Shakespeare zatrpan glazbenim i redateljskim intervencijama

77. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2026., HNK u Zagrebu i HNK u Varaždinu: William Shakespeare, Richard III., red. Vito Taufer

• 

  I nakon gledanja druge premijere na ovogodišnjim Dubrovačkim ljetnim igrama, Richarda III., nakon Držićeva Skupa, ostaje nejasno zašto se izabiru najbolji dramski tekstovi najboljih hrvatskih i europskih književnika kad oni očito nisu dostatni autorskim timovima, jer oni ih dodatno reaktualiziraju, dograđuju, nadograđuju, univerzaliziraju. U čemu je problem? Misle li redatelji i dramaturzi da su ti tekstovi danas dosadni i nezanimljivi, teški i nerazumljivi publici? Gledatelji ionako većinom nisu pročitali nijedan od ovih tekstova, uz napomenu da se ova komedija i ova tragedija nikad više i neće čitati, barem ne u hrvatskim školama jer su izbačeni iz njih (da djeci bude lakše). Je li publika zaista problem, je li postala toliko kazališno neuka i predstavlja li ovakva predstava podilaženje njezinim pretpostavljenim kapacitetima? Pet izvedbi Richarda III. rasprodano je, kako se može pročitati na stranicama DLJI, makar gledalište na Lovrjencu više nije istih kapaciteta kao nekad, veliko i moćno.

  Mogu li predstave i žele li ih gledati i stranci, jer organizatori su se potrudili da na jednome od zidova Lovrjenca bude tekst na engleskome jeziku? Dopiru li do gostiju Dubrovnika informacije o predstavama? Je li neki stranac bio na premijeri kojoj smo nazočili u gledalištu? A ako je i bio, zanimljivo bi bilo saznati što je mislio o nadopisanim tekstovima koji objašnjavaju i prate predstavu, namećući se kao njezin značajniji dio. Naime, inače izvrstan hrvatski dramatičar i glazbenik Mate Matišić napisao je tekst, pomalo poučan, edukativan, s uplivima svakodnevice, ponekom provokativnom psovkom, spominjanjem pedofilije, (metateatralnim) reakcijama na predstavu, parafraziram: „mladi glumac igra Richarda, sad čekamo jer se Goran Grgić presvlači“ i sl., što nije izazvalo nikakve reakcije publike. Osim toga, ne može se reći da Mate Matišić briljantno pjeva, ali to bi se moglo opravdati recitativnim komentarima, spojnicama s našim vremenom, ali nejasno je zašto se vrsni glazbenici (uz Matišića i Damir Josipović i Darko Terlević) nalaze između pozornice i publike i zašto su tako ozvučeni i pojačani.

  

  I glumci u jednome dijelu predstave preuzimaju recitativan iskaz, još jednu žanrovsku intervenciju. Taj dio kamene tarace Lovrjenca predstavlja valjda orkestru u koju će svirači i pjevači možda ući zimi, kad predstava bude na repertoaru HNK-a u Zagrebu i Varaždinu, koji su koproducenti s Igrama, ali ostaje nejasno zašto nisu pomaknuti ispod volata, arkada, lijevo i desno, jednako bi se čuli, a oslobodili bi vizualno i auditivno prostor glumcima koji nakon njihove svirke moraju gotovo vikati kako bi se barem nekako glasovno nivelirali. Glazbeni dijelovi cjepkaju predstavu, ali očito pokušavaju i spojiti neke njezine dijelove, jer nedostaje kontinuiteta, vidljivi su jaki rezovi, izostaje kauzalitet. Nisam sigurna mogu li gledatelji koji nisu pročitali ovu Shakespeareovu tragediju i koji ništa ne znaju o tekstu uopće razumjeti događaje, jer u predstavi nema emocije i strasti, kao ni razloga za nedjela (koja se izvršavaju na gotovo stripovski način), tako da predstava djeluje rastrzano, fragmentarno i necjelovito.

  Scenograf je, skupa sa slavljenim slovenskim redateljem, koji je dosad režirao niz izvrsnih predstava, prostor Lovrjenca pretvorio u scenu-kutiju, kako bi mu/im prenošenje u zatvorena kazališta bilo lakše, umjesto da razigra(ju) predstavu na svim taracama Lovrjenca i iskoriste blagodati tvrđave koja im je dana za probe i predstave, kao i genijalne privatne i profesionalne uvjete koji su im na raspolaganju u ljetnome Dubrovniku. Izgrađena je drvena pozornica, vjerojatno su se scenski radnici dobro namučili donoseći i slažući drvene daske, možda se, nepotrebno, u kamenu, htjelo sugerirati elizabetansko kazalište, a čak je i bunar skriven, kamufliran, osim šipke koja im je trebala za vješanje gonga pa se čini da je nekome savršen Lovrjenac zapravo smetao, koristio je samo kao mirno mjesto, izolirano od buke Grada, kao kulisa za rad. To nije ambijentalna predstava, nisu ambijentalne Igre, što je jedan od njezinih zaštitnih znakova. Jedino se u jednome trenutku pri kraju predstave na visokome zidu prema drugoj taraci prikaže lubanja, sugerirajući kako su se mogle tražiti neke nove prostorne dimenzije predstave.

  
  

  Svi glumci, vrlo često kao cijeli dvor, izlaze uvijek jednako na pozornicu iz njezine dubine i na jednak se način penju na isto scensko mjesto na kojemu se teško mogu svi smjestiti jer ih je puno, ženski su kostimi glomazni, glumice se teško u njima kreću, nedostaje im mjesta, pokrivaju se i zagrađuju jedni druge, a kameni prostori Lovrjenca svugdje oko njih ostaju prazni. Čak je i dojam bio, pogotovo na početku predstave, da nisu imali dovoljno vremena za probe, bilo je čak nekoliko uskakanja u replike i preklapanja (ako to nije bilo namjerno, ali izgledalo je kao pogreška), generalnu je probu, čuli smo, prekinula kiša, a redateljski je predstava riješena tako da glumci većinom, kad se ne radi o skupnim scenama i ne samo u monolozima, dolaze na sredinu proscenija, govore izravno u publiku, plošno, en face, nema suigre, kao da su predugo probali pojedinačne scene i prekasno ih počeli spajati. A i ne bi se smjelo dogoditi da dvosatna predstava, Richard III. postane dosadna.

  Kostimi su spoj modernosti i nekog valjda prošlog vremena, krinoline imaju sve glumice, neki bi od ženskih kostima mogli vrlo visoko konkurirati na izložbama, vrlo su slojeviti, posebnih materijala i tekstura, maštoviti, u samo nekoliko boja, ali krinolinski žuti kostim nosi i, potpuno nepotrebno, inače dobar i pouzdan Ivan Colarić kao Nadbiskup jorkški, što zapravo djeluje komično, a tako predimenzionirani i nisu funkcionalni. Kraljica Elizabeta, supruga kralja Edvarda IV. je Ana Begić Tahiri, Kraljica Margareta, udovica kralja Henrika VI., Helena Minić, Vojvotkinja od Yorka, Richardova, Edvardova i Georgeova majka, Mirta Zečević, Lady Ana, udovica Edvardova, princa od Walesa, Iva Jerković Oreški i teško bi bilo ijednu glumicu izdvojiti kao izvrsnu u ovoj predstavi; one uglavnom predstavljaju samo slike nekih teških sudbina.

  

  

  Neki su muški kostimi pirandellovski i/ili beckettovski upotpunjeni polucilindrima i Willovim okovratnicima: Lovro Rimac glumi Lorda Riversa, Silvio Vovk Lorda Greya, Matia Pijević Markiza od Dorseta i tako kostimirani uglavnom stoje desno uz rub scene i povremeno komentiraju događanja. Uz pretjeranu šminku i dandy look, kao i dijelom umjetnu i karikiranu glumu, predstava parira nekim grotesknim televizijskim serijalima, a ponekad je nalik marionetskome kazalištu u kojemu su glumci, možda namjernom redateljskom idejom, samo lutke koje ukočeno stoje ili ponekad viču i/ili nerazumljivo govore. Neke glumce kostimi kao da guše. Djevojčica Lara Šincek, princeza Elizabeta, buduća kraljica, vrlo je dobra, lijepo pjeva, precizno glumi, povremeno pogledavajući i smjerno imitirajući svoju glumačku majku, uznosito se drži, elegantno se kreće, profinjeno nosi kostime, nalik je na infantkinju Margaretu Terezu s Velázquezove slike Las meninas (Male dvorske dame) iz 1656. i pravi je biser predstave, iako je ideja ženidbe s njom režirana pomalo neukusno. Dječak Tomo Matijević, princ Edvard, kao njezin pandan, također se dobro snalazi na sceni, siguran je i pouzdan, a vjerojatno će biti sve bolji kad se oslobodi treme, a tad će i bolje izgovarati tekst. Oboje su polaznici Kazališnoga studija mladih – HNK u Varaždinu.
  

  Filip Vidović uskočio je u procesu rada u veću ulogu iz manje, koju je preuzeo, uz svoju, Goran Grgić. Dobro se snašao kao Richard, vojvoda od Gloucestera, kasniji kralj Richard III:, tjelesno spretan, dobro igra grbavog i šepavog čovjeka (nakon otkrića Richardovih ostataka 2012. postalo je jasno da je možda bio blago pogrbljen, desno mu je rame bilo nešto više od lijevoga, a lijeva ruka, čini se, osušena), čak uspije modificirati u makijavelističku masku svoje dječačko lice tridesetpetogodišnjaka i prepoznatljiv smijeh, ali čini se da pred kraj predstave zaboravlja na svoje nedostatke ili Zlo razdaje drugima. Mogao bi odigrati vrlo dobro i monodramu Richard III., ništa se ne bi izgubilo, jer su kontakti s drugim dramskim osobama i glumcima koji ih interpretiraju vrlo tanki i neuvjerljivi. A i neka mitska tragedijska mjesta samo prođu pokraj glumaca (i gledatelja) od kojih neki ne govore standardnim hrvatskim jezikom, tako da su govorno neujednačeni i neusuglašeni, makar se sigurno na govoru inzistiralo. Jedna od najranijih Shakespeareovih tragedija, nastala vjerojatno između 1592. i 1594. i jedna od najduljih, s pedesetak dramskih osoba, reducirana je i svedena na osnovne dramske osobe. Tako Goran Grgić energično i uvjerljivo, strastveno glumi i Kralja Edvarda IV. i Vojvodu od Clarencea (ne znamo zašto nije pronađen glumac koji bi preuzeo oslobođenu ulogu), Marinko Leš, ozbiljan glumac, u komičnome ključu igra Lorda Hastingsa, Vojvoda od Buckinghama je Igor Kovač koji pokazuje sve svoje glumačke kvalitete kad mu redatelj ostavi dovoljno mjesta za to, Dušan Bućan je Stanley, grof od Derbyja, ovaj put dosta suzdržan u glumi, a i nema mjesta i vremena za pokazivanje, a Milan Pleština je Grof od Richmonda, uvijek (pre)naglašeno glumački strastven, ali i uvjerljiv. Ubojicu glumi Marko Capor, a Stražara Mateo Zvono.

  

  Prošle sam godine na Mićinim danima u Zagrebu i Dubrovniku pokušala rekonstruirati antologijske predstave Richard III. i Kralj Lear u Gavelli, uz pomoć izvrsnoga i susretljivoga arhivara HAZU-a, Vanju Budišćaka (sina poznatoga Gavellina glumca Mladena Budišćaka). Došli smo do kazališnih knjižica, plakata i samo nekoliko fotografija – snimke su se predstava izgubile u seljenjima i rekonstrukcijama. Predstava su se sa svoga stajališta prisjećale i glumice Slavica Knežević i Anja Šovagović Despot, a evo popisa autorskoga tima i glumaca predstave Richard III. koja je premijerno prikazana u Gavelli 15. ožujka 1986., za sjećanje i da se ne zaboravi. – Pročitajte popis autorskog tima i glumaca i pogledajte fotografije...

  Novoga Richarda III. možete pogledati u Zagrebu i Varaždinu, i iako je u Dubrovniku propuštena velika prilika, možda će u zatvorenome kazalištu zimi (koja neće biti, nadamo se, zima našega nezadovoljstva) predstava djelovati bolje.

  

   © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 1. kolovoza 2026. 

  Autorski tim:

  Redatelj: Vito Taufer
  Prijevod: Andy Jelčić
  Skladatelj i autor songova: Mate Matišić
  Scenograf: Branko Hojnik
  Kostimograf: Alan Hranitelj
  Oblikovatelj svjetla: Tomislav Maglečić
  Asistentica scenografa: Nika Vojvoda
  Asistentica kostimografa: Ana Roko
  Jezična savjetnica: Ines Carović
  Inspicijent: Miro Pačalat

  Glume:

  Richard, vojvoda od Gloucestera, kasniji kralj Richard III: Filip Vidović
  Kralj Edvard IV: Goran Grgić
  Vojvoda od Clarencea: Goran Grgić
  Lord Hastings: Marinko Leš
  Vojvoda od Buckinghama: Igor Kovač
  Stanley, grof od Derbyja: Dušan Bućan
  Grof od Richmonda: Milan Pleština
  Lord Rivers: Lovro Rimac
  Lord Grey: Silvio Vovk
  Markiz od Dorseta: Matia Pijević
  Nadbiskup jorkški: ​Ivan Colarić
  Kraljica Elizabeta, supruga kralja Edvarda IV: Ana Begić Tahiri
  Kraljica Margareta, udovica kralja Henrika VI.: Helena Minić
  Vojvotkinja od Yorka, Richardova, Edvardova i Georgeova majka: Mirta Zečević
  Lady Ana, udovica Edvardova, princa od Walesa: Iva Jerković Oreški
  Princeza Elizabeta, buduća kraljica: Lara Šincek
  Princ Edvard: Tomo Matijević
  Ubojica: Marko Capor
  Stražar: Mateo Zvono

  Glazbenici: Mate Matišić, Damir Josipović, Darko Terlević

Piše: