Tijelo umjetnika od četiri zida do krugova pakla i komornoga cirkusa
Uz tri predstave s ljetnih pozornica: Two room apartment (15. Međunarodni šibenski festival plesa, Herscht (72. Splitsko ljeto), MandićCirkus (surov) (4. Zadarski festival monodrame), 1/2
-
Ethos autora/redatelja, koji je uvijek i politički u najširem značenju te riječi (kao ispoljavanje i usmjeravanje javnoga stava), odražavaju estetski izbori kojima se među ostalim regulira i transformacija izvođača/glumaca u stilske i kritičke modele. Poznati antropološki modeli primjenjivi u proizvodnji poetika otpora: glumac kao samosvjestan citat samoga sebe, odnosno koji glumi unutar kanona vlastitoga zanata, glumac kao metaforično utemeljenje apstraktnog koncepta ili kulturnoga modela te glumčevo tijelo kao otvorena pozornica, odnosno mjesto otkrivanja izvanfikcijskoga ega, prigodno se mogu oprimjeriti i problematizirati istaknutim gostujućim i premijernim izvedbama s ovogodišnjih ljetnih pozornica.
Gostovanje izvođača iz Tel Aviva na 15. Međunarodnom šibenskom festivalu plesa nedvojbeno je jedan od umjetničkih vrhunaca svega što se ljetos moglo vidjeti na kazališnim pozornicama na potezu od Splita do Zadra. Predstava Two room apartment Niva Sheinfelda i Orena Laora, u koprodukciji Centre National de la Danse (Pariz) i Grand Theater (Groningen), rekonstrukcija je izrazito utjecajnoga plesnoga djela Nira Ben Gala i Liata Drora iz 1987. godine, koja je na repertoaru još od 2012., a domaća ju je publika ovoga ljeta imala prilike vidjeti prvi put.
U svojoj izvedbi koreograf i plesač Niv Sheinfeld te glumac Oren Laor brišu granice između plesne i kazališne predstave te performansa: njihovo je fizičko kazalište dramaturški čvrsto uokvireno te sporadično dopunjeno i diskretnim verbalnim fragmentima. Scenski minimalizam u funkciji je pojačane emocionalnosti koja aktivizam društvenoga tijela svodi na borbu za osobnu emociju. Propitivanje neporoznosti prostornih, društvenih, emocionalnih i umjetničkih granica, simbolično obilježenih ljepljivom trakom, istodobno je i proces kritike kanoniziranih modela i obrazaca i pristanak na njih. Dramska naracija razvija se zaokruženim spektrom emocija: od natjecanja u opsesivnomu ponavljanju obrazaca ponašanja na tragu teatra apsurda, preko sukoba, dozirane seksualnosti i dječje zaigranosti do sentimentalnosti koja kulminira zagrljajem, koji traje nekoliko minuta ili vječnost, kao iskaz osobne zarobljenosti više negoli oslobađanja, i kojim, uparenim s izuzetnom međusobnom posvećenošću, nadahnuti izvođači uspijevaju rasplakati gledatelje. Tematizirajući same sebe kao umjetnike/autore i životne partnere, Sheinfeld i Laor ipak ostaju unutar kanona zanata, obogaćujući ga i dopunjujući, čak i slučaju kad su višegodišnjim održavanjem izvedbi uspjeli doputovati i u posve nove kontekste brisanja granica između umjetnosti i zbilje.Predstavu na festivalu nije vidio nitko izvan članova organizacije i pojedinih sudionika festivala, nekoliko stranih turista namjernika i policijskoga osiguranja. Umjerena (malo)građanska publika očekivano izbjegava izlaganje eventualnim neugodnostima koje bi za nju mogle proizići iz najavljene teme para muških životnih i plesnih partnera s nametnutom oznakom +18; liberalniji gledatelji pak neočekivano slijede u posljednje vrijeme vrlo popularne aktivističke manifeste i trendove, uokvirene narativom: nemamo ništa protiv umjetnika i njihovih identiteta, ali imamo protiv kruha od kojega žive. Kako se ne živi isključivo od zraka, mogući izvod takvih premisa bio bi da je prihvatljiv oblik umjetnika u neprihvatljivim društvenim prilikama samo oblik mrtvoga umjetnika.
Produkcijski još uvijek vrlo živahan Ivica Buljan čitajući romane trenutno uspijeva ostati izvan vidokruga i lijevih i desnih kulturnih higijeničara; dijelom je razlogom to što su se od silbenske vrtače do splitske Dujmovače u kolektivnoj predodžbi u redateljevome javnom liku objedinili reprezentacija alternativca s reprezentacijom kanona i nacionalne kazališne institucije, a dijelom njegova ustrajna orijentacija prema visoko vrednovanoj vizualnoj estetici: vrsnom kombinacijom vizualnog i fizičkog kazališta mogu se odašiljati svake vrste poruka a da recepcija pritom uvijek ostaje fokusirana na propitivanje estetike nad propitivanjem možebitnih kontroverzi logosa i produkcijskoga konteksta.
Roman mađarskoga nobelovca Lászlóa Krasznahorkaija Herscht 07769 o formiranju muškoga i ženskoga tijela i uma pojedinačnih psihopata, te analogno tome i o degeneraciji društvenoga tijela uređene Europe, kojom prividno upravlja uvijek odsutna i hladna Angela Merkel, a izvedbeno i stvarno sveprisutni i egzaltirani lokalni bossovi (rastrzani skrblju oko ustroja nacističkoga odreda kao i o oko ustroja kulturnoga života), na 72. Splitskom ljetu prenesen je u hibridnu predstavu kojom se objedinjuju elementi (post)dramskoga kazališta, performansa i koncerta. Krasznahorkaijev roman mogao bi se dramaturški čitati minimalistički i tjeskobno, razvijanjem odnosa kontrastnih parova likova (na tom je tragu lik Angele Merkel koji je smješten u metateatarski prostor promatrača predstave, a kao Mutti sadrži i potenciju funkcije nijemoga odražavanja), no autor se, u težnji predstavljanja širokoga društvenog spektra iz romana, opredijelio za prepoznatljivo zatrpavanje scenskoga prostora.
Buljanova biblijska Kana nije uređena luteranska ili kalvinistička, pa čak ni razbarušena fellinijevska ili balkanska provincija, nego je univerzalna distopijska blatnjava cesta bez iluzija s devet mansija koje se tek manjim dijelom obilazi hijerarhijski i procesijski (prvenstveno kao obilaženje nijemih i nemoćnih institucija) a većim dijelom refleksno i kaotično, što je podcrtano i evociranom mobilnošću istaknutih punktova: benzinska pumpa, kamp kućica, kiosk. Simultanim odvijanjem prizora na većini punktova dodatno se naglašava urušena hijerarhija društvenoga tijela od knjižnice do pivnice (od mislećih do nagonskih i ekskrementalnih dijelova) pri čemu se na konceptualnoj razini formira i apsurdni spoj predstave ceste (u kojoj se scenskim punktovima i scenskim sredstvima perpetuira kretanje) te meteorološkoga i astrološkoga vremena koje se ne kreće, jer, kako nas uči Krasznahorkai, nada je greška a greška je dovela do rasprsnuća kozmogonijskih crnih rupa.
Pročitaje sljedeći nastavak...
© Gordana Čupković, KAZALIŠTE.hr, 1. rujna 2026.