Laboratorij predrasuda, moći i moralne odgovornosti

Makedonsko narodno kazalište, Skopje: 12, prema motivima drame Twelve Angry Men Reginalda Rosea, režija i adaptacija Siniša Evtimov, gostovanje u Kazalištu Marina Držića u Dubrovniku

• 

  Rijetko se u nekom kazalištu može pronaći 12 jednako kvalitetnih glumaca, 12 toliko različitih muškaraca koji mogu utjeloviti 12 moćnih karaktera kao što je to viđeno u izvrsnoj predstavi simboličnoga naslova 12 Makedonskoga narodnog kazališta, koje je prvi put gostovalo u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića.

  Intrigantna priča temeljena na stvarnome događaju, filmski adaptirana, donijela je u kazalište pravo filmsko i dokumentarističko kazalište koje uvlači gledatelje u psihološki svijet, kavez erupcije emocija u koji su smješteni porotnici izolirani od društva, a koji moraju donijeti presudnu odluku o kojoj ovise životi. Twelve Angry Men (12 gnjevnih ljudi) sudska je drama američkoga autora Reginalda Rosea. Napisana kao televizijska drama, prikazana 1954. na CBS-u u okviru programa Studio One, kasnije je adaptirana za kazalište i proslavljeni film  Sidneyja Lumeta iz 1957. koji prati dvanaest porotnika zatvorenih u zagušljivoj sobi koji moraju donijeti odluku o životu mladića optuženog za ubojstvo očuha. Jedan član porote mora uvjeriti ostalih 11 članova kako moraju osloboditi osumnjičenog na temelju opravdane sumnje, tako da je početni omjer 11:1 za kaznu.

  U drami se problematiziraju i predrasude, jer radi se o siromašnome mladiću meksikanskoga podrijetla, a tematizira se i moralna odgovornost odlučivanja o tuđem životu, jer se za ubojstvo predviđa smrtna kazna (u tadašnjem američkom pravosudnom sustavu). Film, snimljen za manje od tri tjedna, poznat je po mnogim poznatim glumcima, izvrsnoj režiji, kao i po tome što je za snimanje korištena samo jedna prostorija, osim kratkog prikaza sudnice u kojoj sudac daje upute članovima porote da se ne smiju nazivati pravim imenima (imena su im i nepoznata), da odluku moraju donijeti anonimno i jednoglasno (u američkoj sudskoj praksi neuspjeh u donošenju odluke rezultira poništenjem suđenja). Film je nominiran za Oscar u kategorijama za najboljeg redatelja, najbolji film, priču i scenarij temeljen na materijalu iz nekog drugog medija, a na berlinskom filmskom festivalu osvojio je glavnu nagradu, Zlatni medvjed.

  

  Scenografija makedonske predstave (scenograf: Martin Manev) vrlo je dobro sjela na dubrovačku pozornicu, dvostruki titlovi na hrvatskome jeziku činili su se kao dio performativnih, ali i stvarnih događanja, kao da je današnjica ušla u njihov zatvoreni svijet u koji publika voajerski viri kroz ključanicu, gleda insajderski i s druge strane, a u takvoj hermetičnosti i nemogućnosti komunikacije sa stvarnim svijetom, izoliranosti od i iz društva, potpuno su prepušteni sebi u tome prostoru nabijenome simbolikom, okruženi ljudima o kojima zapravo ne znaju ništa i s kojima se trebaju dogovoriti o konačnoj odluci. 

  Tu se, i kazališno i sociološki zanimljivo, na nekoliko planova uspostavljaju mikroodnosi, rangiranja, preispitivanja, grupiranja, nadmetanja, formira se svijet moćnika u malome koji svojim diskursima vibriraju, variraju, nadmeću se i publici i sebi stalno iznova mijenjajući percepciju svijeta, odlučuju, priklanjaju se nekima okrećući se od drugih, otklanjajući i uključujući svoje frustracije, tražeći u sebi odgovore i pravu istinu, pokušavajući razabrati i izabrati pravo i jedino ispravno rješenje raspravljajući i sukobljavajući mišljenja.

  Snaga riječi postaje dominantna, riječ mijenja perspektivu, postaje nadmoćna ili gubi vrijednost, argument postaje dominantan, a isto tako svaka riječ nudi polisemična rješenja kad se uključi u različite kontekste.

  

  Zločin je strašan, ubijen je očuh, osuđen je devetnaestogodišnji posinak. Je li zaista kriv? Tko ima pravo drugome oduzeti život? U priču se upleću svi poznati dokazi, artefakti i njihova moguća tumačenja. I kad se već čini da je sve jasno, uvodi se novo značenje koje trenutno prevlada i (pre)pokrije drugo. Na velikome su stolu dvanaestorice apostola moguće istine: papiri koje konzultiraju, kave, čaše, pepeljare, cigarete, plan zgrade koji im omogućava spoznaju o tome je li susjed koji teško hoda mogao tako brzo kako je izjavio doći na mjesto zločina, u hodalici, što pokušavaju rekonstruirati na pozornici, izračunati u realnome vremenu, služeći se forenzičnim propit(k)ivanjima u kojima scena glumi poprište zločina, postaje prostor rekonstrukcije. Tako se s malo scenskih sredstava dolazi do izvrsnoga učinka. Je li dokaz da ga je zaista ubio to što je sin rekao ocu da će ga ubiti? Je li susjeda po noći mogla vidjeti ubojstvo preko željezničke pruge kad inače nosi naočale, s njima na očima ne spava, a sve se dogodilo vrlo brzo? Je li sin psihički stabilan kad se zna da mu je mama umrla kad je bio mali dječak? Kako se mladić ne sjeća koji je film navodno gledao u vrijeme ubojstva, a i nitko se od zaposlenika kina njega ne sjeća? Je li mogao kupiti rijetki antikni nož pronađen na mjestu zločina, oružje zločina, i u nekoj drugoj prodavaonici? Laže li dječak, je li hladnokrvni ubojica ili se u stresu ne sjeća događaja ni okolnosti ili je zaista bio na drugome mjestu za vrijeme ubojstva?

  Svi su glumcu vrlo uvjerljivi u svojim glumačkim stavovima, kostimi su izvrsni, kao i scena na kojoj je publika s obje strane, kao odraz u ovoj predstavi u predstavi: jedan dio sjedi na pozornici i motri ih izbliza, također forenzično istražujući učinke uvjeravanja i priklanjajući se jednima ili drugima, još ih više zbijajući.

  Mizanscenski su situacije vrlo dobro redateljski (redatelj: Siniša Evtimov) i glumački razrađene, dominantan član porote je u središtu kao svojevrsni objektivniji korektiv koji donekle vlada situacijom sve veće napetosti i puknuća. Situacija se postupno sve više mijenja i postaje kaotičnija, netrpeljivija, gestikulacija i glasovi pojačavaju se, nepoznati ljudi postaju jedni drugima neprijatelji, a rezultat je sve više na strani mladića do obrnutih 1:11, kad je samo jedan porotnik za smrtnu kaznu, ali i on se priklanja manipulativnoj većini kako njihova porota ne bi bila proglašena nesposobnom i raspuštena. Cijela je predstava postavljena kao eksperimentalna situacija, laboratorij odnosa, labirint svijesti i podsvijesti, uz izvrsnu glazbu koja pojačava napetost i emotivne krize.

  

  Makedonski su glumci, vrlo dobro kostimirani (kostimograf: Aleksandar Noshpal), u kostimima koji pokazuju različitosti karaktera, zanimanja, statusa, stila života, uz jednu glumačku periku, u ovoj izvrsnoj predstavi koje ćemo se dugo sjećati, donijeli jednu posebnu energiju, dozu mističnosti i tajni, nedokučivosti i onostranosti, straha i jeze, što osjećamo i kad čitamo, pogotovo suvremenu makedonsku prozu i dramske tekstove.

  Glumci su u Dubrovniku ispraćeni ovacijama, i sami iznenađeni i vrlo sretni.

  Ako vam se pruži prilika i otputujete u Skopje, na lijevoj obali rijeke Vardara, u centru grada, uđite u novo kazalište, ujedno i muzej, sagrađeno na temeljima staroga kazališta iz 1927. godine ili ako 12 uočite na nekom gostovanju, svakako pogledajte ovu izvrsnu predstavu koja u malome prostoru, sinegdohi različitih političkih i društvenih odnosa, aktualizira i današnju suvremenu Sjevernu Makedoniju, ali i sve zemlje svijeta.

   © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 11. srpnja 2026.

  Autorski tim:

  Autor: Reginald Rose
  Redatelj: Siniša Evtimov
  Asistent redatelja: Borjan Stojkov
  Producent: Viktor Ruben
  Scenograf: Martin Manev
  Kostimograf: Aleksandar Noshpal
  Asistent kostimografa: Nikola Buleski

  Glume:

  Jedan: Gjorgji Jolevski
  Dva: Gorast Cvetkovski
  Tri: Toni Mihajlovski
  Četiri: Nikola Ristanovski
  Pet: Blagoj Veselinov
  Šest: Aleksandar Mikić
  Sedam: Igor Džambazov
  Osam: Jordan Simonov
  Devet: Nino Levi
  Deset: Damjan Cvetanovski
  Jedanaest: Vlado Jovanovski
  Dvanaest: Saško Kocev
  Sutkinja: Tanja Ivanovska

Piše: