More, slutnja i izgubljena dubina

77. Dubrovačke ljetne igre, 10. srpnja – 25. kolovoza 2026., Festivalski dramski ansambl: Henrik Ibsen, Žena s mora, red. Ivan Plazibat

• 

  Izvrsna Jasna Ančić, u punoj glumačkoj i životnoj snazi, igrala je Ellidu Wangel, Doktora Wangela glumio je majstor glume Miše Martinović u Ženi s mora (Fruen fra Havet, 1888.), danas gotovo zaboravljenoj predstavi koju je režirao Petar Selem u Kazalištu Marina Držića, a sad se, nakon više od četrdeset godina, ova Ibsenova drama, nastala samo dvije godine prije javnosti poznatije Hedde Gabler (1890.), u objema s nagovještajima moderne psihologije, vraća u naš Dubrovnik. Međutim, i ova treća ovogodišnja premijera na Dubrovačkim ljetnim igrama donijela je predstavu napravljenu prema klasiku od kojega se odmiče kako bi se primaknula suvremenom gledatelju različitim interpolacijama. Tako je autorski tim potpuno nepotrebno nadograđivao poetski i psihološki iznijansiran Ibsenov tekst, npr. doskočicama o mobitelima, pa to današnje čudo tehnike u mnogim predstavama postaje poštapalica (ne)komunikacije. Tekst je, prema iskazima autorskoga tima, smješten na mediteranski otok, što gotovo nije vidljivo, osim doktorove replike da ide gliserom po pacijenta i možda još poneke replike; ostali su norveški toponimi i antroponimi, a promjena nije ni potrebna. Inzularna problematika u bilo kojemu dijelu svijeta vrlo je jasna u svojoj izoliranosti, a otok je stvarnost, ali i metafora svijeta i u Ibsenovoj zamisli. Dramaturginja i redatelj (adaptacija teksta: Petra Pogorevc, Ivan Plazibat) promijenili su i završetak i dodali epilog u kojemu se prepričava što se dogodilo poslije i naznačuje da su gotovo svi otišli s otoka.

  U programskoj se knjižici ne navodi prevoditelj, u medijima se isticalo nadopisivanje teksta, ali jasno je da teško netko od glumaca i/ili autorskoga tima može dosegnuti Ibsenov stil i njegove dubine, tako da je pokušaj u startu nejasan i nepotreban, a sve ponovno u želji da se Ibsen prilagodi današnjemu vremenu i trenutku i da tako, valjda, postane univerzalniji i aktualniji. Time se gubi Ibsenova esencija, a i razlozi postavljanja teksta koji se mora popravljati. Nigdje ne piše da je predstava nastala prema Ibsenu, nego je Ibsen potpisan kao autor. Očito je ovoljetni kazališni trend da klasici nisu dovoljno dobri i da im treba pomoći ili da treba pomoći neukim gledateljima kako bi shvatili radnju. U kazalištu treba respektirati publiku i pokazati joj kvalitetu teksta najboljega norveškoga dramatičara, kao i kvalitetu glume, kako se nakon premijere, kad smo se noću vraćali na brod u Portoč po lokrumskim divnim ambijentima i šljunčanim stazama, ne bi ponovno čula misao o glumačkim rentijerima na Igrama.

  Lokrum, za nas Dubrovčane i Dubrovkinje kultni i gotovo mitski prostor, bio je scensko poprište različitih predstava, manje ili više uspješnih. Ponekad se koristio samo kao izolirana pozornica za mirniji rad, kao što je to nedavno bilo u slučajevima Oluje ili Galeba (bolje predstave, koja ipak nije doživjela još jednu sezonu) na zatvorenome dijelu Lokruma, u samostanu. Majstori pozornice, tehničari, ali i dubrovački mladići, napravili su izvrstan posao ovoga ljeta neumorno gradeći mnoga gledališta i pozornice, a tako je bilo i u slučaju ove predstave. Gledalište je dobro postavljeno, čak su i stolice odmaknutije jedna od druge, tako da gledatelji imaju više mjesta, pozornica je u svojim segmentima i postajama prikaza kuće i okućnice dovoljno prozračna (scenografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin), okrenuta moru, poštujući prirodu i perspektivu, jasna su i logična kretanja po drvenim mostovima i stazama u dijagonalama, vertikalama, horizontalama, tako da se ova predstava vrlo dobro uklopila u ambijent Lokruma, a pomogla je i ugodna ljetna premijerna noć. Scensko svjetlo koje otvara prostore dubine i širine također je jako dobro (oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec), stvara posebnu atmosferu slutnje, melankolije, tuge, žudnje, čežnje prema nedohvatljivoj prošlosti i nejasnoj budućnosti, nedogađajućoj sadašnjosti. Glazba je začudna, atmosferska, ponekad uznemirujuća, funkcionira kao zasebna dramska osobnost (skladatelj: Hrvoje Nikšić), uz već, nažalost, čini se, nužne mikrofone i zvučnike. Međutim, čim se najviše razgovara o prostoru i scenografiji i divi ljepotama Lokruma, predstava nije kompletna. Gluma je, nažalost, ostala na površini, izvrsni glumci nisu pokazali sva svoja umijeća, barem ne onako kako smo to od njih očekivali.

  

  Adrian Pezdirc kao Lyngstrand vrlo je dobar, odmaknuo se od svoga prepoznatljivoga glumačkoga koda i igrao puno lepršavije, uklopljenije u glumački tim, razigrano, a vrlo koncentrirano. Nikolina Prkačin, već poznata dubrovačkoj publici, glumila je stariju sestru Bolette također vrlo dobro, odmaknuvši se od nametljive glume, precizno, tužno, zasanjano, a kostimi su joj pomogli u gracilnosti i gracioznosti, što se za kostime njezine mlađe sestre Hilde koju je glumila Tea Harčević ne bi moglo reći – želeći prikazati mladost, što je također pomalo upitno s obzirom na dob, kostimi su nepotrebno infantilni i glumici nikako ne pomažu ni u boji ni u kroju. Rakanu Rushaidatu kao da uloga Arnholma nije bila dovoljno poticajna i inspirativna u pokazivanju umijeća, jer je stvoren za glavne uloge koje nose predstavu, a u ovoj predstavi kao da nije pronašao pravo mjesto, iako je u dijalogu bivših ljubavnika uspio osmisliti dobar i zanimljiv kod, pronaći pravu glumačku mjeru. Doktor Wangel je Franjo Dijak, također jedan od najboljih hrvatskih glumaca, ali u ovoj predstavi samozatajan, neodlučan, a arhetipski mu bijeli kostim ne donosi previše izazova i pomalo ga sputava, kao i pozicija za stolom s koje kao da istražuje stanja svoje druge žene, svojevrsna neodlučnost, što je jedna od karakteristika drame nedogađanja, ali očekivali smo više emocija, napetosti i dublju proživljenost. Dolazak četvrtoga muškarca, Jure Henigmana pri kraju predstave kao Stranca, a glumac je slovenskoga podrijetla, čini se dobrom dosjetkom, a on je misterioznog pomorca bez imena, o kojemu se sanja i kojega se čeka, dobro i strastveno realizirao u dva pojavljivanja na sceni.

  Na početku se predstave činilo da će Nina Violić kao Ellida Wangel izdržati u kontemplativnosti, psihozi, neurozi, meditativnosti, ali to nije predugo trajalo i opet se vraćala svom prepoznatljivom glumačkom stilu. Bilo bi bolje da je zadržala tajnovitost, slutnju, introspekciju, intimu, unutarnju razapetost između triju muškaraca i ostala samozatajnija, jer je drama ionako koncentrirana isključivo na njezinu osobnost, nije bilo potrebe za dodatnom nadogradnjom. Osim toga, prvi joj kostim ne odgovara ni krojem ni bojom, poništava joj tijelo, ne omogućava glumačku igru, iako ima i nekoliko boljih presvlaka koje joj glumački i tjelesno odgovaraju, a pogotovo je dobar i funkcionalan crni kostim. Naravno da se postavlja i pitanje je li bio nužan Ellidin koreografirani goli ples žudnje kako bi se pokazala njezina sloboda i oslobođenost stega.

  

  Publika je pljeskala vrlo mlako, dovoljno za jedan izlaz, ali su povici sa strane gledališta omogućili izlazak na scenu i autorskome timu, uz još nekoliko glumačkih poklona.

  Iako je predstava vrlo skromnih dosega – naime, očekivali smo puno više, treba je pogledati. © Vesna M. Muhoberac, KAZALIŠTE.hr, 27. kolovoza 2026.

  Autorski tim:

  Adaptacija teksta: Petra Pogorevc, Ivan Plazibat
  Redatelj: Ivan Plazibat
  Dramaturginja: Petra Pogorevc
  Scenografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
  Kostimografkinja: Petra Pavičić
  Oblikovateljica svjetla: Vesna Kolarec
  Skladatelj: Hrvoje Nikšić
  Inspicijentica: Stella Švacov Miletić
  Lektorica: Ines Carović

  Glume:

  Ellida Wangel: Nina Violić
  Doktor Wangel: Franjo Dijak
  Bolette: Nikolina Prkačin
  Hilde: Tea Harčević
  Lyngstrand: Adrian Pezdirc
  Arnholm: Rakan Rushaidat
  Stranac: Jure Henigman

Piše: