Anarhična komedija precizno usmjerenoga kaosa

Kazalište Virovitica: Sári O. Horváth, Ludi svijet braće Marx, red. Dražen Krešić

• 

  Iako je u naslovu jedna od najpoznatijih komičarskih družina 20. st., Ludi svijet braće Marx, posljednja premijera sezone Kazališta Virovitica, hrvatska praizvedba drame Sári O. Horváth spoj je biografske inspiracije, povijesne panorame i suvremenoga kazališnog izraza. Ni spisateljica ni autorska ekipa nisu pretpostavljali da svaki gledatelj poznaje njihove živote i filmove, pa u manje od 90 minuta gledamo slojevitu priču o siromašnoj židovskoj obitelji koja u potrazi za boljim životom iz francuskog Alzasa odlazi u Ameriku, baš u vihoru društvenih i političkih previranja koja su 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća zahvatila čitav svijet. Horváth kroz sudbinu obitelji Marx piše o migracijama, američkom snu, društvenim (de)formacijama, identitetu i preživljavanju.

  Taj slojevit, duhovit i ritmički zahtjevan dramski tekst, zahvaljujući prijevodu Kristine Orovec, koja je zadržala autoričin jezik, humor i dinamiku, prirodno zvuči na hrvatskoj pozornici. Sceničnost i dramaturška čvrstina redatelju su, s druge strane, ostavile nepregledan prostor za kazališno maštanje. Dražen Krešić prepoznao je i iskoristio potencijal teksta, a znajući s kim radi, uporište ravnopravno podijelio između ideje i glumačke ekipe.

  Iako se tijekom čitave predstave gotovo ne promijeni, scenografija Ivana Lušičića Liika ipak se stalno transformira, dobivajući nove funkcije i značenja. S lijeve i desne strane mobilne su vješalice s kostimima (po potrebi i otvorena garderoba), a preodijevanje pred publikom naglašava metateatralnost predstave i lakoću prijelaza iz jednoga lika u drugi. U sredini je hladan sivi metalni stol, a razbacani drveni sanduci s natpisima Made in USA, Marx, Heavy End, Fragile, This Way up, Coca-Cola... prizivaju american dream (ili mit o uspjehu dostupnom svakomu tko dovoljno želi i radi), industrijalizaciju, (i)migraciju, kapital(izam), tranziciju, slobodu... Da bi bio slobodan, moraš se osloboditi straha od (loše) budućnosti i sjećanja na (lošu) prošlost, govorio je Seneka, a upravo je to mučilo i Marxove.

  

  Stražnji dio pozornice Liik je zatvorio grafitima išaranim sivim harmonika-paravanom, po potrebi projekcijskim platnom za natpise, vizure američkih megalopolisa u kojima su braća Marx tražili sreću ili barem priliku za golu egzistenciju (Chicago, Washington...), isječke iz novina i stihove pjesama koje glumci izvode uživo.
  Koferi simboliziraju migraciju, putovanja, a u slučaju braće Marx i potragu za boljim životom. Da bi kofer postao konj, kazalištu ne treba ni doslovnost ni raskošna scenografija. Samo mašta, koja se ne zaustavlja na pozornici. Osim pozornice, za igru koriste i prostor između gledališta i scene, bočne prilaze. Ulaze i izlaze sa svih strana, a i publika je aktivan sudionik kada ih Iva Slavić fotografira ili kada Vanja Gvozdić, u maniri vodviljske tradicije iz koje su braća Marx potekla, u šešir u ruci skuplja dobrovoljne priloge.

  Krešić nije propustio nijednu priliku iznevjeriti očekivanja publike, a sve u službi kazališne iluzije i brzih promjena. Zanemario je rodnu podjelu. Iako u ansamblu ima dovoljno muških članova za ovu podjelu, glumicama je dao muške, a glumci rado uskoče u ženske uloge. Stalna igra identitetima nastavlja se i u pripovijedanju.

  Ključno je. Svi su i protagonisti i naratori, nude nam različite perspektive istih događaja, ali naracija ni u jednom trenutku nije statična, jednolična. Dinamična je i glatko prijeđe u glumačku akciju. Ako jedan govori, ostali nisu skroz pasivni nego komentiraju, reagiraju ili gestikuliraju. Tako su odlično održavali živost izvedbe, posebice jer je čitav ansambl na sceni tijekom gotovo cijele izvedbe. U takvoj pripovjednoj strukturi posebno je zanimljivo rješenje lika Manfreda (tumači ga Vlasta Golub). Iako je preminuo kao dojenče, glavni je narator, istodobno i izvan i u priči, a povremeno i sveznajući komentator koji publici najavljuje, ali i tumači pojavljivanje nekih likova, što pojačava metateatralnost predstave.

  

  Istim se postupkom brišu i granice između biografskih činjenica i filmske fikcije. Životi braće Marx i njihovi filmski likovi stalno se isprepliću, ali su prijelazi prirodni i jasni pa nema dramaturške nedorečenosti ili konfuzije.

  Metateatarskim i metatekstualnim postupcima Krešić nije povijesnu priču zatvorio u prošlost, nego ju je povezao s današnjicom duhovitim i učinkovitim intervencijama poput reklame za lak za kosu ili vizualnog poigravanja Kipom slobode koji u „onoj drugoj lijevoj ruci” ne drži baklju, nego tavu. Dojam pojačava jezik pun sočnih psovki, ali one organski proizlaze iz karaktera i situacija pa su uvjerljive i funkcionalne, bez vulgarnosti koja bi narušila estetiku izvedbe. Jedna od vizualno najsnažnijih jest scena u kojoj ansambl za stolom sjedi u gotovo potpunom mraku, a preko njihovih je tijela projiciran tekst Ustava SAD-a. To je bez ijedne promjene u scenografiji potpuno promijenilo značenje prostora i simboliku. Takvih je mikrotransformacija mnogo, a pokazale su da je minimalizam najučinkovitije sredstvo kazališnog pripovijedanja. U ovoj se Krešićevoj inscenaciji prostor najčešće mijenjao upravo glumačkom igrom, koreografijom i projekcijama.

  Ali, takva složena i precizno kontrolirana izvedba ne bi uspjela bez promišljenog dramaturškog rada. Zahvaljujući Filipu Rutiću, predstava nije izgubila preglednost unatoč brojnim promjenama perspektive, skokovima između biografije, filma, povijesti i metateatarskih poteza. Iako brojni, motivi, prizori i pripovjedne linije ni u jednom trenutku nisu razbacani ili nepovezani, nego su dobro složena cjelina.

  Iako potpisana za scenski pokret, Melisa Beqaj predstavi je dala mnogo više – dominantnu i izražajnu koreografiju. Svaki pokret ima funkciju, a ansambl funkcionira kao dobro podmazan mehanizam. U punom je smislu riječi koreografija organski srasla s glumačkom igrom i redateljskom poetikom. Duhovita je scena vožnje automobilom i glumci koji poput likova iz crtića zalegnu u zavoju ili kada se nečija ideja materijalizira kao žarulja koju je netko izvukao iz džepa i postavio je iznad misliočeve glave.

  

  Gotovo stalno prisutna, glazba Mara Marketa određuje ritam prizora, pojačava emociju i gradi ukupnu atmosferu. Impresivni su brojevi u kojima po dobošu šuškaju metlice. Ti mekani zvukovi prizivaju džez, charleston, dixieland i blues, glazbene stilove koji su obilježili vrijeme braće Marx i sjajno učvrstili ionako snažnu autentičnost.

  Ključno u oblikovanju atmosfere jest svjetlo Domagoja Garaja. Da nije tek tehnička potpora, pokazao je već uvod, dok Marxovi kartaju obavijeni dimom, pod prigušenim svjetlom kao u kavanama u kojima se okupljaju sumnjivi likovi. Taj je prizor postavio temelj vizualnom identitetu koji Garaj dosljedno i nenametljivo podržava. Simbolično, predstava započinje i završava stihovima pjesme Milost (Bijah slijep, a sada vidim), uz klavirsku pratnju, zatvarajući priču istim tonom kojim počinje: između nostalgije, humora i vjere da svijet, ma koliko kaotičan bio, možemo promatrati kroz smijeh.

  Kostimograf Krešimir Tomac odabrao je funkcionalna rješenja vjerna epohi. Pozornost ne privlače bez pokrića, nego diskretno podupiru trenutak, situaciju i transformacije, uz dovoljno slobode za razigranu dinamiku.

  Ipak, najveća vrijednost predstave je ansambl. Brze izmjene, gotovo trenutne, zahtijevaju veliku koncentraciju i preciznost. Prijelazi su jasni i funkcionalni, bez nepotrebnih zadržavanja, pa publika nema vremena pitati se tko je tko – glumci odgovore gestom, rečenicom, pokretom.

  

  Najsnažniji su dojam ostavili Švast i Lustig. Sara uvjerljivo gradi lik majke, pokretačke snage obitelji, koja ambicijom i upornošću vodi obitelj. Majčinsku brižnost i odlučnost spojila je autoritetom, toplinom i suptilnim humorom, pa je Minnie emocionalno uporište predstave.

  Švast jednako suvereno oblikuje Sama Frenchieja Marxa. Iznimna plesnost i osjećaj za ritam rezultat su rada koreografkinje Beqaj. Slijedeći Krešićev koncept, Švast komiku gradi preciznošću, a ne pretjerivanjem, pa su glumački uvjerljivi i najapsurdniji prizori. Poput onoga kada ga progone pripadnici zloglasnog Ku-Klux-Klana (ovdje ironično Kus-Kusn), a potjeru produže još jedan krug da Švast sveže cipele.

  Adolpha Arthura Harpa, koji ruši četvrti zid uperivši pušku u publiku (no bez nelagode, vrlo komično) razigrano i sigurno utjelovila je Iva Slavić. Spremna na brzu i kreativnu interakciju s partnerima i publikom, prometnula se u jednu od važnijih pokretačkih snaga ansambla. U istom je glumačkom registru i Mladen Kovačić kao Talijan Antonio. Lako prelazi iz jednog zadatka u drugi, ne gubeći ni energiju ni scensku živost. Duhovit je njegov besprijekoran broken english, ali i trenutak kada prstom pokaže publiku i uzvikne da ondje sjedi Miran Hajoš, ikona virovitičkog kazališta. I bio je ondje. Takvi su mali kazališni trenutci neponovljivi.

  Vanja Gvozdić nije toliko razmetljiv, ali glumački pouzdan i s osjećajem za zajedničku igru, bitan je za uspjeh predstave. Vlasta Golub ima možda i najzahtjevniji zadatak kao Manfred. Mnoštvo teksta i stalna prisutnost na sceni traže osobitu koncentraciju. Trebalo joj je vremena da uhvati ritam ansambla, ali do kraja je bila sigurnija.

  

  U zajedničkoj se igri glumačkog ansambla najbolje potvrdila misao dramaturga da je riječ „o kaosu precizno usmjerenom protiv svega što se predstavlja kao važno, uređeno i nedodirljivo”. Humor predstave bez ustručavanja dotiče homoseksualnost, Afroamerikance, Židove i druge osjetljive teme, ali ne samo radi provokacije, nego u duhu anarhične poetike braće Marx koji autoritete izvrću ruglu i ozbiljan svijet pretvaraju u igru. U to uvlače i publiku, pa na poziv ansambla reagiraju glasnim Buuu! svaki put kada Švastov lik kaže da je glumac. Zabavne su te sitne teatarske dosjetke, kao kada se na spomen kazališta scena oboji ljubičasto, duhovito se poigravajući starim kazališnim praznovjerjem da ta boja donosi nesreću. Ili golema lopta u obliku Zemlje s ispisanim naslovom predstave za kraj.

  Krešić je slojevit i formalno zahtjevan tekst oblikovao u predstavu koja jednako uspješno funkcionira kao inteligentna komedija, scenski eksperiment i društveni komentar. Minimalnim sredstvima, a maksimalnim povjerenjem u ansambl, izgradio je dinamičnu i maštovitu inscenaciju koja neprestano iznenađuje. Humor pritom nije sam sebi svrha, nego sredstvo kojim se propituju identitet, predrasude, migracije i društvene konvencije. Ludi svijet braće Marx potvrđuje da kazalište i danas može zabaviti, provocirati i potaknuti na razmišljanje. Prošlost pretvara u živu kazališnu igru koja s lakoćom nasmijava i potiče na razmišljanje. Kazalište Virovitica sezonu je zaključilo predstavom koja svoju publiku ne podcjenjuje, nego je poziva da se smije, sudjeluje i prepozna koliko je svijet nalik onomu kojemu su se rugala braća Marx.

  © Narcisa Vekić, KAZALIŠTE.hr, 1. kolovoza 2026.

  Redatelj: Dražen Krešić
  Dramaturg: Filip Rutić
  Scenograf i autor projekcija: Ivan Lušičić Liik
  Kostimograf: Krešimir Tomac
  Scenski pokret: Melisa Beqaj
  Skladatelj: Maro Market
  Oblikovatelj svjetla: Domagoj Garaj
  Prevoditeljica: Kristina Orovec

  Glume: Vlasta Golub, Vanja Gvozdić, Mladen Kovačić, Sara Lustig, Iva Slavić, Silvijo Švast

Piše: