Aretej u labirintu vremena i zagrebačkih ulica

15. Festival Miroslav Krleža, Teatar poezije: Miroslav Krleža, Aretej, red. Aida Bukvić

• 

  Aretej ili legenda o Svetoj Ancili, rajskoj ptici, Fantazija u pet slika Krležin je posljednji dramski tekst, napisan 1959., a njegovo je najzanimljivije kazališno čitanje ponudio Georgij Paro na Dubrovačkim ljetnim igrama u predstavi koja je postavljena na repertoar 1972. godine i u kojoj se redatelj, prema ideji kreiranja ambijentalnih predstava, odlučio za prohod tvrđavom Bokar koja je postala prostor preispitivanja problematičnih znanstvenih metoda, političkih konotacija, uranjanja u daleku prošlost, prizivanja pravremena i supostojanja intelektualaca problematičnih životopisa na istim lokalitetima koji se drukčije tumače s obzirom na nekolikostoljetne razlike u perspektivi. Cvrkut ptice, udarac u glavu, kaotičnost političkih i privatnih situacija uronili su Areteja iz Kapadocije, jednoga od najznačajnijih medicinskih stručnjaka antike, starogrčkoga liječnika iz 2. stoljeća, u 20. stoljeće. Krleža u svojoj drami Areteja koji se, između ostaloga, bavio i mentalnim poremećajima i različitim vrstama ludila, smješta u burno 3. stoljeće, u vrijeme rimske krize i cara Postuma, kako bi povukao paralelu s ratovima 20. stoljeća. Ni u jednome se vremenu Aretej ne snalazi.

  Ostala uprizorenja ovoga intrigantnog Krležina dramskoga teksta u nekoliko kazališta nisu kvalitetom nadmašila predstavu koja se sve do 1984. zadržala na DLJI, tako da Parov Aretej zauzima kultno mjesto u nizu istonaslovljenih predstava. Na Krležin sam se dramski tekst i Parovu predstavu Aretej, između ostalih Krležinih i inih tekstova i Parovih kazališnih predstava, referirala kao autorica adaptacije i dramaturginja teksta i predstave u jednome dijelu svoga teksta za predstavu GEORGIJ PARO – FROM DEATH WITH LOVE u režiji Želimira Mesarića, u izvedbi deset iznimnih glumaca i s izvrsnim autorskim timom, a koju smo praizveli u Gradskom kazalištu Zorin dom u Karlovcu 8. svibnja ove godine, na dan kad je Paro 2018. ispraćen na počinak. Predstavu smo podnaslovili Spiritistička seansa između jave i sna. Tako sam ponovno intenzivno i s drugih pozicija uronila u Krležin i Parov umjetnički svijet, sa sjećanjem na predstavu koju sam svakodnevno na probama i izvedbama pratila od svoje dječje dobi.

  

  Na Festivalu Miroslav Krleža, koji je Goran Matović prije petnaest godina pokrenuo i autorski osmislio na Krležinom Gvozdu, kao prva ovogodišnja predstava izveden je 28. lipnja Aretej u režiji Aide Bukvić, a nakon premijere gledatelji su je mogli pogledati još tri puta. Referirajući se na Parovu predstavu i također kao svojevrsna posveta Paru, ova je predstava koncepcijski, dramaturški i redateljski slijedila Parove ideje, tako da je režirana kao kazališno prohodilište, ali po zagrebačkim adresama. Kako je voditelj Festivala i dramaturg ove predstave, inače glumac i redatelj Goran Matović gledao u Dubrovniku Aretej i sigurno se dobro sjeća Parovih dramaturških i redateljskih rješenja, a postoji i snimka cijele višesatne predstave, svoja je sjećanja prenio na autorsku ekipu i glumce koji su, svaki sa svoga motrišta, pokušali s pogledom na Parovu oblikovati novu predstavu.

  Zagrebačka fantazija na pet lokacija počinje u Tomićevoj, u Art parku, pred ulazom u Tunel Grič i u tom se prvom činu rekreira 1938. godina, zatim se u sumrak ulazi u 3. stoljeće i Tunel Grič, u kojemu je drugi čin, a izlazi se u noćno 20. i 21. stoljeće, u Radićevu ulicu u kojoj je na broju 7, 7. 7. u 7 sati rođen Krleža (kako se ističe u preglednoj i lijepo dizajniranoj programskoj knjižici), a pokraj spomenika Sveti Juraj ubija zmaja smješten je grob svete Ancile i treći čin. Četvrti čin je pred apotekom koja je izgrađena 1355. godine i u kojoj je kao ljekarnik radio praunuk Dantea Alighierija, a peta slika igra se u dvorištu Gimnazije Tituša Brezovačkog koje glumi taracu hotela XX. Century u predvečerje Drugog svjetskog rata.

  

  Koncepcijski i redateljski vrlo dobro postavljena i ritmički dinamično osmišljena, dvosatna predstava, s premijernim tratamentom, simbolično, u Muzeju prekinutih veza, glumački je djelomično upitna, makar se svi glumci iznimno trude i iza kojih je veliki rad, jer redateljica Aida Bukvić, docentica na Odsjeku glume na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, poznata je po intenzivnim i dobro pripremljenim probama. Kao i u trenutnoj nam aktualnoj nogometnoj zbilji, odrasliji glumci nose predstavu, stabilni su, znaju što govore i koja se značenja kriju ispod izgovorenoga teksta, pokazujući glumačku inteligenciju i dubinu, a mlađi ih glumci pokušavaju dohvatiti, ali trebat će još puno utakmica i kazališnih predstava u nogama da ih dostignu. Problem su i dosta velike razlike u godinama, jer tekst govori o ljudima približno istih godina koje je oblikovalo neko drugo vrijeme.

  Kad se na početku predstave, nakon dinamičnoga, uvjerljivoga i izvrsno raspoloženoga i glumstvenoga Nikše Marinovića pojave Apatridi u kreaciji mladih glumaca Igora Jurinića i Bele Grah, koji bi u ulogama koje kreiraju trebali imati svoju znanstvenu i političku pretpovijest, čini se to nekim nesporazumom, a tako ni supružnici nisu dovoljno uvjerljivi, iako Diana Vidušin izgleda izvrsno, ali Luka Slišković je premlad, još student Akademije dramskih umjetnosti, a ni emocije i značenja riječi nisu im na istim razinama. Odrasli glumci kao da čekaju mlađe da krenu, daju im mjesta, a oni tu rijetku privilegiju samo ponekad, u nekim scenama, prigrle i pokažu da bi možda mogli i bolje. Sedam glumaca u ovoj produkciji igra niz uloga; tako Siniša Ružić glumi, uz Kaja Anicija i Baruna van der Blootena i Magistra, a Nikša Marinović je i Čičerone i Maitre d’hotel. Neke su uloge reducirane, a kako je u tekstu samo jedna ženska uloga, a htjelo se dati prostora jednoj mladoj glumici, Bela Grah postaje Apatridica B u muškome odijelu, kao pandan Apatridu A, Igoru Juriniću.

  

  Kao i u Parovoj predstavi u Dubrovniku, tako i na improviziranoj pozornici ispred Tunela Grič gledatelji teže pronalaze mjesto za sjedenje, svi tako postajući dijelom kazališnoga čina, prateći početak predstave iz različitih pozicija, uključujući se u fikcijsku priču turističkoga vodiča isprepletenu teškim sudbinama. Čičerone, Apatrid A i Apatrid B razgovaraju o različitim tumačenjima vremena i prostora, a Dijana Vidušin kao Livija Ancila ili Klara Anita, nagovješćujući spoj dvaju svjetova i prolaznost, samo prošeće pokraj njih. Gledatelje u cijelom večernjem pohodu prate lijepi, onostrani glumački glasovi i mali instrumenti koje decentno sviraju Nikša Marinović, koji je i skladatelj i Bela Grah i Igor Jurinić, glazbeni suradnici u predstavi.

  U Tunelu Grič su gledatelji doživjeli pozitivan temperaturni šok, ali iznenadilo me loše stanje tunela; nadala sam se da bi mogao biti oslikan, no možda je to neizvedivo zbog vlage, a u njemu se zapravo rijetko, što je velika šteta, održavaju neki performansi ili predstave. Kazališna sjećanja odvela su me odmah do Gavelline izvrsne predstave Obavezan smjer u režiji Enesa Vejzovića u teškim vremenima – premijera je bila 30. ožujka 2021., ali to je bio neki drugi kazališni koncept i smjer predstave. U drugoj je Aretejevoj slici publika sjedila na jastucima koje je improvizirani najlon čuvao od vlage, ali je taj prostor velike dubine i labirintske razgranatosti, bunkerirane tajnovitosti gledatelje uveo i doveo u daleku prošlost, u kojoj su se dogovarali i zapletali događaji koji će odrediti sudbinu civilizacije. U odzvucima riječi i misli kuha se pred publikom sudbina obitelji i čovječanstva, donose presudne odluke, a prostor omogućuje daleke odlaske, dugotrajne zvukove dolazaka, u uskome i dugome hodniku u kojemu pratimo uništavanje knjiga, svjedočimo kontroverznim odlukama i dogovorima ubojstava.

  Izvrstan je Siniša Ružić kao Kajo Anicije, uvjerljiv u riječima i gesti, u togi koja pojačava tjelesne atribute, na kamenome podestu koji ga čini još dominantnijim, da bi u jednome trenutku, strastveno nudeći odlaske i putovanja, molećivo kleknuo ispred Dijane Vidušin kao Livije Ancile, jedne od najboljih hrvatskih glumica (koja je 19. lipnja dobila i Nagradu Vladimir Nazor za najbolje prošlogodišnje glumačko ostvarenje), glumice koja je u svakoj ulozi sve bolja i bolja, uvijek pronalazeći razloge, opravdavajući svoje karaktere, decentno glumeći, vješto parirajući svojim glumačkim partnerima, ostavljajući svima prostora, i emotivna i suzdržana, u izvrsnome kostimu (izbor kostima: Doris Kristić) s krvavim mrljama i zakrvavljenih ruku koje pokušava oprati. Uskoro je vidimo, na izlazu iz Tunela, kao Klaru Anitu, u novome kostimu suzdržanijih linija i u novome glumačkome kodu, uz prozor, u kratkome razgovoru s Apatridom B. Apatridi kao sjene prolaze Tunelom, sudionici 3. stoljeća ne vide ih, i komentiraju događanja. Luka Slišković u rimskome kostimu koji dobro nosi jako se trudi kao Aretej u Tunelu; sigurno bi mu bilo lakše među glumcima svojih godina, brz je, dinamičan, vrlo je dobro svladao cijeli tekst, razumije se što govori, ali trebao bi voditi računa o izgovoru kako bi bio još urbaniji i standardniji.

  

  Do nove postaje i Livijina groba okruženoga cvijećem, a zapravo spomenika Svetome Jurju, publika ide po Radićevoj ulici, u obrnutome temperaturnome šoku. Sveti Juraj bio je rimski vojnik iz Kapadocije (današnja Turska) koji je pogubljen 303. godine zbog odbijanja odricanja od kršćanske vjere za vrijeme Dioklecijanovih progona, a u Kapadociji je u to vrijeme, čini se, živio i Aretej. U kratkome turističkome vođenju, opet u sadašnjici, u predstavu ulazi i kompromitirani Raoul Sigurd Morgens u izvedbi sve boljega i stabilnijega Silvija Vovka kojemu očito više odgovaraju ovakve produkcije, a ne haenkaovske predstave na velikoj pozornici. Prije prolaza kroz Kamenita vrata vrlo dobar Čičerone, Nikša Marinović, upozorava publiku na tišinu, a onda se dolazi do ljekarne ispred koje stoji Siniša Ružić u novoj ulozi Magistra. Vrlo je dobro i redateljski i glumački riješena ova slika ispred zatvorene, ali osvijetljene apoteke, s crnim telefonom na koji zovu Morgensa, prvom pomoći za Areteja koji se čudi svim novotarijama 20., ali i 21. stoljeća i kojemu je glava krvava (na premijeri nije bila?). Tu je i Dijana Vidušin, udova Klara, osjeća se strah i neizvjesnost, peripetija, bliži se kraj.

  Mjesta događanja su vrlo izazovna, ali glumci dosta snalažljivo rješavaju prolaz automobila, motora, skupina turista, što im ponekad i odgovara zbog proširenja značenja i mogućnosti dodatne aktualizacije. U dvorištu Gimnazije Tituša Brezovačkoga, u Hotelu, svi su okupljeni oko stola, raspredaju o sudbini čovječanstva, povezuju se tu i mikrosudbine Areteja i Morgensa, Livije Ancile i Klare Anite, Kaja Anicija i Baruna, krugovi se povijesti vrte u ovoj dramskoj fantaziji, vječnom vraćanju istog. Barun, Aretej ga prepoznaje kao Kaja Anicija, čeka filmski šećući u profilu od prozora do prozora u Hotelu mogući prijem u kojemu će Morgensu vrlo oštro priopćiti razloge uhićenja, Nikša Marinović kao jako dobar i Maitre d’hotel (razlozi se prelaska iz jedne u drugu ulogu mogu samo naslućivati), kao glasnik prenosi sudbinske poruke, Morgens zavija glavu Areteju koji je u percepciji ostalih izvan kruga proglašen pijanim komedijantom.

  Predstava je konceptualno vrlo zanimljiva, s referencama na Parovu predstavu, i, iako nije dosegla njezinu razinu, vrlo dobro prikazuje Areteja i sve njegove vremenske pratitelje u sadašnjemu vremenu i trenutku, dajući gledateljima u Zagrebu uvid kako može izgledati ambijentalna predstava u dramaturški vrlo dobro osmišljenim prostorima i za realizaciju koje je sigurno trebalo napraviti puno predradnji i zakucati na mnoga vrata, koja su se, srećom, otvorila. Nekoliko je izvrsnih uloga, prije svega Dijane Vidušin, Siniše Ružića i Nikše Marinovića, a režija Aide Bukvić znalačka je, posvećena, ozbiljna, pazilo se na svaki detalj, kostimi su vrlo dobri i funkcionalni, tako da možemo reći da je zagrebački Aretej vrlo uspješna predstava.

  

  Ako niste uspjeli doći do ulaznice za ovogodišnjega Areteja, sigurno će predstava igrati i dogodine, pa je svakako pogledajte.

   © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 19. srpnja 2026.

  Autorski tim:

  Redateljica: Aida Bukvić
  Dramaturg: Goran Matović
  Skladatelj: Nikša Marinović
  Glazbeni suradnici: Bela Grah i Igor Jurinić
  Izbor kostima: Doris Kristić
  Asistentica redateljice: Nina Anđelković
  Jezična savjetnica: Đurđa Škavić

  Lica:

  Aretej, arhijatar na palatinskom dvoru: Luka Slišković
  Livija Ancila / Klara Anita: Dijana Vidušin
  Kajo Anicije / Barun van der Blooten / Magistar: Siniša Ružić
  Raoul Sigurd Morgens: Silvio Vovk
  Apatrid A: Igor Jurinić
  Apatrid B: Bela Grah
  Čičerone / Maitre D’hotel: Nikša Marinović

   

Piše: