Saturnalije bez kazališne mjere

Huhu Teatar, Zagreb: Provod, tekst i režija Luka Petrušić, Filip Detelić, Matija Šakoronja, Tin Sedlar, Josip Brakus, praizvedba u Satiričkom kazalištu Kerempuh

• Izvrsna, antologijska knjiga Povijest dvorskih luda Mauricea Levera (Grafički zavod Hrvatske, 1986., prev. Gordana V. Popović) kao moto ima Shakespeareove stihove: „Ludost, gospodine, kruži oko zemaljske kugle / poput Sunca. I svugdje razastire svoj sjaj.“

  Knjiga se apostrofno obraća Ludosti, majci svekolike istine…., a podijeljena je na poglavlja: Božanska ludost, Čovjek s palicom lude, Kolektivna luda, Kućna luda, Institucionalna luda, Morozof ili luda-mudrac, Romantična luda, Politička luda, Turobno zadovoljstvo, a Epilog je naslovljen Luda danas.

  Ne vjerujem da su autori teksta i redatelji predstave čitali ovu knjigu; u njihovu ludilu nema metode. Nejasna je njihova intencija, podtekst i objekti ismijavanja, razlozi prostituiranja umjetnosti, kazališta, sebe kao akademskih glumaca, publike koja se, međutim, izvrsno zabavlja misleći da je došla na kazališnu predstavu, mimetički možda naslućujući parodiranje svojih života.

  Publika misli da je ono što su vidjeli na praizvedbi Provoda kazalište, podržavaju glumce i vulgarnosti na sceni kao na Saturnalijama, gotovo navijaju, na balkonu stoje na nogama (doduše, ne samo zbog zainteresiranosti, nego zato što se ne vidi proscenij, a pogotovo dio gledališta s kojim glumci besmisleno komuniciraju, jer glumci-redatelji nisu mislili o tome da u kazalištu postoji balkon). Vide li u zrcalu sebe? Čini se da vide.

  

  Četiri od pet glumaca iz nove predstave Provod, s dalekom aluzijom, pretpostavljamo, na Mamurluk, a prema vlastitu priznanju nastalom na temelju svoga teksta u kojemu su opisivali zajedničke izlaske i izlaske svojih prijatelja, i u kojoj je naslov, igrom riječima, valjda, pandan sprovodu, na kraju predstave saznaju da su se tako izbezumili pićem i drogom jer su išli na sprovod oca jednoga od njih, odnosno na ritual rasipanja pepela. Glumci koje smo gledali kao suzdržane alanfordovce bez dinamičnosti i energije u nedavnoj premijeri, u ovoj predstavi koja je jedna od najbesmislenijih koje smo u životu gledali, dopuštaju sebi sve. Definicija komičnosti pokriva različite razine i nudi različite definicije, ali takvo lakrdijanje ipak nismo očekivali.

  Presvlačenje u žene, ostatci ženske odjeće na njima, prljavo donje rublje, mokrenje, visoke cipele u kojima se klimaju u hodu, skidanje cipela, skidanje odjeće, parodiranje homoseksualizma, ženidbe, prijateljstva, smrti, rasparane najlonske čarape, gola neprivlačna torza, pljuvanje i bljuvanje po sceni, kante za smeće u kojima leže i iz njih se izvlače, poigravanje Hitlerom…, sve se to metateatralno (ako bi viđeno uopće moglo tako okarakterizirati) smješta na pozornicu Satiričnoga kazališta Kerempuh i pitanje je kako su se i zašto našli na njoj, osim što im je to omogućeno jer su glumci toga kazališta. Gdje prestaje umjetnost i počinje kazališno ruglo?

  

  Jedini je dobro razradio ulogu Josip Brakus koji sebi ne dopušta takvo kazalište i takvu glumu. Doduše, pojavljuje se samo na početku i na kraju predstave, čime se i vremenski distancira od ostalih, ali i pomaže skupiti raspadnute kolege glumce i dati glumačkome pozivu nešto malo digniteta. Dobro kostimiran, s filmskim aluzijama, crnim naočalama i crnim sakoom, u maniri odvjetnika, kao pandan ruglu i kaosu, igra svoju monodramu koju ostali mogu samo gledati i razmišljati o tome jesu li oni mogli drukčije razraditi svoje uloge prije nego što je sve pošlo u neželjenim smjerovima. U jednom trenutku šarmantno brzo i gotovo nerazumljivo govori svojim lokalnim splitskim idiomom, avangardno besmisleno, ali vrlo  kvalitetno, bez vulgariziranja, sugerirajući nemogućnost komunikacije i nesnalaženje, kao i nenalaženje u prostorima i vremenima. Duhovit je i u nekoliko drugih scena, koncentriran, za razliku od ostalih kolega glumaca koji su znali napraviti i neke (vrlo) kvalitetne uloge, i koji se privatno smiju na predstavi, što je nekima već ušlo u kazališnu svakodnevicu, izlazeći nenamjerno iz uloga, potpuno neprofesionalno, a oduševljena im publika, koja voli pogreške, pljeskom i odobravanjem pomaže.

  Premijera je započela govorom načelnika Oroslavja o naslovu. Naime, tiskali su kazališne knjižice želeći podržati svoje bivše sumještane, ali zbog neke su buke u priopćajnom kanalu mislili da je predstava naslovljena Pet luđaka (poslije su to ispravili). Gotovo nam je proročanski nagovijestio da ćemo na kraju vidjeti koji je naslov bolji. Predstava se najavljuje kao „komična misterija o pamćenju, prijateljstvu i granicama razuma“, iza kojih/koje ne ostaje ništa, pa je teško pronaći razlog zbog kojega bi je trebalo pogledati – premda će nekima upravo negativna kritika biti dobra pozivnica.

  

   © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 25. kolovoza 2026.

  Autorski tim:

  Tekst i režija: Luka Petrušić, Filip Detelić, Matija Šakoronja, Tin Sedlar, Josip Brakus
  Oblikovatelj zvuka: Sandro Petrić
  Autor video-projekcija: Sandro Petrić
  Oblikovatelj svjetla: Martin Miščin
  Autor fotografija: Ivan Presečki
  Dizajn plakata: Demijan Bačić 

  Igraju: Luka Petrušić, Filip Detelić, Matija Šakoronja, Tin Sedlar, Josip Brakus

  Glasovi: Petra Svrtan, Frano Mašković

Piše: