Groteska života u ritmu obiteljskog slavlja

Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka, CSS Teatro Stabile di Innovazione del Friuli Venezia Giulia, Teatri Stabil Furlan: Ivor Martinić, Mio figlio cammina solo un po’ lentamente / Moj sin samo malo sporije hoda, red. Marcela Serli

• 

  Premijera drame Mio figlio cammina solo un po’ lentamente / Moj sin samo malo sporije hoda autora Ivora Martinića, u talijanskom prijevodu Elise Copetti i režiji Marcele Serli, održana je 13. lipnja 2026., uoči početka Riječkih ljetnih noći. Drama je nastala kao  međunarodna koprodukcija ansambla Talijanske drame i CSS Teatro Stabile di Innovazione del Friuli Venezia Giulia, Teatri Stabil Furlan.

  Redateljica Marcela Serli, argentinska je glumica i dramatičarka talijansko-libanonskog podrijetla, diplomirala je suvremenu dramaturgiju. U najavama premijere otkrila nam  je da se s Martinićevim tekstom prvi put susrela u Argentini, u španjolskom prijevodu. Autor Ivor Martinić piše drame, radiodrame i scenarije, od 2005. radi kao dramaturg na produkcijama u Dječjem kazalištu Dubrava, kazalištu Mala scena, Teatru ITD, na Eurokazu, na Riječkim ljetnim noćima i ZKM-u. Često surađuje s Hrvatskim radiom, u čijem su dramskom programu izvedene gotovo sve njegove drame.  Drama Moj sin samo malo sporije hoda praizvedena je u Zagrebačkom kazalištu mladih 2011. godine u režiji Janusza Kice. Uspješnom premijerom ove drame u Buenos Airesu, u sklopu Međunarodnog festivala dramatike Europa + Amerika 2014. godine, započinje Martinićev proboj na španjolsko govorno područje. Drama je premijerno izvedena i u Meksiku, Paragvaju, Urugvaju, Venezueli, Peruu, Brazilu...

  

  U zamisli redateljice Serli, drama nam je na scenu u otvoreni prostor, u svijetlom ozračju rasvjete, donijela svih devetero glumaca. Nadolazeću publiku glumci su dočekali u neformalnom rublju, nasmiješeni, neposredni, u pokretu kretanja prema svojim ulogama. Po početku predstave obukli su svoje obiteljske karaktere i postupno stupili na povišeni plato, stan obitelji Mije i Roberta, čiji sin, invalid Branko puni 25 godina. Pripovjedač (Giuseppe Nicodemo) koji ujedno afektivno komično intervenira u glumu (suvremeni redateljski potezi brisanja granica između glume i realnosti, redatelja, pisca i teksta) upoznaje nas s članovima obitelji, a napomenimo da izgovara i didaskalije i utječe na glumačke replike potencirajući ih, ali i ispravljajući ih u dinamici, te postajemo svjesni da se pred nama odvija i drama u drami i da se propituju i kazališni odnosi redatelja i glumca. Obitelj čine: Mia (glumi emotivno i govorno ekspresivna u majčinoj boli i brizi Rita Maffei) koja je majka, priprema rođendansku proslavu, ona je ta koja nikad ne odustaje; na proslavu treba doći, a čini sve kako bi izbjegla tu obvezu, i njezina vrckava sestra puna života (energična Leonora Surian Popov) uz koju dolazi i njezin dragi Mihael, servilni vlasnik ženskog butika i partner očito obiju sestara (s lakoćom igre tumači ga Mirko Soldano), Mijina kći Doris (kameleonski prilagodljiva svim karakterima koje je tumačila u ovoj sezoni glumica Serena Ferraiuolo) koja srčano doživljava svoje mladenačke dane prvih ljubavi, baka Ana (virtuozno dojmljiva energijom, tako da postaje i naša baka, Annamaria Ghirardelli) koja zaboravlja sve – osim potrebe za ljubavlju, te otac (Massimo Somaglino) koji je više nevidljiv i suzdržan, tih.

  Dan rođendanske proslave otvara prostor komunikacije među članovima obitelji iz koje izviruju krhotine ostvarenog života i neostvarenih snova. Postupno lirski, ali i groteskom ostvaruje se doticaj s publikom koji se odvija preko teksta, ali i izuzetne prirodne glume. Redateljica je naglasila kako je u predstavi tražila od devetero glumaca da žive u stanju između iskušenja da se skrivaju i potrebe da se razotkriju, između groteske koja spašava na trenutak (prizori bake i djeda, i njega tumači Massimo Somaglino koji se služi furlanskim narječjem te kao da je s drugog svijeta i nekog davnog vremena) i boli koja se odmah ponovno pojavljuje. O svrsi višejezičnosti redateljica je naglasila: „U svojoj sam životnoj putanji skupila dosta prijeđenih granica i promjenjivih identiteta. U ovom tekstu pronašla sam nešto svoje: obitelj čiji članovi govore više jezika, a da se međusobno ne razumiju istinski, korijene koji čvrsto drže i one koji popuštaju, generacije koje pokušavaju prenijeti ono što nikada nisu znale iskusiti. Zato sam odlučila istaknuti emocionalnu višejezičnost produkcije: talijanski kao jezik sadašnjosti, furlanski i riječki kao jezici sjećanja, intimnosti i prijeloma“.  (https://www.cssudine.it/produzioni/1639/mio-figlio-cammina-solo-un-po-lentamente)

  

  Branko (doživljeno i karakterno snažno tumači ga Stefano Iagulli) čiji se rođendan slavi, prihvaća svoju životnu priču. Život u kolicima je onaj koji majka želi ublažiti u nedostacima i boli koju mu nosi. Branko nosi svoj teret s iskrom života koji mu je dan, teret invaliditeta isprepliće sa željom da bude voljen i nalazi nadu u pažnji djevojke Sare (u svojim replikama ostvarila mladenački zanos i znatiželju glumica Elena Brumini).

  I dok promatramo ove članove scenske obitelji, postajući i sami dio svega što prolaze njezini članovi, osvješćujemo vlastite uloge u tradicionalnim obiteljskim ritualima kao što je rođendanska proslava. Sjećamo se trpljenja napetih odnosa s rodbinom i neugodnih pitanja, pretjeranih priprema, torte npr., koje opterećuju jednu ili dvije osobe, a sve to u svrhu stvaranja osjećaja pripadnosti i sigurnosti, posebno djeci. Zanimljivo je kako je scenski redateljica riješila ta svima dobro poznata, ali nepisana obiteljska htijenja i moranja: idilično bijelo roza, nježna rasvjeta dotiče Brankovu mladost koja se toga dana slavi, na sam trenutak slavlja svi su članovi obitelji u odjeći s cvjetnim uzorkom (sestre imaju čak iste Mihaelove haljine). Dok u prethodnim prizorima kamera fotoaparata/mobitela izravno ponire u pojedinačna lica i njihove osobne drame koje pratimo u projekciji, sada nastaje ona tako prepoznatljiva zajednička obiteljska slika gdje sve pojedinačne drame moraju nestati. Težnju da obitelj korača životom zajedno, ansambl je na sceni izvrsno donio tik-tak korakom kao provodnim motivom.

  Provodnih motiva, životnih konstanti, na sceni je bilo nekoliko – role na kojima se kreće Doris kao mladenačka energija i kotači (Brankova kolica) koji povezuju sestru i brata, životi koji se tek nalaze na početku kotrljanja vremenom, rođendanski baloni kao životna radost koja u svakom razdoblju života znači nešto drugo – bilo lakomost (baka, djed), bilo putenost (Mihael, Mia, Rita, Sara, Branko). Sveprisutni redatelj ili Tin pripovjedač i sam se u ključnom trenutku slavlja pridružuje proslavi i tako se granice između redatelja i glumca, koji obojica zadiru u tekst, brišu.

  

  Izvrsnom uigranošću i lakoćom izmjene najavljenih prizora gledatelji su pratili priču jedne obitelji koja je nalik svim obiteljima: u korijenima nosimo životne rituale, kakvi bili da bili, a kao i ova predstava, drže nas na okupu.

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 24. lipnja 2026.

  Autorski tim:

  Koprodukcija: Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca Rijeka, CSS Teatro Stabile di Innovazione del Friuli Venezia Giulia, Teatri Stabil Furlan
  Redateljica: Marcela Serli
  Glazba: Enza De Rose
  Oblikovanje svjetla: Predrag Potočnjak
  Asistent scenografije: Ivan Botički
  Asistentica kostimografije: Karla Kučić
  Asistentica režije: Caterina Nonis
  Suradnica za scenski pokret: Noemi Bresciani
  Bubnjevi i udaraljke: Filippo Angiolini
  Inspicijentica: Andrea Slama 

  Uloge:

  Mia: Rita Maffei
  Robert e Oliver: Massimo Somaglino
  Sara: Elena Brumini
  Doris: Serena Ferraiuolo
  Ana: Annamaria Ghirardelli
  Branko: Stefano Iagulli
  Tin: Giuseppe Nicodemo
  Mihael: Mirko Soldano
  Rita: Leonora Surian Popov

Piše: