Ekspresivna anatomija unutarnjih nesigurnosti

Unutarnja kučka (prema zbirci poezije Ingrid Divković Stare duše ne stare), Tatjana Bertok-Zupković, režija i dramatizacija

• 

  Osječki Kulturni centar bio je domaćin predstavi intrigantnog naziva Unutarnja kučka. Izvedena je u sklopu programa Osječkog ljeta kulture, manifestacije koja spaja različite vrste umjetnosti. Riječ je o monodrami, čiji naziv aludira na unutarnje stanje pojedinca te svačijega unutrašnjeg kritičara. Režiju potpisuje Tatjana Bertok-Zupković, a u središtu radnje je glumica Jona Zupković, koja je ovom predstavom ujedno ranije obranila svoj diplomski ispit.

  Interes osječke publike za ovu predstavu potvrđuje potreba za premještanjem predstave iz manje u veću dvoranu. Neovisno o tome što veća dvorana naposljetku nije bila popunjena, potreba za promjenom prostora dokazuje popularnost ove monodrame unikatnog naziva. Izvedba je prvotno bila zamišljena za Malu dvoranu, upravo kako bi se zadržale note intimnosti i napetosti. Unatoč preseljenju u veći prostor, uspio se zadržati intenzitet atmosfere. S pozornice je dolazilo tek malo svjetla, točno onoliko koliko je potrebno da se publika prepusti upijanju emocija sa scene.

  Glavna protagonistica predstave, Jona Zupković, glumica je mlade generacije čiju karijeru karakteriziraju uloge koje se fokusiraju na kontakt s publikom te slobodu i autentičnost. Diplomirala je na osječkoj Akademiji, a profesionalno djeluje ponajviše na području Zagreba. Redateljica Tatjana Bertok-Zupković je glumica i redateljica, a trenutno radi i kao profesorica na osječkoj Akademiji. Glumila je u filmovima kao što su Anđele moj dragi, Zatvaranje, Koko i duhovi,  te serijama Hitna 94, Novine, Šutnja.

  Vizualni identitet plakata same predstave sastoji se od portreta glumice u teškoj odjeći s masivnim ovratnikom, čija se težina može povezati i s unutrašnjim stanjem otkrivenim kroz predstavu. S druge strane, izgled same scene karakterizira neupadljivost. Scenografiju obilježava potpuna jednostavnost, uz pozornicu obogaćenu tek s nekoliko svakodnevnih predmeta, poput stolice, mobitela, boce za vodu ili bilježnice. Glumica nosi svakodnevnu odjeću, odnosno trenirku neupadljivih boja, uz odsutstvo puno šminke ili nakita. Radnja se događa na sam rođendan protagonistice. Dan koji obično simbolizira sreću i slavlje, kod nje budi nekontrolirani vrtlog osjećaja. Direktno izražava nesigurnosti vezane za različite aspekte života: od karijere, preko osobnih odnosa i stanja svijeta, do osjećaja vlastite vrijednosti. Glazbenu podlogu predstave čini glazba Dore Pejačević, a iza dizajna plakata stoji Ena Antunović, čime je ženski autorski doprinos prisutan u svim segmentima predstave.

  Književni temelj za dramski tekst predstavljaju stihovi zbirke Stare duše ne stare autorice Ingrid Živković. Misao vodilja su unutrašnje misli pojedinaca, koje glumica kreativno izražava. Cijela pozornica služi kao svojevrsni prostor za izbacivanje emocija, što kod publike pobuđuje osjećaj aktivnog sudjelovanja u samoj radnji. Naglašena ekspresivnost čini da se svaki gledatelj barem u nekim aspektima poistovjeti s izgovorenim. Upravo zbog ovih elemenata predstava dobiva vulgarno ime, koje na direktan način aludira na nešto što svi nosimo u sebi: neukrotivoga unutarnjeg kritičara.

  Redateljska koncepcija u središte postavlja unutrašnje stanje glavnog lika, a intenzitet radnje oscilira kroz različite scene. U određenim trenutcima dominira govor, dok ponekad upravo gestikulacije diktiraju tempo radnje, što pridodaje emotivnom naboju predstave. Kroz radnju se provlači i simbolika pjesnikinje Sylvije Plath, čiji se utjecaji prožimaju kroz samu izvedbu. Kao predstavnica konfesionalne poezije, Plath se fokusirala na teme poput osobnog iskustva, trauma i tabu tema, što povlači paralelu sa samom temom predstave. Osim toga, sama protagonistica je navodi kao jednu od njoj najznačajnijih književnih figura i uzora.

  Neverbalna komunikacija čini bitan segment predstave. Nervozno lupkanje, hodanje, skakanje i ostali pokreti pojačavaju dojam kaotičnoga unutarnjeg stanja. Posebno je to vidljivo u trenutcima kad je majka zove povodom rođendana, dok se glumica bori s nizom unutrašnjih borbi. Iako ne ulazi u objašnjavanje svih problema, jasan je zaključak da se unutar same sebe bori s brojnim nesigurnostima. Pored toga, promišlja o cjelokupnom stanju društva i svijeta, koje je nerijetko i uzrok njegova ranjivog unutarnjeg stanja, dok je predstava istodobno prožeta humorističnim elementima.

  Jedna od ključnih točaka monodrame predstavlja audicija za akademiju. Glumica autentično interpretira pjesmu već spomenute Sylvije Plath pod nazivom Ogledalo, koja tematizira personalizaciju ogledala, svjedočivši o protjecanju vremena i starenju. U ovaj dio nastupa uložena je visoka razina sentimentalnosti, uz pokrete koji nalikuju plesnoj koreografiji. Protagonistica potom povratno naziva mamu, govoreći da joj sve ide u redu. Upravo je taj trenutak ključan za privođenje radnje kraju. Glavna junakinja shvaća da je možda vrijeme da rjeđe osluškuje svoju „unutarnju kučku” i da počne vjerovati da je dovoljna upravo takva kakva je.

  Predstava Unutarnja kučka umjetničko je djelo jednako buntovno kao i sam naziv, uz direktni prikaz emocija te sumnje u aktualno stanje društva. U sveukupno pedesetak minuta izvedbe ostavlja snažan dojam, rezultirajući da publika jasno razumije zbivanja u umu protagonistice, ali i da prepozna dio sebe u izgovorenim riječima. Umjesto stavljanja fokusa na linearnu priču, vraća nas u doticaj s nama samima.

  © Jelena Sedlar, OPERA.hr, 28. kolovoza 2026.
  © Autor fotografija: Filip Vetengl

Piše: