Silvijo Švast kao srce nedovoljno hrabre predstave

Kazalište Virovitica: Branko Ćopić, Ježeva kućica, red. Vanja Gvozdić

• 

  Jedno je od najomiljenijih djela dječje književnosti ovih prostora Ježeva kućica Branka Ćopića. Priču je oblikovao jednostavnim stihovima, toplim humorom i jasnom poukom o ljubavi prema vlastitu domu, skromnosti i dostojanstvu, pa je rado čitaju i predškolci i osnovci, ali i odrasli. Upravo zato svaka nova kazališna adaptacija pred izazovom je kako dobro poznati tekst učiniti uzbudljivim publici.

  Za Kazalište Virovitica, Vanja Gvozdić odlučio se za glumačko-lutkarsku izvedbu u velikoj mjeri vjernoj izvorniku. Tekst je obogaćen manjim dosjetkama i scenskim gegovima ne bi li kontekst proširio i unio više humora.

  Predstava, koja je u Virovitici premijerno izvedena sredinom travnja, a gostovala je i na Osječkom ljetu kulture u dupke punom Kulturnom centru, započinje simpatično – pozivom publici da „slušaju pažljivo, maštaju pažljivo”. Prva dva stiha: „Po šumi, širom, bez staze, puta / Ježurka Ježić povazdan luta“ svatko od četvero glumaca izgovara drukčijim ritmom, bojom glasa i emocijom, najavljujući da će kroz zajedničku glumačku igru i različite glumačke registre predlošku dodati vlastita scenska rješenja, da to neće biti još jedna puka recitacija.

  Odmah na početku dječji smijeh izazivaju jednostavni fizički gegovi – Ježurka na put kreće preskačući uže koje mu zapne o bodlje, a prije toga šilji bodlje, što ga „boli”. Brz je to i učinkovit način uspostavljanja kontakta s publikom i stvaranja razigrane atmosfere. U publici je ionako bilo najviše djece vrtićkog uzrasta.

  No, taj tempo i ushit ne traju dugo. Iako traje jedva 30 minuta, već nakon desetak počinju gubiti pozornost publike, jer ritam usporava. Razlog je jasan: redateljski je prilično statična, dodatne dosjetke nisu uvijek prikladne uzrastu kojemu je predstava namijenjena. Uspješno proširuju Ćopićev tekst sitnim scenskim dosjetkama (u stihu „Ježurka Ježić svoj šešir skida“ – a nema ga, pa ga u trenu nabavlja), no pojedine intervencije manje su promišljene u odnosu na dob publike. Još je nekoliko takvih gegova i uglavnom funkcioniraju, ali su neki zabavili odrasle, a djeci su nejasni i suvišni pa i zbunjujući – prizor u kojem divlja svinja strada od lovačke puške prerasta u folklornu sliku svadbenog slavlja uz pucanje iz vatrenog oružja.

  Zgodno funkcioniraju i prizori u kojima narator potiče likove da učine ono što piše u tekstu, a oni to ignoriraju ili ne reagiraju, stvarajući kratke metakazališne trenutke koji unose svježinu u izvedbu. Šteta je što takvih redateljskih rješenja nema više, jer to pokazuje koliko bi predstava mogla biti razigranija.

  Lutke i rekvizite oblikovao je Krešimir Tomac. Životinje su prepoznatljive estetike nalik plišanim igračkama, što ih čini toplima i vizualno bliskima djeci, ali oblik i izvedba ostavljaju malo prostora za razrađeniju lutkarsku animaciju, pa su tek ilustracija likova. Propušten je jedan od najvećih potencijala lutkarskog kazališta – animacijom udahnuti predmetu život i karakter.

  Najviše pažnje mališana privukla je scenografija koju supotpisuju Krešimir Tomac i Vanja Gvozdić. Šuma je okrugla i okreće se, a upravo ta rotacija tijekom Ježurkina putovanja jasno sugerira prolazak prostora i vremena. Trenutak kada se kugla/Zemlja otvorila i otkrila unutrašnjost Lijinog doma, kod djece je izazivao iskreno iznenađenje: otkrivanje (oku i mašti) skrivenoga prostora.

  No domišljato i praktično scenografsko rješenje ima vrlo konkretne nedostatke. S obzirom na to da se veliki dio radnje odvija unutar konstrukcije, glumci i lutke su zaklonjeni i publici nedovoljno vidljivi. U prostoru kakav je velika dvorana KC-a, koji nije intimna lutkarska scena, to je dodatno otežalo kontakt i komunikaciju s publikom. Glumci su slabo osvijetljeni a glasovi prigušeni, baš kao da dopiru iz bačve. Posljedica toga je i da ni lutkarska animacija, iako korektna, ne dolazi dovoljno do izražaja. Izostaju inventivnija animacijska rješenja koja bi lutkarstvu dala dodatnu dimenziju i omogućila da ova poznata priča oživi na nov način.

  Sličan problem ima i zvučnost, jer efekti dominiraju i glasniji su od glumaca, iako su ovdje odlično tempirani i zamišljeni: šuštanje olovke po papiru dok se čita pismo ili zvuk automobilskih kočnica kada trima galamdžijama (Liji, Medi i Vuku) put prepriječi  policija. U kombinaciji s vrlo mladom i brojnom publikom, čija je graja očekivana, pojedini dijelovi teksta postaju teško razumljivi.

  Ni oblikovanje svjetla Domagoja Garaja ne pomaže dovoljno, jer su neki prizori pretamni, tj. naratora čujemo, ali ne vidimo. Glazba Vedrana Gorjupa nenametljivo prati radnju i funkcionalno zaokružuje atmosferu, iako ne ostavlja snažniji autorski pečat.

  Ni glumačka izvedba ne uspijeva u potpunosti nadoknaditi te nedostatke. Glumački ansambl ostavlja neujednačen dojam. Silvijo Švast uvjerljivo nosi predstavu kao Ježurka Ježić. Toplinom, prirodnošću kao animator i glumac, pa i sigurnim naratorskim vođenjem podario nam je lik kojemu se vjeruje. Ni ovaj mu put ne manjka energije, razigranosti i predanosti, pa je Ježurka srce predstave i glumački najuvjerljiviji oslonac. Monika Duvnjak, Iva Slavić i Mateo Pšihistal korektno odrađuju svoje zadatke, ali bez osobitih glumačkih ili lutkarskih iskoraka koji bi predstavu učinili dinamičnijom ili razigranijom.

  

  Ono što ovoj Ježevoj kućici najviše nedostaje jest odvažnija redateljska interpretacija. Vjernost izvornom tekstu sama po sebi nije nedostatak, no kazalište, osobito ono namijenjeno djeci, traži više igre, ritma, iznenađenja i mašte. Ćopićev predložak upravo to omogućuje, a ovdje taj potencijal ostaje tek djelomično iskorišten. Prisjećajući se riječi Charlesa Bukowskog da potencijal sam po sebi ne znači mnogo ako ne bude ostvaren, teško se oteti dojmu da je upravo to najveći nedostatak ove predstave.

  Predstava korektno prenosi bezvremensku poruku, ali ne izlazi iz okvira očekivanoga. Stoga, unatoč atraktivnim vizualnim trenutcima i odličnom Ježurki Silvija Švasta, ova je adaptacija mogla biti kreativnija, življa i kazališno hrabrija, jer se činilo da će tim putem krenuti.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 20. srpnja 2026.

Piše: