Smrt nevinosti i kolektivna apokalipsa zajednice

72. Splitsko ljeto, 14. srpnja – 14. kolovoza 2026.: László Krasznahorkai, Herscht 07769, red. Ivica Buljan

• 

  Jedna od najiščekivanijih premijera ovogodišnjega Splitskoga ljeta uprizorena je 29. srpnja u Dujmovači, na lokalitetu stare Trafostanice, zaštićenoga kulturnog dobra, izgrađenoga davne 1926. prema projektu češkoga arhitekta Josipa Kodla. U svojoj dugogodišnjoj karijeri kazališnoga redatelja Ivica Buljan uvijek je birao zahtjevna i intrigantna djela za izvođenje, potpuno oslobođen straha od neuspjeha ili kreativnih dvoumljenja. Jedan od razloga sasvim sigurno leži ne samo u njegovu entuzijazmu nego i u snazi da ga prenese na cjelokupni autorski tim predstave i, dakako, glumački ansambl.

  Upravo je ta sinergija i urodila plodom izvrsne inscenacije (na otvorenome) romana Herscht 07769 mađarskoga nobelovca Lászlá Krasznahorkaija, jednoga od najznačajnijih svjetskih pisaca 21. st., koji se međutim ponajbolje afirmirao u književnome svijetu zahvaljujući filmašu Béli Tarru i njegovim ekranizacijama svojih romana (Sotonski tango, Melankolija otpora). Ubrzo će Krasznahorkai, poznat kao građanski boem blizak Kafkinoj poetici stvaralaštva, u literarnome svijetu steći reputaciju majstora apokalipse, kako ga je svojevremeno nazvala Susan Sontag, usporedivši ga s Gogoljem i Melvilleom.

  Buljan, Penović, Waltl i Tralić u tematski i idejno polifonu Herschtu 07769 iščitali su sumornu viziju srednje Europe koja postupno tone u mrak provincijskoga radikalizma. Savršenim odabirom splitskoga predgrađa kao mjesta sivoga industrijskoga krajolika koji sam po sebi odmah anticipira alijenaciju, kafkijansku atmosferu zagušenosti i životne ukalupljenosti, Krasznahorkaijev roman ekspresivno se preobrazio Buljanovom režijom u dramatičnu egzistencijalnu (i političku) dramu mještana Kane, imaginarna gradića, aluzivna naslova, u njemačkoj pokrajini Tiringiji.

  Više od 20 glumaca oslikava stanovništvo provincije koja krije mnoge čudake, neprilagođene i opasne osobenjake i dobronamjerne mještane – susjede sklone uobičajenu ogovaranju, ali i empatiji. Već od prvih mizanscena postavljenih široko i na nekoliko punktova (lokalna gostionica, benzinska crpka, knjižnica...), publika i sama brzo uranja u svakodnevicu gradića koji se bori s podzemljem i čudnim agendama onih koji se nameću biti njegovim vođama – kako u duhovnom, tako i u ekonomskome smislu.

  

  Centripetalna je osobnost stanoviti Boss (aluzivna imena), prikriveni autsajder i cinik, kontroverzni vlasnik poduzeća za čišćenje grafita Alles wird rein (Sve će biti čisto) i samoproglašeni vođa lokalne desničarske skupine tobožnjih domoljuba iz skloništa Burg 19, spremnih na lov autora spornih grafita vučje ikonografije, tobožnje ugroze za njemački identitet i očita čina svetogrđa. Marko Mandić maestralno je utjelovio psihopata koji zloupotrebljava umjetnost i fragilni karakter svojega štićenika Florijana Herschta (također aluzivna imena), domsko dijete, ranjivo i opterećeno mnogočim: razvojem čovječanstva, svemirskom energijom i dolaskom apokalipse, ali ponajviše svojim zatomljenim strahovima, zaključanima u onome nesvjesnom, koji će ga i samoga iznenaditi jednoga dana, ali na putu autodestrukcije.

  Boss utjelovljuje složeni narcisoidni karakter koji apoteozu vlastite osobnosti potvrđuje u opsesivnu slušanju Bachove glazbe, smatrajući je inkarnacijom njemačkoga svjetonazora i savršene harmonije. Stoga u mjestu i osniva simfoničare, tjerajući ih da briljantnim izvođenjem Bachovih skladbi jačaju srce i um za Četvrti Reich. Marko Mandić zadivio je glumačkom ekspresijom u svakome segmentu, naročito u grotesknome oblikovanju Bossova lika i u završnim akordima krvava raspleta kolektivne drame, koji se simbolično podudaraju s pasionskim odzvanjanjem Bachove Muke po Mateju, potresnim oratorijem. Bossov lik intoniran je višeslojno: i dok ga se promatra kao manipulativnu očinsku figuru u anksiozno-evazivnoj svezanosti s Florijanom, još je upečatljiviji kao simbol zla koje na kraju mora biti i ogoljeno (u tu je svrhu Mandić doslovno i ogolio svoje tijelo do potpune nagosti, poput biblijskoga Kama pred sinovima, u stanju grijeha) i kažnjeno smrću.

  Sagledavajući sve mračne aspekte rađanja cezara i cezaroida u Buljanovoj predstavi, koja oduzima dah beskompromisnom izravnošću i hrabrom angažiranošću cijeloga autorskoga tima, nemoguće je ne zapitati se kojim čudom su führerovske glave (kao negativni pandan kristolikim vođama) tijekom povijesti uspjele zavesti i privući toliki broj umjetnika i znanstvenika i zaraziti ih k tome svojim opasnim i ksenofobičnim teorijama o nužnosti očuvanja supremacije nad drugima. Sjećanja dozivaju filozofa Heideggera, kipara Brekera, arhitekta Gropiusa, pjesnika Marinettija, ali i mnoštvo subverzivnih situacija u kojima je fašizam zloupotrebljavao misli i djela umjetnika, filozofa, kao što je bio slučaj s Wagnerom, Dürerom i Nietzscheom. Samo jedan glumac s genijalnom izvedbom, Marko Mandić, i jedan orkestar raspoznatljiv po tradicionalnoj odori, na vrhu vremešne zgrade u Dujmovači, u dramskome zrcaljenju povijesti, ali i aktualne, pulsirajuće srednjoeuropske političke prakse koja zamahuje udesno, savršeno su zaokružili temeljnu idejnu nit Krasznahorkaijeva remek-djela, „romana beskonačno duge rečenice“ i duboka promišljanja o esenciji čovjeka kao bića.

  

  Snježana Sinovčić Šiškov recitativno je, i ulozi naratora, zaokružila ovaj temat nespoznatljivosti i misterioznosti čovjekova bića: „Tko si ti?“ I rađa li se čovjek zao, lako je dodati. Ujedno se pojavljuje i u ulozi fiktivna lika Angele Merkel, kancelarke kojoj Florian Herscht upućuje četiri pisma jer u njoj trenutno vidi i jedinu nadu za spas od sotonskoga urušavanja suvremene civilizacije. Njezina sveprisutna, bezglasna pojava dominira scenom i kad lokalna skupina skinheadsa ruši sve pred sobom, čuvajući stabilnost i red i u dramaturškome smislu. „Mudra sova“ bdije nad svojom dionicom i kad njezin vlak ode u historijski nepovrat. Nekoliko izvanscenskih vlakova, koji svakodnevno prometuju ovim dijelom splitske suburbije, savršeno su se uklopili u događaje koji u sebi nose i prizvuk neminovne prolaznosti (panta rei).

  S estetike ružnoga i slike podivljale subkulture gradića, kojim premoćno vlada čovjek izvitoperena ponašanja, valja se okrenuti nježnoj i ustreptaloj duši Florijana Herschta. Mladi splitski glumac karizmatične pojave, Stipe Jelaska, potresno je i nadasve zdušno utjelovio tragičnu sudbinu hipersenzibilna mladića, poštovatelja znanosti i knjižnice općenito, prilično asocijalna i nesvjesna blizine zla u svojemu okruženju, ali i u svojemu umu. Njegova gotovo hamletovska opterećenost svemirskim zlom antimaterije, koja prijeti čovječanstvu ništavilom, kulminirat će osobnom tragedijom transformacije iz „cvijeta“ izrasla na temeljima žrtve, u nemilosrdna ubojicu koji poravnava račune kad uvidi vlastite obmane, ali i socijalne himere, koje će skupo koštati cijelu jednu zajednicu gradića Kane.

  Uz savršenu glazbenu podlogu u predstavi, što seže od modernog džez prizvuka, prepoznatljiva po nepredvidivim sinkopama koje kao da apostrofiraju neuralgične trenutke provincijske svakodnevice, pa do dramatičnih Bachovih kompozicija, Florijanova duša prolazi kalvariju do vlastitoga raspeća i potpuna udaljavanja od Stvoritelja: adoracije Pogrešnoga, potrebe za identifikacijom; bolnoga otvaranja očiju i autodestrukcije. Mali je korak od ležerno obučenoga mladića kuštrave kose s tipičnim izgledom modernoga ADHD-ovca, svikla na ugodna ćaskanja četvrtkom s dobrodušnim profesorom fizike Kohlerom (sugestivno ga utjelovljuje Goran Marković), do opasna ubojice obučena u kožnjak elitističke postrojbe.

  Promatračevo oko kao da se na trenutak nalazi u Platonovoj pećini, ne prihvaćajući one zalizane zulufe nekog nepoznatog Florijana, uporno tražeći one njegove nevine uvojke i bezazleni pogled. Ta smrt nevinosti i kolektivna apokalipsa zajednice u Kani na sceni su dovedeni do paroksizma. Govorom likova, gestama, i kompletnim audiovizualnim čimbenicima koji su, uz uvjerljivu kostimografiju, u predstavi praktički osmišljeni do detalja.

  Slojeviti, ali sadržajno prohodni roman Herscht 07769, nije mogao izroditi na sceni ništa drugo doli predstavu-rijeku s elementima performansa, jedan cjeloviti prikaz rađanja zla i fenomena upravljanja tuđim životima, zastranjivanja mjesne politike u licemjerno vodstvo, ekstremizam i birokratski formalizam. Paranoidni karakter politike, sinegdohalno rečeno, poticatelj je i Kanina potonuća. Kultura smrti, revanšizma i osvete (tri eksplozije, silovanje Nadir, smrti građana, Ringerov suicid) nadjačala je, nažalost, neorganizirano i tiho Dobro u provinciji.

  Treba naglasiti kako Buljanov redateljski mozaik gradi još mnogo glumačkih pojava, a ono što je specifično u cijelome kazališnome projektu, iznimno zahtjevnome jer izvedba traje četiri sata, nevjerojatna je posvećenost ansambla u sugestivnu oživljavanju sredine u kojoj ništa nije mirisalo na to da Kana tone u ludnicu i tamnicu. Briljantne su izvedbe likova tihih žena samaritanskoga srca (Bruna Bebić kao gđa Hopf, Marija Šegvić kao Sybille Ringer), ali i izvedbe lokalnih ženskih zabadala u tuđe živote (Tajana Jovanović kao gđa Burgmuller, Andrijana Vicković kao gđa Schneider), buntovnice Karin (dinamična i odvažna gluma Katarine Romac), fatalne ljepotice Nadir, žrtve seksualnog nasilja (autentično senzualna gluma Andreje Mladinić), krute policijske agentice Smith (uvjerljivo držanje Ane Marije Veselčić) i razdragane vlasnice zalogajnice Grilhausel – Ilone, „dobroga duha Kane“ (veselo i prpošno je utjelovljuje Monika Vuco Carev).

  U stopu ih slijede izvedbe pripadnika nasilnoga naci-kružoka (Fritz, Andreas, Jurgen), unutar kojega, dakako, ima i karakterne nijansiranosti za koje su se pobrinuli Elvis Bošnjak, Vicko Bilandžić i Luka Čerjan. Zapaženu ulogu utjelovio je i Robert Waltl u ulozi Rosarija, trezvena čovjeka, otvorena oponenta Bossu i njegovim zvijerima; Bojan Brajčić u crnohumornoj izvedbi Hoffmana; Marijan Kukolj i Leon Macanović živopisno su pokrili nekoliko pojavljivanja na sceni (beskućnik, agent, grafiter, zaštitar); dočim Nikša Arčanin utjelovljuje dirigenta (u romanu skladatelj Feldmann, kao desna ruka pripovjedaču) koji mora uvježbavati orkestar kako Boss zahtijeva, oponašajući Bachovo glazbeno savršenstvo.

  Posebnu ulogu, s velikim emocionalnim nabojem, ostvario je i Mijo Jurišić u ulozi krotka i vrijedna Židova Ringera, koji će na kraju prvoga dijela predstave u nenametljivoj interakciji s publikom apelirati na pomno promatranje uhodano jednostavne, urbane svakodnevice kao toposa u kojemu može biti posijano zlo sjeme društvenih odnosa. Glas je, dakako, i onih koji su doživjeli pogrom i istrebljenje tijekom Drugoga svjetskog rata.

  Slijedom toga nameće se i najvažnije pitanje koje psihološko-socijalna drama  Herscht 07769, pod bravuroznom redateljskom palicom Ivice Buljana, i postavlja kao idejni sukus svega demonstriranoga pred publikom: zašto svijet (Europa) ne može ozdraviti od fašizma? Psihički poremećaji koji generiraju zločine, stare koliko i čovjek sam, očito su najveća tajna za racionalno objašnjenje učinjenoga krimena, stoga ne čudi i Krasznahorkaijevo kafkijanski malodušno isticanje mota s početka romana: „Nada je pogreška“. Kako zlo potiče zlo, nije samo biblijska, teološka stvarnost nego je i potvrđeni životni aksiom, neodoljivo tematski prisutan u svim vrstama umjetnosti još od antičke ere. Između erosa i tanatosa, čovjek se stoljećima batrga sa svojim strahom kao izvorom najvećih grijeha.

  O tim zatomljenim vukovima podsvijesti poetično predmnijeva mladi Florian Herscht pišući ustrajno Kancelarki: „Mi ne možemo čekati apokalipsu skrštenih ruku, već moramo shvatiti da je apokalipsa prirodno stanje života, svijeta, univerzuma, apokalipsa je sada, gospođo Kancelarko, to je ono u čemu živimo već milijardama godina, što je ništa u usporedbi s Postankom. S poštovanjem, Herscht 07769.“ Nesumnjivo je lakše ustvrditi kako je Bog mrtav tijekom cijele ljudske povijesti negoli primijetiti da se uistinu rodio u samome jednome čovjeku. Ipak, Krasznahorkai kao umjetnik i sustvaratelj priznaje: „Točka je rezervirana za Boga“, ma što to značilo.

  

  © Vesna Aralica, KAZALIŠTE.hr, 30. srpnja 2026.

  Autorski tim:

  László Krasznahorkai: Herscht 07769
  Režija: Ivica Buljan
  Dramatizacija i dramaturgija: Ivan Penović
  Umjetnički suradnik i dramaturg: Robert Waltl
  Scenograf: Aleksandar Denić
  Kostimografija: Ana Savić Gecan
  Dizajner svjetla: Srđan Barbarić
  Oblikovatelj zvuka: Ivan Šušnjara
  Glazba: Lukša Vučić                                                                                                                       
  Asistent redatelja: Jakov Tralić

  Uloge:

  Florian Herscht: Stipe Jelaska
  Boss: Marko Mandić
  Sybille Ringer: Marija Šegvić
  Mark Ringer: Mijo Jurišić
  Adrian Köhler: Goran Marković
  Jessica Volkennant: Zorana Kačić Čatipović
  G. Volkennant, zaštitar Bachhausa, Svećenik, Beskućnik 2: Marijan Kukulj
  Jürgen: Vicko Bilandžić
  Andreas: Luka Čerjan
  Fritz: Elvis Bošnjak
  Karin: Katarina Romac
  Gđa Hopf: Bruna Bebić
  Ilona: Monika Vuco Carev
  Nadir: Andrea Mladinić
  Rosario: Robert Waltl
  Feldmann: Nikša Arčanin
  Gđa Burgmuller: Tajana Jovanović
  Gđa Schneider: Andrijana Vicković
  Kancelarka: Snježana Sinovčić Šiškov
  Hoffman: Bojan Brajčić
  Agent Smith: Ana Marija Veselčić
  Agent Schmit, Reichstagov zaštitar, Beskućnik 1: Deni Mašić
  Andraš, Grafiter, Franzi: Leon Macanović

   

Piše: