Precizno režirana komorna drama troje likova

Zagrebačko dramsko kazalište Gavella – Mala Gavella: Zvonimir Berković, Rondo, red. Ranko Rakoš

• 

  Ovogodišnja kazališna sezona, kazališni maraton, kako smo to često doma nazivali, završila je iznimno kvalitetnom predstavom, razrađenom do detalja, finotkanom, skladno ugođenom, i estetski, i vizualno, i auditivno, nalik vizualno-auditivnoj slici koja se rastvara i skuplja, psihološko-emotivnoj studiji odnosa. Tri izvrsna glumca, fino se nadopunjujući, dajući prostora drugima, gledajući njihove umjetničke bravure i uživajući u njima ljudski i glumački, pletu kazališnu čipku koja se ne može rasparati i kojoj su sve očice neizmjernom glumačkom i redateljskom preciznošću, stručnošću i strpljenjem posložene.

  U Gavellinoj se kazališnoj praizvedbi Ronda, prema definiciji stilski stabilnoga glazbenog oblika (franc. rondeau) u kojemu se glavna tema (A) više puta ponavlja izmjenjujući se s drugim (B, C) dijelovima kombinira prema strukturi: A-B-A-C-A na njezinu početku, ako je Feđa A, Neda B, a Mladen C, a(li) ako je Neda glavna tema, shematski je prikaz drukčiji, a i on se djelomično mijenja s obzirom na međusobne interakcije i prevladavajuće tonove i suodnose u trokutu dvaju muškaraca i jedne žene, još jednoga simboličnoga, iako matematičkoga oblika. Umjetnik, njegova supruga i sudac u novoj predstavi, kao i u filmskome scenariju i antologijskome Berkovićevu (nekad Gavellin dramaturg) filmu Rondo iz 1966. u kojoj Mozartovu glazbu prije gotovo šezdeset godina izvodi Jurica Murai, kreću se tankom granicom između umjetničke fikcije i neumjetničke fakcije, dvaju životnih i profesionalnih polova, plešući na emotivnim nitima iznad provalije u koju mogu uroniti svi protagonisti. (U poznatome je filmu montažerka Radojka Tanhofer, scenograf Željko Senečić, a glumili su: Relja Bašić Feđu, Milena Dravić Nedu, Stevo Žigon Mladena, uz Rudolfa Kukića, Zvonimira Rogoza i Borisa Festinija, a „snimatelj je slijedio ugođaje i osvjetljenje u interijerima slikara Miljenka Stančića“.)

  

  Ponavljajuća se forma ronda očituje i u stalnim ponavljanjima Mladenovih dolazaka koji se samo djelomično transformiraju pa se ponekad promijeni ritam, ili je domaćin Feđa bolestan, ili dugo čekaju gosta ili Neda nestane iz vidokruga, a postupno se razvijaju i nove ljubavne silnice, što također donekle mijenja ponavljajući (se) ritam. U zagrebačko potkrovlje, obiteljsku idilu i brak umjetnika i studentice ulazi treći čovjek kojega domaćin slučajno upoznaje u parku u kojemu su obojica kibiceri šahistima. Nepoznatoga čovjeka poziva kako bi u njihovu stanu igrali šah. Igra postaje poprište suodnosa, šahovska ploča život, a poteze figura(ma) sami uvjetuju igrači naizglednom slučajnošću, anticipirajući moguće poteze protivnika. U ovim je novim šahovskim igrama Feđe i Mladena, glumaca Filipa Šovagovića i Franje Dijaka koje se ponavljaju svaku nedjelju u točno određeno vrijeme, u 16 popodne, kibicerka Neda, Tena Nemet Brankov koja mijenja svoju poziciju krećući se između dvaju igrača koji preuzimaju bijele i crne figure, time i pravo početka igre, povremeno okrećući šahovsku ploču i zamjenjujući svoja mjesta na foteljama.

  Rijetko smo gledali, inače uvijek izvrsnu glumicu Tenu Nemet Brankov, u ovako genijalnoj ulozi! Suptilno, nježno, zavodnički, tajnovito glumi studenticu koja je u donekle marginaliziranoj poziciji u odnosu na svoga supruga, umjetnička je duša, a i glazbenica, u zanimljivoj neverbalnoj komunikaciji servira kolače, donosi božićnu jelku, priprema ukrase, a u takvu komunikaciju pripada i vrlo ženstveno nošenje izvrsnih kostima kostimografkinje Marite Ćopo koje često presvlači, frizura, šminka, kao i hod, gesta, način na koji sjeda, ples, a pogotovo je posebna verbalna transformacija, donekle namjerna replika na idiolekt Milene Dravić koja je u Berkovićevu filmu glumila Nedu, ali i u tome je segmentu potpuno svoja i originalna. Zbilja majstorska gluma!

  

  Nezadovoljna što joj muž još nije spreman na djecu, postupno se okreće strancu, Mladenu, u također majstorskoj interpretaciji uvijek izvrsnoga Franje Dijaka koji glumi suzdržanoga, suspregnutoga, introvertiranoga suca koji živi sam i kojemu nedjeljna druženja postupno mijenjaju život, a promjene kojima istovremeno žudi i koje priželjkuje istovremeno pokušava izbjeći nedolascima na šahovske partije i večere, ali naklonost prema Nedi ne može izbjeći unatoč određenoj prijateljskoj povezanosti s Feđom, suparnikom u dvjema igrama, šahovskoj i ljubavničkoj, izvrsnim Filipom Šovagovićem koji iz uloge u ulogu pokazuje nove segmente glumstvenosti i glumačkoga umijeća, poigravajući se paradigmama (ne)stvarnosti, prirodnosti i glume, igrajući stabilnoga umjetnika, fokusiranoga na igru i igrivost, nježnoga prema supruzi, bez nervoznih tonova i nezadovoljstava, kojemu nove igre pomažu u novome osmišljavanju života i koji postupno shvaća preljub i u jednoj od završnih scena naziva Mladena (ne)prikladnim riječima, ali s malo povišenih tonova.

  Ova se komorna psihološka urbana romantična drama smješta u scenografski izvrsno postavljen stan s atmosferskim lampama (oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik) i u kojemu je desno sjedeća garnitura i stol sa šahom, sa svim njegovim simboličnim značenjima, denotativnim i konotativnim napadanjima dame i njezinim obranama, a iza je i radio, krajnje desno su ulazna vrata, lijevo su kuhinja i dnevna soba s okruglim stolom za ručavanje, ispred je klavir na kojemu se svira Mozartov Rondo i raspravlja o sličnosti žene i glazbe uz prozor koji je scenografskom kreativnošću stvoren u prostoru scene-kutije Male Gavelle, na kojemu je bijela zavjesa, a naslućuje se i dnevno i(li) umjetno vanjsko svjetlo, a vrijeme se stalno vrti u krug, kao da zapravo ne teče, ponavljajući se. U dubini je spavaća soba u koju se voajerski gleda kroz veliki okvir u kojemu se i kroz kojega se vidi krevet sa zavodljivom ženom. Krajnje lijevo je u kutu mali kavanski stol s novinama i cigaretama, za koji sjeda zamišljeni Mladen, a poslije i Neda, koji se nikad vidljivo ne susreću. Scenografi Janko Rakoš i Marita Ćopo potpuno rekreiraju prostor, tako da ova predstava najbolje sjeda u Malu Gavellu koja se doima kao pravi stan sa svim njegovim karakteristikama, perspektivom, toplinom, mirisima, atmosferom, sitnicama…

  

  Izvrstan glumac Janko Rakoš ovom se predstavom upisao u red izvrsnih hrvatskih redatelja, precizno i kreativno radi sa svojim kolegama glumcima, poštujući filmski predložak, ali stvarajući potpuno novi umjetnički svijet, predstavu koja je genijalno zaokružila zagrebačku i hrvatsku kazališnu sezonu.

  Savjet: svakako pogledati i uživati.

  © Vesna Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 7. siječnja 2026.

  Autorski tim
  Redatelj: Janko Rakoš
  Scenografi: Janko Rakoš i Marita Ćopo
  Kostimografkinja: Marita Ćopo
  Oblikovatelj svjetla: Zdravko Stolnik

  Glume:
  Mladen: Franjo Dijak
  Neda: Tena Nemet Brankov
  Feđa: Filip Šovagović

  U predstavi se koriste dijelovi skladbi:
  W. A. Mozart – Rondo u a-molu
  Ivo Robić – Znam da pripadaš drugome
  The Turtles – Happy Together
  Adriano Celentano – 24000 baci; Stille nacht, heilige nacht
  Pancho Vlagerov – Foxtrot
  Lola Novaković – Ne pali svetla u sumrak
  Nirvana – Where Did You Sleep Last Night
  Marko Novosel – Zbog čega te volim

Piše: