Kazališna oluja dvojice glumačkih velikana

Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd: Ronald Harwood, Garderobijer, red. Paolo Magelli, gostovanje u Zagrebačkom kazalištu mladih

• 

  Kad se – nakon mišljenja i uvjeravanja svih članova kazališne družine da se predstava Kralja Leara mora odgoditi jer je glavni glumac u bolnici, a trebala bi početi za sat vremena, osim garderobijera kojega glumi Voja Brajović i koji to ne želi jer mu je iznimno privržen i zna da nikad nijedna predstava nije odgođena – Miki Manojlović kao Sir u predstavi Garderobijer pojavi na lijevome rubu pozornice ZKM-a u bijelim klompama i bol(es)ničkoj haljini, a njegov ga Norman dočeka srdačno, veselo, vedro, nasmiješeno, gotovo ponizno i snishodljivo, klanjajući mu se, već je tad jasno da, sportskim rječnikom rečeno, sudac može svirati kraj jer je ta scena već dovoljna za visoku ocjenu i kraj predstave. Sve je vidljivo u toj jednoj sceni: i odnosi u kazalištu, i strepnje i slutnje, i promjene identiteta i uranjanje u umjetnost bez koje nema smisla živjeti, i glumačka nervoza i napetost svih sudionika predstave, ali to je tek početak. Kad redatelj Paolo Magelli i dramaturginja Željka Udovičić Pleština imaju na raspolaganju dva tako izvrsna glumca, već imaju gotovo riješenu predstavu.

  Kostim je u predstavi moćan rekvizit, ravnopravan sudionik predstave (kostimografkinja: Lana Cvijanović). Kostimi vise na vješalici sa strane, Norman ih skida, slaže (ponekad je nervozno nespretan), poneke pomazi, jedan i odijeva, želeći ići u bolnicu po prijatelja. Oni kriju tajne predstava i ulaženja u nove karaktere, jer Sir je odigrao više od tisuću predstava. Oni kreiraju Shakespeareove svjetove, jer sve se događa u Londonu za vrijeme Drugog svjetskog rata i fokus je na njegovim tragedijama koje tako dobro korespondiraju sa svakim vremenom i prostorom. Iscrpljenog i pomalo već senilnoga glumca koji je u lucidnim trenutcima sve svjesniji svoje demencije i zna da ima rupe u sjećanju koje ne može popuniti, Norman odijeva u Learov kostim, zakopčava ga, kao da ga tim postupkom izolira od svijeta i zatvara u umjetnost, ali on u svojim posebnim stanjima skida kostim, osvježava se, hoda nervozno u košulji vrlo nalik luđačkoj, ali ipak klompe zamjenjuje cipelama, jer predstava uskoro počinje, iako glumac ne zna koja predstava ni koji tekst govori. I svi su drugi glumci vrlo dobro kostimirani, pokazuju se njihovi karakteri, kao što je Norman u kućno-kazališnoj odjeći kojoj ponekad dodaje kapu, kao što Siru stavlja krunu na glavu kako bi ga dodatno uvjerio što i koga treba glumiti.

  Kako sam jedan dio djetinjstva i mladosti sa svojim prijateljicama i profesionalnim garderobijerima provela u garderobama Dubrovačkih ljetnih igara, insajderski prateći proces nastajanja predstava i promjena identiteta, gledajući sve glumačke muke i radosti, sumnje i pretvorbe, emocionalna puknuća i duboke koncentracije, dok smo ih mi prije izlaska na otvorene scene našega Grada uvjeravali da će sve biti dobro, znajući sve njihove tekstove napamet, slušajući i vireći iza pozornice, iz garderoba i iza stupova i veseleći se s njima kad bi predstava prošla izvrsno, do sljedeće predstave drugi dan i nove energije koju treba uložiti u novi scenski život, ova mi je tema posebno draga. Osim toga, svi smo mi s druge strane znali da su najbolji glumci najjednostavniji i najskromniji, da samo stave kostim na sebe i oko svoga novoga izgleda ne prave nikakav problem, postanu netko drugi u sekundi. Glumci kojima je uvijek jedan rukav prekratak ili je drugi predug, kojima su ramena kaputa uvijek preuska, cipele neudobne, kostim im je preširok, oni kojima je uvijek vruće ili uzdišu što se trebaju obući ili presvući, nesigurni su glumci koji to i na sceni ne mogu suzbiti i uvijek ostaju nedorečeni.

  Lady, vrlo kvalitetna glumica Sloboda Mićalović, također ima vrlo dobre kostime koje vrlo dobro i suvereno nosi, presvlačeći se ulazi iz jedne uloge u drugu, od supruge u uloge glumice iza scene i glumice na sceni, vraćajući se u početne identitete. Zabrinuta za zdravlje svoga muža, ponekad grubo i netaktično inzistira na prekidu turneje u sceni na kauču u garderobi kad ga u to pokušava uvjeriti svojim tjelesnim atributima, ali Siru je kazalište važnije od cijeloga svijeta. Mlada glumica Marta Bogosavljević kao Irena, također vrlo dobra, njezin pandan, nosi dva izvrsna kostima u kojima pokazuje naslućeni seksipil, jedan je s naznakama vojničkoga kostima za Leara, ukočenijih dimenzija, akromatskih boja, u kojima izazovno donosi krunu koju čisti za Leara, a drugi je oslobođene tjelesnosti, u bojama, građanski, koji upotpunjuje raspuštena kosa. Inspicijentica koju vrlo dobro glumi Branka Petrić, koja je s Learom najdulje, više od četrdeset i pet godina, u kostimu je koji uključuje njezinu karakternu decentnost i ozbiljnost, ali i svojevrsnu kazališnu otkačenost u bojama i oblicima, stroga je, racionalni dio ženske trojke kojoj je Sir središte svijeta, a sve tri glumice svoju žudnju, strast i ljubav pokazuju na različite načine.

  

  Inspicijentica je stalno na sceni, od sama početka predstave, vrlo sugestivno, ali i nervozno hoda po dijagonalama, pokušava donijeti ispravne odluke, provjeravajući može li Sir u takvu stanju uopće odigrati predstavu, a na kraju, u emotivnom razgovoru, kad joj Sir daruje svoj prsten, vraća ga jer zna da je njihovo moguće zajedničko intimno vrijeme prošlo, a ona je ostala uz njega, (ne)zadovoljna u kutu scene, u zapećku. Te su tri žene vrlo dobra izravna poveznica s tekstom Kralja Leara, jer se sluti da žena odlazi s mlađim glumcem (Nikola Rakočević) koji nimalo ne drži do Leara i u nastupu bijesa to mu i govori, frustrirano vičući kako su sve glavne uloge već rezervirane za njega, što je zaista gruba kazališna stvarnost, mlađa glumica već se snašla s drugim glumcem i odlazi, samo Inspicijentica ostaje do kraja uz njega. Metateatralno, neki glumci odustaju od kazališta, izlaze iz predstave, drugi ih zamjenjuju, kao vrlo dobar u karikaturalnoj ulozi Miloš Samolov, čuju se bombe, na ekranima su bombardiranja, kazalište se trese, ne mogu svi izdržati, uskaču zamjene, sve kako bi se predstava održala, a glavni glumac ne zna tekst.

  Voja Brajović Sirova je sjena; stalno je uz njega kao prijatelj, pomoćnik, garderobijer, šaptač, suglumac, on sam. Briljantno je odigrao ulogu čovjeka izvan svjetala pozornice koji je sveprisutan, kojemu je kazalište drugi dom i druga obitelj, koji zna tekstove svih predstava u kojima Sir glumi, nekoliko ga puta podsjeća na početne rečenice Kralja Leara, a/ali Sir ne zna nastaviti, vraća ga u kazališnu realnost, također vrlo neopipljivu i fluidnu, dok se napokon Sir ne odluči popeti na pozornicu, nakon što ga svi čekaju, ponavljajući svoje početne replike, a on sjedi i ne želi se pomaknuti iz garderobe, što je iznimno dobro glumački i redateljski riješeno.

  Paolo Magelli je izvrsno riješio i kazališnu pozornicu koja je snimljena i projicirana na platno, tako da se čini kako se sve događa u realnome vremenu (samo bi trebalo pripaziti da crni zastori sa strane budu pomaknuti tako da se glumci ne vide kad prelaze iz jednoga u drugi svijet, što jednom dijelu gledališta umanjuje iluziju).

  

  Glumci s filmskoga ekrana govore tekstove, zure u platno, približavajući se i tako dozivaju Leara koji napokon krene na pozornicu i odigra briljantno oluju koja je i redateljski i glazbeno izvrsno riješena, s kišom na ekranu i glazbom i bukom instrumenata benda na sceni, na teatrinu, koji nas olujno i dočekuje na početku predstave (kompozitor: KOIKOI). U pozadini se velike pozornice ZKM-a, na trodijelnome platnu stalno se nešto događa, paralelni svjetovi granatiranja, snimke kazališne predstave, sve izvrsno snimljeno i projicirano, u kreaciji Ivana Marušića Klifa, autora videa, tehnički besprijekorno. Čini se da glumci s pozornice gotovo ulaze u ekran, tako da je cijeli svijet zaista postao pozornica, a pozornica metonimijski cijeli svijet. Nakon prvoga dijela predstave Lear-Sir potpuno iscrpljen pada na kauč. A Voja Brajović u jednome trenutku, prepričavajući svoj dolazak u kazalište i svoju željenu umjetničku crtu, spominje kako ga je Sir pohvalio kako dobro udara u timpan. Kad na kraju predstave Sir, mimo želja svoje supruge, zahvaljuje publici i najavljuje nove predstave sutra popodne i uvečer, Norman mu iz gledališta šapće o kojim se predstavama zapravo radi. Za razliku od većine hrvatskih kazališta, primijetili smo da je u autorskome timu i osoba zadužena za scenski govor, Ljiljana Mrkić Popović, tako da se sve izgovoreno vrlo dobro čuje.

  Miki Manojlović na sceni puno glumačkoga mjesta daje drugim glumcima, ostavljajući im prostor igre, pokazivanja, šuti, gleda ih glumački i kazališno, ponekad se ne zna glumi li on glumca u predstavi ili je iskočio iz uloge i postao ponovno profesionalni glumac, mentor i savjetnik, jer gube se granice, isprepleću se na crvenome kazališnome višesjedu s druge strane pozornice (scenograf: Darko Nedeljković), u glumačkoj garderobi između gledališta u kazalištu i snimljenoga gledališta na platnu, metateatralne dvije kazališne stvarnosti. Kao i u trenutcima o kojima saznajemo u razgovoru Normana i Lady, kad je Sir istrčao na trg i kao odgovor granatiranju i zaprepašten silom, govorio replike iz oluje u Kralju Learu, bježao policiji i onda završio u bolnici iz koje je poslije pobjegao u kazalište iako se povremeno pita tko je on i zašto je tu, što tu radi. Svjedočila sam jednom prigodom da je glumac u alkoholiziranome stanju, kad nitko od njegovih kolega i autorskoga tima i osoblja u kazalištu nije vjerovao da je to moguće, genijalno odigrao glavnu ulogu izgovorivši sav tekst besprijekorno, tako da su različiti pomaci od stvarnosti u ludilo i/ili alkohol u tekstu i predstavi vrlo dobro prikazani.

  

  Na početku, pred ogledalom, pripremajući se, Sir govori tekst iz Macbetha i šminka lice u crno misleći da je tu večer na repertoaru Othello (koji smo u baletnoj izvedbi gledali u HNK-u dva dana poslije), tako da je mijenjanje perspektive vrlo dobro riješeno, prepletanjem lucidnosti i demencije, a u njihovu je središtu on, glumac, koji ne zna tko je zapravo. Kad Sir zamoli Normana da mu iz jednoga od kazališnih kostima izvadi bilježnicu i pročita što je napisao o svome životu u knjizi Moj život, pokazuje se da su sve stranice prazne, a jedino postoji umetnuti papir zahvale svima, uključujući i električare i stolare, osim njemu, Normanu, koji bijesan zbog toga i bespomoćno ljut što Sir nakon toga umire, sjedne na pod do njegove glave i govori koliko ga je cijeli život volio.

  Biografija Ronalda Harwooda (pravo prezime Horwitz), britanskoga dramatičara, scenarista i glumca južnoafričkoga podrijetla (1934–2020), kojemu je 2010. dodijeljen viteški naslov Sir, vrlo je zanimljiva i za ulaz u ovu predstavu, jer je cijeli svoj život povezan uz kazalište na različite načine i motri ga iz različitih rakursa. Naime, bio je osobni pomoćnik glumca Donalda Wolfita, a napisao je i knjigu o njemu i njegovu putujućem kazalištu Sir Donald Wolfit, 1971., objavio je i knjigu o povijesti kazališta Sav je svijet pozornica (All the World’s a Stage, 1984), a na temelju njegova je scenarija 2015. Richard Eyre režirao impresivan film The Dresser. Normana je izvrsno glumio Ian McKellen, a Sira genijalno Anthony Hopkins koji je kazališnu karijeru zaključio ulogom Kralja Leara.

  

  Predstavu Garderobijer svakako treba pogledati, najviše zbog dva izvrsna glumca, ali i zbog jako dobre režije.

  © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 14. srpnja 2026.

  Autorski tim:

  Paolo Magelli, redatelj
  Mlađa Veselinović, prijevod
  Vesna Radovanović, uredništvo prijevoda
  Željka Udovičić Pleština, dramaturginja
  Darko Nedeljković, scenograf
  Lana Cvijanović, kostimografkinja
  Ivan Marušić Klif, autor videa
  KOIKOI, kompozitor
  Ljiljana Mrkić Popović, scenski govor
  Rade Stojiljković, inspicijent
  Gordana Perovski, šaptačica

  Igraju:

  Voja Brajović, NORMAN
  Sloboda Mićalović, LADY
  Branka Petrić, MEDŽ
  Miki Manojlović, SER
  Marta Bogosavljević, IRENA
  Miloš Samolov DŽEFRI TORNTON
  Nikola Rakočević, G. OKSENBI
  Simo Đukić, GLOSTER
  Rade Stojiljković, KENT
  Nemanja Aćimović, BUBNJAR

   

Piše: