Riba na suhom

Zagrebačko kazalište lutaka: Tamara Damjanović prema H. C. Andersenu, Mala sirena, red. Tamara Damjanović

• 

  O Maloj sireni u Zagrebačkom kazalištu lutaka doista se ne može reći mnogo toga pohvalnog, barem ne ako se od dječje predstave očekuje više od površno upakirane vizualne dopadljivosti. Njezina je muka to što ni u jednom bitnom sloju ne uspijeva razviti dovoljno snažan izvedbeni razlog zašto baš ovu adaptaciju Andersena valja gledati. Ostaje nam predstava koja računa na prepoznatljivost naslova i atraktivnost motiva, ali bez unutarnje organizacije koja podrazumijeva glumačku energiju, pjevačku sigurnost i scenski znatiželjan odnos prema priči koju pripovijeda.

  Vizualna je strana predstave suvisla i svijetla točka ove ZKL-ove inscenacije. Dobra scenska rješenja Sheron Pimpi-Steiner, u suradnji sa svjetlom Marka Mijatovića, kombiniraju različite teksture, prostorne odnose, proporcije i multimediju. Kontrast između podmorja i površine jasno je postavljen, a odnos između lutke kao male sirene i glumaca kao velikih figura gradi čitljiv vizualni ključ, uz prepoznatljivu estetiku kostima Marite Ćopo (koja posebno dolazi do izražaja na Ani-Mariji Percaić kao morskoj vještici). To su elementi koji povremeno uspijevaju proizvesti autentičnu dinamiku scenskog svijeta. Problem je, međutim, u tome što vizual ovdje ne nadomješta ono što predstavi ozbiljno nedostaje: pokret, razrađenu ekspresiju i unutarnju izvedbenu živost.

  Problematična dimenzija ove inscenacije prvenstveno je njezina priča, koja nijansirano preispituje ozbiljne egzistencijalne teme, različitosti i međuljudske odnose, ali je svedena na šablonsku tekstualnu adaptaciju kojom se naglašavaju elementi koji su djeci predškolskog uzrasta (koja čine većinu publike) potpuno nezanimljivi, i koja se to ne ustručavaju naglas primijetiti. Puno više zanimanja izazivaju lutke (Ivana Živković), ali i taj je scenski sloj limitiran. Budući da se glumci fokusiraju na tekst, koji je orijentiran dijegetički, kao razvodnjeni Andersen koji se više prepričava nego što proizvodi scensku interakciju, animacija lutaka relativno brzo iscrpljuje raspon izraza. Nije problem u tome što je Mala sirena široko rasprostranjeni predložak, nego u tome što predstava ne istražuje lokalne, osobnije ili kazališno riskantnije koncepcije materijala. Umjesto da u Andersenovoj priči pronađe vlastiti naglasak i donese ponešto za svaki uzrast, predstava se okreće šabloni i otupljuje ono što je u izvorniku doista uznemirujuće, nježno i egzistencijalno složeno, a istovremeno ne nudi ništa uvjerljivo zaigrano i simbolički stimulativno. Posljedica je inscenacija koja se ne razvija interakcijom, nego kroz niz verbalnih objašnjenja. Lutke, koje bi trebale širiti prostor igre i glumačke domete, tako ostaju ilustrativni dodatak naraciji umjesto njezin punokrvan scenski partner.

  Dodatni problem su scenska rješenja u kojima glumci funkcioniraju kao scenski radnici. Takvi postupci mogli bi biti zanimljivi kada bi bili organski ugrađeni u tok predstave, kada bi imali svoju unutarnju logiku i ritam. Ovdje, međutim, djeluju usiljeno, kao samorazumljiva oznaka suvremene kazališne prakse o kojoj više nitko ni ne razmišlja, nego je samo reproducira. Umjesto da obogaćuju izvedbu, ta rješenja djeluju nepromišljeno usputnima.

  Pjevanje je pak posebno slaba točka ove predstave. U najboljem slučaju ono je intonativno osrednje, a dodatno ga opterećuje manjak jasne artikulacije konsonanata, što je utoliko potrebnije kada je izvedba ozvučena. To nije sporedan problem, jer ne samo da je u predstavi odlučeno da će se pjevati, nego je u Maloj sireni glas jedan od ključnih obilježja identiteta naslovne junakinje. Mitske sirene lijepo pjevaju, a radnja Andersenove priče doslovno se prelama preko gubitka glasa Male sirene. Zbog toga se pjevanje ovdje ne može tretirati kao usputni ukras (jer djeca valjda vole da im se pjeva pa makar i loše?), nego bi ono moralo nositi izvedbu koliko i scenski govor.

  

  Ne radi se uopće o tome da glumci moraju biti savršeni pjevači. Naprotiv, radi se o tome da u predstavi koja sadrži pjevanje izvođači moraju pjevati sigurno, svjesno, intonativno točno, artikulirano i s pravom energijom. Sve su to vještine koje se uvježbavaju jednako kao i glumačka tehnika; one nikome ne padaju s neba. U Maloj sireni, međutim, songovi ostaju na razini prosječnosti, a provedba je miljama daleko od muzikalne. Jedinu naznaku osviještene pjevačke energije donosi Borna Galinović kao princ Dorian, no jedna takva dionica nije dovoljna da promijeni ukupni dojam, koji je kao da se glumci nikada nisu međusobno čuli.

  I izvan glazbenog sloja glumcima nedostaje razrađen i uvjerljiv ekspresivni raspon, što je u dječjem kazalištu osobito problematično. Djeca vrlo spontano reagiraju na ritam, odnos, promjenu energije i jasno oblikovanu scensku prisutnost. To se ne može zakamuflirati vozikanjem scenografije, mahanjem lutkama ili promjenama glasa koji se mahom dijele na one koje viču i na one koje ne viču (dok izvan toga o likovima ne govore gotovo ništa). Tekst je ovdje sukrivac jer ne nudi dovoljno karakterizacije unutar mikrokozmosa koji bi mogao biti nemjerljivo zanimljiviji kada ne bi bio toliko floskuliziran.

  

  ZKL-ova Mala sirena zato ostaje predstava koja ima nekoliko vizualno uspjelih rješenja, ali nema izvedbenu jezgru koja bi ih nosila. Njezina estetika ponegdje ide utabanim, diznijevskim putem, njezina adaptacija banalizira ono što bi trebalo problematizirati, a glumačka i pjevačka razina ostaju ispod razine zahtjeva koje si ova predstava postavlja i materijala kojim se bavi. U konačnici, ona je razvodnjena ilustracija poznate priče, solidno vizualno zapakirana, ali kazališno gledano, kao riba na suhom.

  © Marta Brkljačić, KAZALIŠTE.hr, 17. svibnja 2026.

Piše: