoj i psihološkoj razini.

  „U jeziku, kao i u percepciji, vrijeme simbolizira granicu u trajanju i najizraženiju razliku od svijeta onkraja, koji je svijet vječnosti. Ljudsko je vrijeme po definiciji konačno, a božansko beskonačno, ili, točnije, ono je negacija vremena, beskonačnost. Prvo je vrijeme, a drugo vječnost. Prema tome, ne postoji mjerilo koje bi im bilo zajedničko. (….) Otimanje od vremena može se ostvariti samo u intenzivnosti unutrašnjeg života, a ne u beskonačnom produživanju trajanja: izići iz vremena znači izići posve iz kozmičkog poretka, da bi se stupilo u jedan drugi poredak, u jedan drugi svijet.“ (Chevalier, Gheerbrant, Rječnik simbola)

  

  Kao što je vrijeme subjektivno, tako je i prostor u romanu subjektiviziran, a vrijeme i prostor, tako koncipirani, utječu na likove, što se u predstavi, tako plošno postavljenoj, nije dogodilo. „Za Boškovića su prostor i vrijeme načini (modusi) postojanja stvari i izvan i mimo njih ne može se govoriti o prostoru i vremenu (relacijska teorija prostora i vremena). Ta se teorija najjasnije očituje u teoriji relativnosti, gdje su prostor i vrijeme združeni u novi entitet, prostor-vrijeme. Svojstva vremena i prostora tu se mijenjaju s obzirom na klasično shvaćanje, tj. vrijeme se rasteže (dilatacija vremena), a prostor sužava (kontrakcija dužina).“ (Hrvatska enciklopedija) U romanu postoje i unutarnji prostori psihe, uma, emotivnog i fizičkog zatvaranja i različitih percepcija, ali i to izostaje u predstavi koja se nikako ne fokusira na psihologizaciju. Raskoljnikovljevu posebno delikatnu situaciju uvjetovala je psihička bolest i on ulazi u stanja ludila, psihoze ili neuroze, što u predstavi također izostaje.

  „Neuroza je oznaka za psihopatološke promjene ličnosti, koje se očituju u psihičkim i psihofiziološkim smetnjama različitog oblika i u poteškoćama prilagodbe društvenoj okolini. Neuroze predstavljaju funkcionalna živčana poremećenja, tj. one se ne osnivaju na organskim patološkim promjenama. Kod neuroze nije u značajnijoj mjeri pogođena ličnost čovjeka. Među neuroze ulaze: histerija, različite fobije, prisilne neuroze, profesionalne neuroze, seksualne neuroze, itd. Psihoza je bolest, a predstavlja dublje duševno poremećenje ličnosti, koje se jasno očituje i u nenormalnom ponašanju i reagiranju bolesnika (sinonim: duševna bolest). Glavne su psihoze: manično-depresivna i shizofrenija.“ (Filozofijski rječnik)

  

  Mladi glumac Ivan Grlić, zapravo student ADU-a kojemu je ovo prva uloga na daskama HNK-a a i stipendist je Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, gotovo cijelo vrijeme predstave ludilo pokazuje (pretpostavljamo) time što trči u mjestu na sredini scene. Prethodno mu za jednu ruku selotejpom zalijepe jednu, veću sjekiru, a za drugu ruku drugu, manju sjekiru (zašto su dvije osim zbog ravnoteže?). Simbolika sjekire raznolika je, a svodi se na: simbol rata, simbol rušilaštva, simbol srdžbe, oruđe za žrtvovanje, simbol oluje i munje, oružje je grmljavine, emblem snage, simbol oštroumnosti, oruđe oslobađanja, što se ništa u predstavi ne vidi. Jedino što se tim trčanjem pokazuje Grlićeva je iznimna aerobna izdržljivost i koncentracija, kao i slušanje redateljskih zahtjeva, ali to nije pokazivanje kazališnoga umijeća nego iscrpljivanje mladoga čovjeka (iako on unatoč velikome naporu gotovo ne mijenja svoj tjelesni izgled, za razliku od Raskoljnikova koji naizgled propada, što je isto upitno). Stalno trčanje uz nužno lagano gibanje tijela gotovo smeta tako statičnoj predstavi pa gledatelji moraju gledati u potiljak onih ispred sebe kako im se ne bi zavrtjelo u glavi ili sklopiti oči i slušati, jer tako je predstava i koncipirana, kao slušaonica dosta zanimljivih i raznolikih glasova. Prije performansa s trčanjem i sjekirama, kolege glumci za vrijeme čitanja određenih dijelova romana studenta (ne prava, nego glume) namještaju u određene pozicije, a on šuti i trpi postavljanje u zaleđene slike, kao što je i šutio i trpio posipanje brašnom koje bi trebalo predstavljati boju, prašinu, kreč, jer u romanu Raskoljnikov prolazi pokraj radnika u zgradi u kojoj živi lihvarica sa svojom sestrom, a brašno iz vrećice vadi i posipa ga drugi kolega glumac.

  Ljubav je Raskoljnikova u romanu slojevito prikazana: prema majci, sestri, prijatelju, ali i djevojci Sonji. To je još jedan od vrhunaca predstave: naime, pri kraju, kako bi se pokazala privrženost, Sonja, u interpretaciji još jedne studentice-stipendistice Drame HNK-a, Tee Ljubešić, koja je također u HNK-u prvi put nastupila u predstavi Zločin i kazna, odvezuje i skida pokorno cipele svome dragome i uvlači se u njih, a one su (pre)velike i miomirisne, zalijepi se selotejpom za kolegu studenta i nastavi s njim beskonačno trčati u mjestu. Na kraju predstave Ljubešić treba izgovoriti dvije rečenice, ali se spotakne o riječi i još se pri tome amaterski nasmije: nije me briga ili što mogu, svakome se može dogoditi. A ne može i ne smije.

  

  Mnogi su slojevi romana izbačeni ili se na njih nije fokusiralo, a i silovanje je prikazano tako da drugi glumci govore o njemu i iz njega, a Sonja četveronoške stoji na malome podiju u sredini scene, polukruga, ringa i šuti, a ostali glumci-čitači preuzimaju različite uloge i u ovom osjetljivom slučaju, bez kauzaliteta ili s nekim zakonitostima koji su samo redatelju poznati. „Tko god počini ubojstvo, osim braneći se, što se može u potpunosti dokazati, neka umre. Ako pak onaj koji bude počinio ubojstvo pobjegne, neka bude zauvijek protjeran i lišen svih svojih dobara. U Velikom vijeću i uz odobravanje puka sabranom na javnom zboru, kako je običaj, na glas zvona, zaključeno je i potvrđeno da tko god počini ubojstvo, osim braneći se, a da se to može dokazati, mora umrijeti.“ (Liber statutorum civitatis Ragusii, Statut Grada Dubrovnika sastavljen 1272.) Raskoljnikov ne umire ni u romanu ni u predstavi, ali ovako koncipirana predstava očito nije zaživjela, barem ne na HNK1.

  Savjet: pogledajte na sceni HNK2 samo ako to jako želite.

  © Vesna Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 19. prosinca 2025.

  Autorski tim:
  Prevoditeljica: Tatjana Radmilo
  Adaptacija teksta: Jernej Lorenci, Dino Pešut i glumački ansambl predstave
  Redatelj: Jernej Lorenci
  Dramaturg: Dino Pešut
  Skladatelj i autor zvuka: Branko Rožman
  Scenograf: Branko Hojnik
  Kostimografkinja: Belinda Radulović
  Režija pokreta: Gregor Luštek
  Oblikovatelj svjetla: Anton Modrušan
  Oblikovatelj zvuka: Stipe Smokrović
  Asistentica redatelja: Marta Tutiš
  Asistenti skladatelja: Marta Tutiš i Stipe Smokrović
  Asistentica scenografa: Nika Vojvoda
  Asistentica kostimografkinje: Ana Trišler
  Umjetnički suradnik – rusist: Ivo Alebić

  Ansambl predstave: Alma Prica, Ksenija Marinković, Iva Jerković Oreški, Milan Pleština, Luka Dragić, Igor Kovač, Tea Ljubešić, Ivan Grlić

Piše: