Lutkarska elegija visokoga artizma i duboke opomene

Gradsko kazalište lutaka Split: Sadako hoće živjeti (prema istoimenome romanu Karla Brucknera), red. Stipe Gugić

• 

  S premijera dječjih predstava uobičajeno je odlaziti rasterećen i u dobrom raspoloženju. To međutim i nije bio slučaj nakon izvođenja zadnje ovosezonske premijere GKL-a Split. Doduše, oznakom 10+ na programskoj knjižici predstave Sadako hoće živjeti, realizirane prema istoimenome romanu austrijskoga književnika Karla Brucknera, impliciran je i pedagoški oprez, ali i odgojna potreba za edukacijom mlađega naraštaja o djetinjstvu i odrastanju djece u eri koja bilježi nezapamćene posljedice zlouporabe čovjekova znanja u svrhe ratnoga razaranja. Dana 6. kolovoza 1945. čitav je svijet zastao u nijemosti pred činjenicom da je na Hirošimu, lučki grad najvećega japanskog otoka Honšua, bačena prva nuklearna bomba, dotad neupotrijebljeno oružje u vojne svrhe, s katastrofalnim posljedicama za one koji su preživjeli udar „vatrene kugle“.

  Djevojčica Sadako Sasaki, glavna protagonistica Brucknerova romana, nakon deset godina od nemila događaja za japansko stanovništvo, ali i cijeli svijet, nažalost će preminuti od kobnih posljedica zračenja. Danas u Hirošimi turisti hodočaste Spomeniku mira djeci u Hirošimi (podignutom 1958.), na čijem vrhu stoji Sadako s rukama ispruženima prema nebu, u kojima drži zlatnoga ždrala. Povijesni kontekst koji je nemoguće zaboraviti, jer je prerastao u jednu od najvećih opomena čovječanstvu, a i sam Brucknerov antiratni roman, bili su dovoljni da mladoga redatelja (i vrsna glumca) Stipu Gugića motiviraju na inscenaciju priče o Sadakinu djetinjstvu, njezinoj borbi za ozdravljenje kroz umjetnost origamija i preranoj smrti. Današnji svijet zaglavio je u ekonomskim krizama, ali i ratnima, u kojima su svakodnevno žrtve oni najnedužniji, djeca, stoga upravo aktualna, rubna događanja u američko-iransko-izraelskom ratu prizivaju opravdani strah da se jedna takva katastrofa opet ne ponovi. Današnji apeli mira stižu medijskim putovima, ali su najintenzivniji u obliku umjetničkih poruka.

  

  A jedno malo, veliko GKL u Splitu publiku je uvelo 25. lipnja u teatarski svijet čarolije i poetičnosti, kojim se potresna priča o djevojčici Sadako duboko emotivno prelila u duše svih onih koji su imali čast svjedočiti scenskoj obnovi sjećanja na kobne hirošimske trenutke, utkane u memoriju čovječanstva: u njegovu sadašnjost, ali i kao smjerokaz u njegovu uvijek izazovnu budućnost. Gugićeva dramaturgija najupečatljivijih motiva Brucknerova romana počiva na fabularnom paralelizmu, koji se otvara komornim i(li) dinamičnim prizorima, ali još uočljivije na jednom dubljem sloju koji uranja u srž japanske izvedbene umjetnosti (butoh), u tradicijske i mitološke obrasce osebujne japanske kulture (simbolika crvenoga zmaja) iz kojih izranja vječna borba između dobra i zla, pa i u elemente japanskoga kazališta kabuki.

  Uz briljantno osmišljenu scenografiju Zemlje Izlazećega Sunca, na sceni koja svakim segmentom odiše Japanom (specifična kostimografija, kretnje glumaca, ples), izranjaju živopisni likovi djevojčice Sadako, njezina starijeg brata Šigea, mame Yasuko, tate i dvoje dobrih staraca – njihovih susjeda, Nišioke i Kumakihi, maskiranih u stilu avangardnog oblika japanskoga plesnog teatra koji je nastao krajem 50-ih godina prošloga stoljeća kao radikalan odgovor na društvene nemire i traume nakon Drugoga svjetskog rata. Ivana Medića (Nišioka) i Andreu Majicu (gejša, Kumakihi) moglo se vidjeti u ekspresivnim izvedbama koje karakterizira tipično nanošenje bijele šminke (ili krinke), ekstremno sporo kretanje tijela ili izraz njegova grčenja koje je u skladu s emocionalnim statusom lika.

  

  Jedan od najautentičnijih prikaza glađu izmorena starijeg naraštaja japanskog stanovništva oživljen je Kumakihijinim očajnim traženjem ćupa s rižom u obližnjem vrtu i Nišiokinim groteskno halapljivim jedenjem ulovljene ribe. Nina Vidan i Milena Blažanović lutkarskim majstorstvom oživjele su sestricu i brata, koji unatoč siromaštvu uživaju u blagodatima nevinog djetinjstva, nesvjesni trenutka koji će im zauvijek promijeniti živote. Vrlo dojmljiva plesna točka gejše doima se, nakratko, kao estetizirani intermezzo i podsjetnik na ono što Japan jest: zemlja sofisticirane kulture i identiteta, ali i zemlja velikih društvenih apsurda i egzistencijalnih manjkavosti (Kumakihijin „tamni ples“). Iz vizualnoga segmenta predstave emanira se ponajveća količina emotivnoga naboja, no treba naglasiti kako se u toj umjetničkoj pretvorbi podjednako natječu i sugestivno osmišljen auditivni segment, posebno naglašen u crno-bijelim projekcijama, koje snažno podsjećaju da je predstava o japanskoj djevojčici tek iluzija, ali i zrcalo stvarnoga trenutka japanske povijesti.

  Suptilnom se i potpuno otkrivenom izvedbom istaknula Alin Antunović u ulozi Radnice 389 (kao svjedoka vremena) i skrbne, ali i vječno zabrinute mame Yasuko. Trenutak širenja „opake gljive“ nad nebom Hirošime, prizvan je u audiovizualnoj sinergiji, koju posebno apostrofira pojava i jednoga nestvarnog lika: crvenoga zmaja Čikamacu (u romanu je tek figura koju Sadako pronalazi u ruševinama Hirošime) čija je simbolika višestruko konotirana: strahom, ništavilom, ali i japanskim isticanjem samopožrtvovnosti, snage i borbe protiv zlih duhova. S tamnim prikazama koje plešu butoh (Andrea Mladinić, Jakov Kulić, Deni Mašić) u sumraku civilizacije, bačene na koljena pred užasnim licem rata, zaokružen je najdramatičniji trenutak u svijetu, ali i u onome mikrosvijetu Sadakine obitelji i njezinih sugrađana nakon smrtonosna pada atomske bombe. No, teški životni trenutci rađaju i neobičnom snagom, pa scenskim vremeplovom gledamo Sadako i njezine najmilije u fazi izgradnje novoga života (simbolika čavla); u igri s bratom i iščekivanju narodnoga blagostanja („Samo da radost potraje...“). ‚

  
  

  Zadivljujuća je lutkarska izvedba Milene Blažanović (dakako i Nine Vidan u ulozi dobrodušna Šigea) u oživljavanju krhka i radijacijom izmorena Sadakina tijela, čija će izloženost opakome zračenju doći na naplatu za deset godina. Dramsko finale u Gugićevoj režiji smiruje se u potresno lijepoj poetičnosti i vizualnoj eleganciji inspiriranoj legendom o tisuću ždralova koji upornome radniku donose ozdravljenje i nadu. Sadako je napravila svojih 989 origamija, a zadnji 990. u predsmrtnoj agoniji najtežega oblika leukemije. Njezin dramski oblikovan lik (više duh same Sadako) predstavljen je u svjetlu moralne pobjede, otkupljenja i žrtvenosti koju čovječanstvo nikada nije zaboravilo. O povijesnu značaju one stvarne Sadako Sasaki, čija je smrt postala univerzalnim simbolom, svakodnevno svjedoče rijeke ljudi (djece naročito), koji u Memorijalnome parku mira u Hirošimi ostavljaju papirnate ždralove u spomen na stradanje nevinih žrtava rata.

  Iako je Sadako hoće živjeti u režiji Stipe Gugića predstava koja tematizira teško i traumatično odrastanje djece u vrtlogu ratnoga kaosa, opominjući hip-hop (autora Marina Marušića) katarzično briše sve „tamne boje“ jer na scenu stupa Ratnik svjetla (Ivan Medić), ulazeći u interakciju s publikom, kao utjelovljenje onoga koji će zmajski stajati na braniku zaštite dječjih života od ratnih strahota.

  

  Kazalište nije tek djelatnost koja promiče umjetnost radi umjetnosti same, nego i slika vremena u kojem nastaje. U tome je smislu Sadako hoće živjeti splitskoga GKL-a svevremena i društveno angažirana predstava za sve uzraste, a ono po čemu će zasigurno ući u anale povezuje se s visokim artizmom same izvedbe, utemeljene na ogoljenome i čistome skladu audiovizualnih segmenata, plesnih pokreta i lutkarskoga umijeća.

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 1. srpnja 2026.

  Autorski tim:

  Režija i ideja scenografije: Stipe Gugić
  Lutke i kostimi: Mario Tomašević
  Glazba: Ivana Bandalo Benzon
  Projekcije: Danijel Ožaković
  Autor hip-hopa: Marin Marušić
  Oblikovanje tona: Franko Perić
  Oblikovanje svjetla: Lucijan Roki

  Uloge:

  Radnica 389 / Mama Yasuko: Alin Antunović
  Sadako: Milena Blažanović
  Šigeo: Nina Vidan
  Nišioka / Tata: Ivan Medić
  Kumakihi / Gejša: Andrea Majica
  Vojska / Butoh / Čikamacu: Deni Mašić, Jakov Kulić i Andrea Mladinić

Piše: