Knjigovođe u praznom hodu

Teatar Rugantino, Zagreb: Ivan Vidić, Pustolovine kreativnih knjigovođa, red. Slađana Kilibarda; gostovanje u Hrvatskom domu Vukovar

• 

  Najavljujući ga kao „komornu, suvremenu komediju o obiteljskim i društvenim devijacijama”, Teatar Rugantino u veljači 2025. premijerno i u režiji Slađane Kilibarde postavlja tekst Ivana Vidića Pustolovine kreativnih knjigovođa. U Hrvatskom domu Vukovar gostovali su 11. travnja i moram reći da je iza deklaracije tekst upitne scenske vrijednosti i još upitnije potrebe za uprizorenjem, jer nije ni duhovit, ni provokativan, ni zabavan. Pustolovinama, koje naslov obećava, ovdje nema ni traga – tek statično, dramaturško tumaranje.

  Strukturirana kroz/kao niz kratkih prizora, predstava (između ostaloga) pati od dugotrajnih i ne znam čime opravdanim izmjena koje, bez ikakvih stvarnih promjena na sceni, usporavaju ionako tromu i razvučenu radnju. Likovi nestaju i pojavljuju se bez ikomu jasne logike, ritam izmjena kao da je proizvoljan, a glumci u plavičastom polumraku mrmljaju neke dramaturški ne odveć važne replike. Kulminacija takve dramaturške raspršenosti preduga je scena natjecanja u izračunu kamata! Analogni šahovski sat trebao je taj dvoboj učiniti napetim, no bez uspjeha.

  Detaljima bogata scenografija Zdravke Ivandije Kirigin i Ane Paulić nije ništa više od statične kulise, jer predmeti koji bi nas trebali asocirati na preciznost i red, dramaturški su neiskorišteni: dva uredska stola s radnim stolcima, laptopi i brojni registratori mrtvi su rekviziti, kao i ladičari na kotače – simboli dinamike koje nema. Usto, barska kolica s alkoholom nagovještaju ironiju, ali ne pomaknu se od naznake karaktera likova. Crno-bijele fotografije slavnih ekonomista, umjesto kritike sustava vrijednosti koji se sam nametao, zapeli su kao dekoracija.

  

  Kostimografskim je rješenjima Marita Ćopo pokušala postaviti jasnu karakterološku dvojnost: 1. Dragiša u čarapama i poluraskopčanoj košulji, s nogama na stolu i knjigom u ruci infantilizirani je hedonist; u slobodno vrijeme fura pobunjenički stil – kožnjak i majicu s likom tasmanijskog vraga; 2. Slavujka u kućnom ogrtaču preko poslovne kombinacije i biserne ogrlice, a na nogama kućne papuče – rastrgana je između privatnog i profesionalnog identiteta, pa kada i obuje cipele, transformacija je više fizička nego značenjska, usto i očekivana pa nema pomaka u percepciji njezinog lika.

  Dramaturšku rascjepkanost produbili su likovi i situacije koje ostanu neiskorištene natuknice: prvi je „kontroverzni poduzetnik“ Stipe Malj (s čijom se suprugom Dragiša spetlja), epizoda o Dobrišinom privatnom životu, susjed koji redovito svira Besame Mucho (pa mu se i Slavujka pridruži)… U nizu tih nelogičnih prizora, tj. dramaturških rupa i propusta, ključni su događaji koji se ne odvijaju gdje bi to bilo prirodno i nužno – pred publikom, nego se na njih tek naknadno referira: jedan telefonski poziv (iako je od mnogih situacija baš tražila) i jedna kuverta (upravo je stigla, a cijelo je vrijeme u uredu).

  Razbijanje prozora kamenom s prijetećom porukom, umjesto dramaturškog zaokreta, brzo je banaliziran i razvodni skretanjem u još jednu slijepu ulicu: Dobrišin preljubnički karakter. Da ne spominjem da je Dobrišino penjanje na stol izgledalo kao slučajna gesta ili je ispalo tako zbog klimavog stola?!

  Hvatanje ukoštac s temom korumpiranoga društva i nepotizma svedena je na uhljebništvo (Dobriša se na koncu zaposli u Narodnoj banci; prijatelj Krešo na telefonu je Siniša Popović), ali bez oštrine, a samim tim i kritičke težine.

  

  Uzme li se u obzir da je strpljenje gledatelja iskušavano prekoračenjem trajanja, nesrazmjerom najavljenog i stvarnog, posebno je propušten moguće efektan završetak: rap dionica na trap beatu, u kojoj je Vidović pokazao odličnu energiju i scensku živost, što je izvedbi trebalo! I opet skretanje na tračnice Dobrišina ljubavnog života. Sočnosti teme unatoč, još jednom nepotrebno i u slabo motiviranom tonu razvodnjavanje: majci detaljno polaže račune o svom ljubavnom životu!? Kako da ne!

  Jasno je da je najavljen komični predznak izostao u potpunosti. Valjda je jedna od humorističnih trebala biti scena u kojoj majka verbalizira vlastite radnje dok pretražuje Dobrišine ladice u potrazi za inkriminirajućim spisima. To nikako nije godilo gradnji dramske radnje. (Valja reći da dramaturgiju supotpisuju glumci i redateljica.)
  Povremene monološke dionice često su nečujne, pa je dvojbena njihova svrha. Neznatno mijenjaju ritam, jer su površne. Dobriša nam ispovijeda svoje ambicije i hedonističke fantazije (uz to se razodijeva na prosceniju, do donjeg rublja, u čemu ne vidim smisao ni dramaturšku opravdanost ni jasnoću).

  Slavojka u jednom trenutku uzima megafon i mijenja boju glasa, no umjesto da to razigra i dramaturški razbistri radnju, otkliže u karikaturu: s visine gotovo olimpskog autoriteta dijeli mudre savjete svima. (Dodatna potvrda nedostatka jasnog tona predstave.)

  U cjelini koja se raspada zbog vlastitih dramaturških nedostataka, glumački angažman Filipa Vidovića nosivi je stup izvedbe i nadilazi nedostatke Vidićeva predloška. Njegova energija, preciznost i posvećenost dostojni su vrhunski uigranog ansambla, teksta iznimne književne vrijednosti i vrhunskih produkcijskih uvjeta. Konstantno pokušavajući podići izvedbenu razinu, oprečan je svemu ostalom. Radni i emocionalni angažman koji smo vidjeli onakav je kakav treba i priželjkuje svaki kazališni projekt, i u punom je intenzitetu iako bez uporišta i podrške. Posebno oduševljava Filipova lakoća prelaska iz registra u registar, od suptilne, gotovo intimne glume do ekspresivne i energične. Pokazao nam je rijetko viđenu profesionalnu predanost, što je, uvjerena sam, neodvojivo od njegovog velikog talenta (imala sam čast gledati ga u ulozi mladog Roma Sandokana u predstavi Ciganin, ali najljepši i veselim se gledati ga u svim sljedećim).

  

  Izvedba Gordane Gadžić kao Slavujke nije bila odveć sigurna, prečesto su joj replike gubile protočnost i ritam, kao da je improvizacijama pokušavala premostiti te zastoje, a to je neminovno, iako blago narušilo njezinu uvjerljivost. No ne na račun neospornog glumačkog autoriteta.

  Glazba Damira Šimunovića uistinu je bila funkcionalan i dojmljiv element. Dugogodišnji kazališni rad rezultirao je suptilnim unošenjem ritma i tonaliteta, što je gradilo atmosferu kada je dramska dinamika posustajala. Upravo zato glazbeni segmenti djeluju promišljenije i zaokruženije od ostatka izvedbe. Oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka korektno je i nenametljivo, no bez osobitijeg utjecaja na ukupni dojam.

  Sve u svemu, režija Slađane Kilibarde može se svesti pod nazivnik nedovoljno profilirane koncepcije, kao da nije do kraja odlučila kojim bi putem predstavu vodila. U nedostatku jasne forme i čvrstog redateljskog rukopisa, mnogi su segmenti ostali nesuvisli i razjedinjeni, što je osobito očito u neujednačenim prijelazima između scena i statičnosti mizanscene. Brojni su motivi i ideje tek naznačeni, bez preciznog usmjerenja i povezivanja. U konačnici, režijom nije uspjela artikulirati stav, što je dodatno naglasilo slabosti ionako problematičnog teksta.

  

  Predstava je nedovoljno precizno oblikovana scenska cjelina, površna, monotona i nezanimljiva preslika stvarnosti (ovom se dojmu nikako nisam mogla oteti, jer mi se čitavo vrijeme činilo kao da protiv svoje volje virimo u neki ni po čemu poseban, a ponajmanje pustolovan knjigovodstveni ured), a ponajviše lišena kazališne slojevitosti. Skica ideje koja nije izrasla u uvjerljiv kazališni čin.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 15. travnja 2026.

Piše: