Ne spektakularno, nego toplo, ljudski i pamtljivo

Teatar EXIT: Elaine Murphy, Malo blago, red. Lea Anastazija Fleger

• 

  Koliko snažno može biti kazalište oslonjeno tek na ogoljenu scensku formu, precizan tekst i povjerenje u glumice (i publiku), odlično potvrđuje predstava Teatra EXIT Malo Blago. Drama irske autorice Elaine Murphy u režiji i adaptaciji Lee Anastazije Fleger, nakon pretpremijere, a prije premijere u matičnom kazalištu (31. listopada 2025.), bila je na mini slavonskoj turneji u Đakovu i Valpovu.

  Prema viđenom, zagrebačka inscenacija debitantskoga i nagrađivanoga teksta u prijevodu Tomislava Pavkovića zaslužuje čvrstu četvorku (možda i s malim plusom) iz više razloga, a ponajprije zbog iznimno dobroga i ujednačenoga ritma svih 90-ak minuta, promišljenoga redateljičinoga pristupa i ujednačene i angažirane glumačke suigre.

  „Smisao života nije gotov proizvod. Ne postoji božanski scenarij i ništa izvan mene ne može dati smisao mom životu. Ja sam taj koji sve prožima značenjem”, piše Yuval Noah Harari u svojoj knjizi 21 lekcija za 21. stoljeće. Doslovce se ovo može preslikati na kazalište uopće, u kojem smisao ne nastaje nekim unaprijed zadanim obrascem, nego iz živoga odnosa teksta, glumca i publike. I upravo iz takvoga odnosa, lišenoga viškova, ali i najvažnije – oslonjenoga na riječ i izvedbu, proizlazi i forma Malog blaga (engl. Little Gem).

  Precizno, mudro i s osjećajem za dinamiku autorica Murphy dozira isprepletene, naizgled autonomne monologe likova. U izvorniku je priča smještena u Dublin, no likovi i teme su univerzalne pa hrvatsku inačicu autorska ekipa s lakoćom kontekstualizira u zagrebački prostor kroz govor (ne mrem, kaj, veli, bum i sl.), mentalitet i toponime (između ostalog, spominje se park Zrinjevac), ali ne gubeći autentičnost izvornoga teksta. Lokalizacija je prirodna, nenametljiva i posve funkcionalna, zapravo kao da je produžetak autoričine poetike, a ne kao supstitucija.

  Iz Teatra EXIT najavljuju da predstava donosi priču o trima generacijama žena – baki, majci i kćeri, koje žive bez muške figure (točnije bi bilo reći bez muškaraca u prvom planu), ali ne i bez ljubavi (kako međusobno, unutar doma i obitelji, tako i u izvanjskim životima), konflikata (sa samima sobom, međusobno, s društvom, klišejima, predrasudama…), slabosti i (pokazat će se) ljekovitoga humora.

  

  Kroz njihove male životne priče Elaine Murphy provlači širok spektar tema koje čine život sâm, zatvaraju krug života: rođenje, snošaj i smrt, ali uz filigranski precizan dodatak odrastanja i starenja, stresa na poslu, prve i drugih i vječnih ljubavi, neplaniranih trudnoća, bolesti, dlakavih muškaraca, plavuša s velikim poprsjem koje se uvijek motaju negdje u blizini, seksualnih frustracija i potreba za bliskošću. Sve je tu – bez uljepšavanja, ali i bez cinizma.

  Troglasje glumačkoga izraza – Mirela Brekalo (kao energična baka Kaja), Jelena Miholjević (majka Mirjana) i Anja Jogunica (kći Margareta/Greta) - nosi taj propulzivan i kondenziran tekst s lakoćom i autentično. Sve tri su istodobno i naratorice, a njihovi se monolozi neprestance isprepliću, ponekad jedna drugoj ukližu taman na kraj replike, ponekad usred rečenice preuzimaju loptu dok prethodnica zbunjeno napušta teren…

  Iako su generacijski, što znači i profesionalno i životno, iskustveno udaljene, njihove se priče tako fluidno nadopunjuju, tvoreći koherentnu i emotivno zaokruženu cjelinu. I tako je od početka do kraja. Osjećaju iskrenosti – likova i same priče, dodatno pridonosi i činjenica da povremeno izgovaraju svoje misli, unutrašnje monologe.

  Humor teksta (i prijevoda) je spontan, životan, bez forsiranja komičnosti, što često mrvi scenski jezik i predstavu samu. Ovdje je posebno dojmljiv i pamtljiv bakin urnebesan dio o seksualnosti u osmom desetljeću i smiješna, ali potpuno vulgarnosti lišena scena s vibratorom. Valja napomenuti da su psovke u tekstu precizno kalibrirane.
  Vrlo su se efektnima u postizanju neposrednosti pokazali i mali, gotovo dokumentaristički detalji, poput Mirjanina nervoznoga grickanja noktiju dok prepričava izlazak i intimnost sa strancem kojega je upoznala na tečaju salse i koja se zamalo dogodila.

  Glumački su Brekalo, Miholjević i Jogunica prilično ujednačene energijom, angažiranošću i emotivnim prinosom, iako Jelena Miholjević za nijansu snažnije (do)nosi svoju dionicu. Ipak, ta blaga prevaga ni u jednom trenutku nije narušila ravnotežu i postojanost ansambla, nego samo dodatno artikulirala odnose među likovima i glumicama. Upravo kroz tu njihovu usklađenost iz minute u minutu raste i razvija se zdrava scenska dinamika, zbog koje je predstava ima čvrstu konstrukciju, a gluma je i fluidna i dinamična i duhovita.

  

  U tom jednostavnom i funkcionalnom okviru svijetli dvosjed u središtu i dva pastelno zelena stolca, po jedan sa svake strane – scenografija su kako ju je zamislila Irena Kraljić. Sveden na minimum i nepromjenjiv, ovakav koncept (pokazalo se i u centrima za kulturu Đakova i Valpova) funkcionira u svim prostorima i situacijama, jer je savršeno neutralan okvir za neometanu izmjenu i nadovezivanje priča na sceni. Upravo zbog te ambijentalne nenametljivosti, fokus ostaje na tekstu, glumicama i dobro uštimanom ritmu predstave.

  Jednako precizno i kostimi Tee Bašić Erceg ocrtavaju generacijske, ali i karakterne razlike likova, bez potrebe za dodatnim objašnjenjima ili naglašavanjem simbolike. Jednostavni, promišljeni i funkcionalni, ne traže niti kradu pozornost nego baš suprotno. Svaka odjevna kombinacija je životna, uvjerljiva i potpuno u skladu s likom: baka Kaja u zelenoj je košulji ležernoga kroja, hlačama širokih nogavica i ravnim i udobnim sandalama; majka Mirjana odjevena je u plavu ženstvenu haljinu, ima crvenom kopčom podignutu kosu, crveni ruž i iste boje lak na noktima, kao i okvir naočala i naušnice u obliku srca, a na nogama crne cipele niže potpetice; kći Margareta/Greta prikladno generaciji mladih nosi traperice, ružičaste Adidas tenisice i ružičastu košulju/majicu.

  Slično je štedljivo tretirana i glazba Borne Šercara, pojavljujući se isključivo kada je dijelom priče, a takav pristup u potpunosti prostor prepušta glumicama, koje same diktiraju ritam i atmosferu. Tiho je prati i zadržava se u službi narativa.

  Piše Harari: „Dobra priča mora mi davati neku ulogu i mora se protezati izvan mojeg horizonta, ali ne mora nužno biti istinita. Priča može biti čista fikcija, a svejedno mi dati identitet i osjećaj da moj život ima smisla.”

  Upravo takvu funkciju ima i Malo Blago: iako su prisutni gotovo svi preduvjeti za sporost i zamor: obilje gustoga teksta, statična scenografija, minimalno svjetlo i glazba koja se pojavljuje tek kao dio sjećanja, predstava ni u jednom trenutku ne gubi ritam ni jasnoću, ne zapinje. Ritam je lagan i čvrst, a prijelazi sigurni i precizni. Zbog svega toga publika prati i reagira pravodobno, a to je dodatna potvrda da su dramaturške točke dobro pogođene.

  „Ništa nije lijepo, sveto ili seksi – takvim ih čine ljudski osjećaji. Ljudski osjećaji su ti zbog kojih crvena jabuka djeluje zavodljivo, a komad izmeta odvratno. Oduzmite ljudske osjećaje i ostat će vam samo hrpa molekula”, još jedan Hararijev citat mi se mota glavom.

  Elaine Murphy vješto i s mnogo topline i empatije oslikava i onu intimnu, osobnu i onu javnu realnost žene današnjega vremena, razapete upravo između društvenih očekivanja i vlastitih potreba, a tu autorsku liniju precizno je nadopunilo zrelo redateljsko čitanje mlade Lee Anastazije Fleger, koja u knjižici predstave piše da jedna godina može neočekivano promijeniti cijelu obitelj i ljude u njoj, vodeći gledatelja kroz raspon smijeha, suza, ljubavi, nade, brige i zajedništva.

  Vjerujem da između ostaloga i zato Malo Blago završava kao nježna, filigranski izbrušena i zaokružena priča, jer Elaine Murphy piše s iskrenom nježnošću i uvažavanjem svojih likova, ne docira čitatelju/gledatelju i ne pribjegava ironijskom odmaku. I upravo ta autoričina pozicija, sljubljena s preciznom režijom i glumačkom posvećenošću, čini iskustvo gledanja ove predstave kao rijetko kada ugodnim i nadahnjujućim. Ne spektakularnim, nego toplim, ljudskim i – dugotrajno pamtljivim. I to za sve generacije i oba spola.

  I još nešto: u toj tihoj, ali snažnoj afirmaciji malih, osobnih priča kao nositelja smisla života, prepoznaje se i ključ za čitanje naslova drame. Višeslojno značenje obiju verzija – engl. Little Gem ili hrv. Malo Blago, precizno se preslikava i na smisao. Naime, i gem i blago doslovce znače dragulj/biser, ali i nježan izraz za nešto malo, ali iznimno vrijedno.

  No, i Gem i Blago su i imena prinove u predstavi, simbolična poveznica triju generacija, nositeljica ideje nade, kontinuiteta i novoga početka. Na simboličkoj razini je to i nešto privatno i tiho, a – da se vratimo koju rečenicu ranije, neizmjerno važno: ženska ranjivost, intima i snaga. Upravo zato je hrvatski prijevod Malo Blago sjajno pogođen, jer je zadržana i emotivna i simbolička težina izvornoga naslova, što se u potpunosti potvrđuje i u ovoj kazališnoj adaptaciji.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 5. veljače 2026.

Piše: