Glembajevi u blatu suvremene balkanske oligarhije

36. Marulićevi dani, 20. – 30. travnja 2026., Narodno kazalište Ivan Vazov, Sofija: Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi, red. Ivica Buljan

• 

  Ovogodišnji Festival hrvatske drame u Splitu (36. Marulićevi dani) svečano je otvoren predstavom Gospoda Glembajevi u režiji Ivice Buljana. Krležin dramski klasik o lažnoj svakidašnjici i prividnosti svakoga bogatstva izveo je ansambl Narodnoga kazališta Ivan Vazov iz Sofije, središnjega bugarskog teatra u kojem su Glembajevi ponovno uprizoreni nakon 80-ak godina.

  Danas je teško zamisliti društveni, kulturni i politički okvir u kojem su se pojavili Krležini Glembajevi. Prohujao je s vihorom rata i društvenih prevrata, ostavljajući za sobom svoje otiske u književnosti i svekolikoj umjetnosti. A svako doba na svoj način i sa svojega motrišta iznova čita i doživljava te otiske. Interpretacija Krležine psihološke drame ibsenovskoga tipa iz Buljanove vizure počiva na iščitavanju suvremene glembajevštine kao ukorijenjena stila življenja, nezamisliva bez prikaza koruptivne sprege mafijaških klanova s državnim aparatom i militantnim skupinama. Treba svakako apostrofirati činjenicu da je predstava nastala u Bugarskoj, stoga su i ovi Glembajevi u segmentu prikaza društvene profiliranosti izravno aktualizirani, donoseći sa sobom snažnu satiru koja je ujedno i kritika vladajućih oligarhijskih struktura, izraslih na krvavu novcu i moralnu rasapu.

  

  Univerzalnost Krležina teksta po tko zna koji put (Ivica Buljan Gospodu Glembajeve režira treći put) dolazi do puna izražaja i u ovoj verziji, u kojoj međutim Glembajevi izlaze iz izvorno krležijanskoga salonska konteksta u okrutnost suvremene bugarske zbilje. Mentalitet lažnoga sjaja moćne tajkunske obitelji uprizoren je pomalo i filmski, na tragu srpskoga blockbustera iz Južni vetar u režiji Miloša Avramovića, iz 2018. godine. Govornu bujicu Krležine konverzacijske drame Ivica Buljan postavlja kao temelj scenskog kazivanja kojemu je sve podređeno. Statična scena uokvirena je simboličnom scenografijom – blještavim zastorom s logom GG, čije aluzivno spuštanje i dizanje označava kraj i početak idućega čina. Izostanak komorne kućne atmosfere nadomješten je znakovito poredanim sjedalicama, čije gomilanje podsjeća na okrupnjavanje kapitala. No kad se otac i sin sukobe u drugome činu, predstavljat će sav nagomilani toksični otpad unutar jedne obitelji.

  Čvrsta tročinska fabularna struktura povezana je unutarnjim, opominjućim songovima koji misaono zaokružuju ključne prizore. Onaj koji je brzo odjeknuo publikom, prepoznatljiv je tekst Đela Jusića u izvedbi Tereze Kesovije: Sve se vraća, sve se plaća. Dakako, nije izostala ni ona čulna grmljavina iz autorovih didaskalija koja nagoviješta turbulentna događanja unutar naizgled moćne obitelji, izranjene gubitkom povjerenja i trima suicidima.

  I dok se redateljske intervencije na Krležinu tekstu uočavaju kao minimalne (ponegdje izostaje konstruktivnije prilagodbe suvremenom iščitavanju dijaloških i monoloških dionica Krležina teksta), oblikovanju nositelja zbivanja Buljan prilazi kudikamo slobodnije, iako je mudro zadržao prekomjernu rječitost dramskih karaktera, koja nije ni mehanička ni slučajna nego duboko usađena u ideju drame. Njome oživotvoruje neuralgični karakter cijeloga djela, prepoznatljiva po egzaltiranu tonu: svih deset dramskih osoba zbog nečega je uzbuđeno: Leone, primjerice, zbog neurastenične prenapregnutosti, Silberbrandt zbog razotkrivena licemjerja, Ignjat zbog tvrdokorne i slijepe bahatosti, barunica pak zbog gubljenja kontrole nad muškim svijetom, a Beatrice (sestra Angelika) zbog svoje nemoći u leglu obijesnih  i posrnulih čudaka, sviklih na otrcane ljubavne pustolovine, „boju novca“ i dendijevsku dosadu kao opijate svakodnevice.

  Buljan je većinu Glembajevih pomladio, čime značajno modificira idejni ključ cijele drame. Leone kao glavni aktant zbivanja, čijim se riječima „mutno je sve to u nama, draga moja dobra Beatrice, nevjerojatno mutno“ otvara drama, oživljen je kao mladić (ni traga onome skoro sredovječnom Krležinu liku), obrazovan, ali još uvijek zaigrana, infantilna pogleda na svijet, nezrela i impulzivna u komunikaciji s okolnim svijetom. Plamen Dimov najsugestivnije je uprizorio upravo taj rastrzani edipovski karakter senzibilna Ignjatova sina, koji nije uspio izrasti iz traume zbog majčina i sestrina suicida pa u bijegu od suočavanja sa samim sobom pokušava kompenzirati unutarnje konflikte, usmjerene prema ocu i barunici.

  I dok se prvi čin doima kao panorama glembajevštine iz koje izranja raznolika svita ljudi u crnom, uznemirenih zbog afere kakvih je u današnjem svijetu napretek, drugi čin skreće u intimne prijepore između paranoična sina i despotski nastrojena oca. Svakako treba pohvaliti rudimentarnu i autentičnu kostimografiju sazdanu od kožnih odijela, krznenih ovratnika i ulaštenih cipela; nacistički zalizanih (Ignjat, Puba) i dendijevski raspuštenih frizura (Fabriczy), ili pak buntovnih šilterica (Oliver), kojom se upečatljivo stvara surova slika mafijaške, naglašeno balkanske obitelji. Polemičnost režije proizlazi upravo iz činjenice što su Glembajevi nametnuto, iskrivljeno zrcalo političkih elita koje vladaju svijetom, tobože izraslih na zdravome patrijarhatu snažnih muških pojava i uzdržavanih žena koje bezbrižno mogu uživati u ulogama majki, supruga i uživati sav med i mlijeko takve egzistencije.

  

  Ana Papadopulu suživljeno interpretira pokornu pojavu sestre Angelike, najslabije karike takvoga nesmiljena društvenog obrasca, kažnjenu šutnjom, no u njezinu se liku katarzično skriva i jedino svjetlo u sveopćem glembajevskom mraku. Teodora Duhovnikova, pak, strastveno utjelovljuje koketno-histerični karakter barunice, čiju prisutnost Leone ne može izdržati jer u njoj vidi nepatvoreni dio sebe, onaj koji nikada nije uspio zavoljeti pa se (s) njime i obračunava u krvavom trećem činu. Oličenje obiteljskoga klana, glava obitelji Ignjat upravo je oksimoronski podcrtan kao div na glinenim nogama. Naoko autoritativan, centripetalna sila u obitelji, dolaskom sina nakon 11 godina u roditeljski dom u potpunosti biva doveden pred zid (srama), obezglavljeno slomljen pikanterijama iz baruničine svakodnevice.

  Od osam muških uloga, Deyanu Donkovu pripala je ona najintrigantnija, a on ju je glumački uistinu maestralno iznio govorom tijela i vehementnom rječitošću, u kojoj ima kondenzirana ega, ali i očinska, tragična sljepila pa onda i bračne zluradosti pomiješane s osjećajem krivnje. Od ostalih dramskih osoba izdvajaju se zapažene uloge poltronskih karaktera: slijepo odanoga obiteljskog odvjetnika Pube (na scenu ga žustro donosi Konstantin Stanchev) i informatora baruničina sina (svećenika jalova duha dramatično uprizoruje Darin Angelov). Alexander Tonev kratko se ali primijećeno javlja u ulozi Olivera Glembaya, mentalno nestabilna mladića, sklona delinkvenciji. Gospodom Glembajevima, ubojito se, dakle, prošetavaju Eros i Tanatos, dostižući u trećemu činu svoje najsnažnije akorde. Ostaju pak ponajviše zapamćenima u kontrastnim ženskim pojavama: jednoj fatalnoj (baruničinoj), a drugoj martirijski ostavljenoj (Angelikinoj). Košmarno destruktivni Leoneov lik u Dimovoj izvedbi ostaje, međutim, po glumačkoj ekspresiji u njihovoj sjeni.

  

  Noir predstava o Glembajevima u režiji Ivice Buljana, priča o suvremenoj bogataškoj obitelji o kojoj portali tračerski bruje kao o disfunkcionalnoj obitelji, ostaje kao jedna u nizu mogućih reinterpretacija Krležine drame. Propitujući svevremensku iluzornost socijalne pravde, u fokus stavlja fenomen trajne neizlječivosti čovjekova duha pred silinom oholosti i razarajućom željom za društvenim isticanjem.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 23. travnja 2026.

  Redatelj: Ivica Buljan
  Prijevod: Rusanka Lyapova, Siika Racheva
  Scenografija: Aleksandar Denić
  Kostimografija: Ana Savić Gecan
  Skladatelj: Mitja Vrhovnik-Smrekar
  Dizajn svjetla: Miha Horvat
  Dizajn videa: Metka Golec

  Uloge: Deyan Donkov, Teodora Duhovnikova, Ana Papadopulu, Plamen Dimov, Darin Angelov, Veselin Mezekliev, Alexander Kanev, Konstantin Stanchev, Alexander Tonev, Alexander Karasanski

Piše: