Topla ljudska predstava u reality-show formi

Zagrebačko kazalište slijepih i slabovidnih Novi život, Zagreb: Autorska predstava prema motivima Julijane Matanović, Tko se boji lika još, red. Mario Kovač

• 

  Jedna od najčitanijih hrvatskih književnica, Julijana Matanović, koja svakim svojim romanom plijeni pozornost i stječe nove poklonike, inspirirala je svojom prozom Tko se boji lika još Marija Kovača, koji je režirao novu predstavu u kazalištu Novi život izabravši monologe koji odgovaraju karakterima slijepih i slabovidnih glumaca, kao i njihovim glumačkim ulogama, a praizvedbi je nazočila i autorica. Američki dramatičar Edward Albee napisao je dramu Tko se boji Virginije Woolf?, praizvedenu 1962. godine (Nicholsova je filmska adaptacija iz 1966.), inspiriranu književnicom Virginijom Woolf i njezinim romanima struje svijesti napisanima ženskim pismom, a koja je bila jedna od polaznih točaka Julijani Matanović za pisanje nelinearnoga romana koji metafikcionalno i intertekstualno preispituje stavove, mišljenja, književne i društvene kontekste i koji je bio ishodišna točka nove dramatizacije, stvarajući tako lančani niz roman-drama-predstava-film-roman-dramatizacija-predstava. „Donosi li iskrenost katarzu ili otvara prostor boli i patnje? Tko se boji života bez lažnih iluzija?“

  Uz Anu Prolić, Kovač potpisuje i adaptaciju i dramaturgiju romana, monologe interpolirajući u reality show, parodijski okvir (u) kojemu sam glumi voditelja koji vrlo dobro i suvereno vodi performans koji mu je gotovo svakodnevica kao čestome sudioniku pub kvizova. „Gotovo sve predstave koje sam radio u protekla dva desetljeća s glumcima i glumicama Novog života bile su bazirane na snažnim dramskim tekstovima ili adaptacijama književnih djela no kada su oni sami izrazili želju da rade po knjizi Julijane Matanović „Tko se boji lika još“ odmah mi je bilo jasno da je pred nama jedan drugi način rada. Ostatak predstave, izuzev pet monologa preuzetih u potpunosti iz knjige Julijane Matanović, glumci i glumice su osmislili sami/e uz vodstvo Ane i mene te smo tako napravili skupno osmišljenu predstavu kao ravnopravni/e koautori(ce) što je bilo prvi put da takav princip rada koristimo u radu s Novim životom.“

  

  Na pozornici lijevo sjede jedan do drugoga natjecatelji, desno je voditelj koji komunicira s njima i s publikom, a u dnu je scene u sredini kolo sreće koje se pet puta vrti u predstavi i određuje im glumačku sudbinu. Voditelj proziva jednoga po jednoga sudionike životno-glumačkoga izazova koji na sredini scene izgovaraju autobiografski monolog svoje dramske osobe, sa svim specifičnostima posebno stvorenoga života, zatim se naizglednom slučajnošću biraju monolozi koje trebaju svladati. Jednakim se ritmom glumci odlaze kostimirati (dvostruka kostimografija) i svi izlaze s novim identitetom i izgovaraju besprijekorno svoje tekstove. Sjedaju na svoje mjesto, ostali im čestitaju iako su suparnici, komentiraju, publika plješće, kao u formi sličnoga žanra na televizijskim i internetskim ekranima, a zanimljivo je i što se Julijana Matanović odlučila u svome romanu prikazati likove iz djela i visokoga i niskoga stila, cijelu galeriju karaktera, što također korespondira s visoko-niskim žanrom kazališno-televizijske forme.

  Nakon monologa se glumci vraćaju svojim ishodišnim ulogama, realizirajući dva monologa, dva karaktera koja su određenim silnicama povezana i od kojih je jedan stvoren na probama, a drugi ugrađen u roman. Zaposlenici televizijskoga studija donose im vodu, popravljaju masku i kostim, dok su kamere fokusirane na drugoga izvođača. Za vrijeme presvlačenja na ekranu se prikazuju kratka videa u kojima se parodiraju različiti televizijski formati, ali i ističe vrijednost knjige i književnosti, ponekad i pomalo bizarno, ali zanimljivo. Na kraju predstave mnogobrojna publika odlučuje tko je najbolji, glumac-voditelj-redatelj komunicira s režijom, publika plješće, bilježi se intenzitet pljeska, na premijeri je, objektivno, to bio Salko iz Alkara, iako ne znamo postoje li druge pripremljene varijante jer su svi glumci izvrsni.

  

  Redatelj je izvrsno radio s glumcima koji su amateri jer upisa na ADU nema za nevideće ili slabovideće ljude, koji su rođeni slijepi ili su takvima postali zbog različitih razloga. Predstava je humana, ali i glumački, estetski na visokoj razini, ne osjećaju se nedostatci i očit je izniman trud koji su svi trebali uložiti za svladavanje tekstova uloga i međusobnu komunikaciju, mizanscenu, kostimiranje i dekostimiranje, prikazujući osim svega i ispraznosti današnjih poslova i vrijednosnih kriterija. „Jedan je lik tako žrtva mode koja želi drugima nametnuti svoj modni ukus, drugi je internetski bot koji želi izazivati svađe i mržnju, treći je tzv. life coach, četvrti osobenjak koji želi nemušto promicati hrvatske nacionalne interese na društvenim mrežama, a posljednji je lažni dobrotvor.“

  Neki su trenutci zaista katarzični, kao onaj kad Igor Kučević iz uloge gastarbajtera koji dosta nerazumljivo (u posebnoj govornoj karakterizaciji) artikulira, prelazi u vrlo jasan i artikuliran mjesni govor ludoga Salka iz Šimunovićeva Alkara, mentalno se, tjelesno i psihološki transformirajući ili kad Kristina Krsnik tumači barunicu Castelli-Glembay iz Krležine drame Gospoda Glembajevi i kojoj je to prva uloga u Kazalištu slijepih i slabovidnih Novi život, postajući barunica u maniri poznatih nam diva hrvatskoga glumišta, donoseći nova čitanja karaktera i svoju reinterpretaciju. Danijela Vidas odigrala je iznimno dobro potresan lik Isprebijane, žene koju je pretukao suprug u priči Pravda Vladana Desnice koju je Julijana Matanović napisala prije gotovo dvadesetak godina, a odigrala ju je tako dobro da se gotovo kandidirala za pobjednicu natjecanja.

  

  Ružica Domić Lalović, glumica je u više od dvadeset predstava Novoga života na sceni koja je postala njezin drugi dom. U ovoj predstavi suvereno glumi lik Štefice Cvek iz romana Dubravke Ugrešić Štefica Cvek u raljama života, koji problematizira odnos lika i autora. Iskusni glumački veteran i ravnatelj Kazališta slijepih i slabovidnih Novi život, Vojin Perić, glumi psihičkog bolesnika Trpimira iz Gavranove zbirke kratkih proza, Mali neobični ljudi sigurno, pomalo otresito, dobacujući za vrijeme natjecanja ponešto drugim kandidatima, a u svom monologu poziva svog liječnika da se udruže i kandidiraju za ulazak u politiku, što izaziva odobravanje i smijeh u gledalištu.

  U predstavu su se „uvukli mnogi aspekti podijeljenog društva u kojem živimo: negativni utjecaj društvenih mreža, ideološki ekstremi, mentalne bolesti, instant slava, ženska prava, toksični narcizam i postmodernistički „anything goes““, progovara Mario Kovač koji je vrlo domišljato režirao ovu toplu ljudsku predstavu kazališta kojemu na naslovnoj stranici stoji: „Mi smo, oplemenjivači svjetla, razbijači predrasuda, ljudi kojima je mrak rekao dobro jutro i progledao kroz prste optičke varke, kako bi otvorio put iluziji.“

  Savjet: svakako pogledati i podržati Novi život i sve glumce i likove.

   © Vesna Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 7. siječnja 2026.

  Autorski tim:
  Adaptacija i dramaturgija – Ana Prolić i Mario Kovač
  Režija – Mario Kovač
  Kostimografija – Dunja Niemčić
  Scenografija – David Čavara
  Autor glazbe – Željko Špoljarić
  Dizajn svjetla – Nenad Lalović
  Autor video sekvenci – Damir Kantoci
  Grafičko oblikovanje – kuna zlatica

  Igraju: Ružica Domić Lalović, Kristina Krsnik, Danijela Vidas, Igor Kučević, Vojin Perić, Mario Kovač

Piše: