Intimni portret kazališta nošen snagom ansambla

HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka: Kazalište, autorski projekt Pascala Ramberta

• 

  U sklopu festivala Riječke ljetne noći 21. srpnja 2026. u koprodukciji HNK-a Ivana pl. Zajca i HNK-a u Splitu u okviru K-HNK mreže premijerno je održana predstava Kazalište  francuskoga redatelja Pascala Ramberta. Potrebno je istaknuti da je redatelj ujedno i tekstopisac, scenograf, kostimograf, ali  i oblikovatelj svjetla. „Dok pišem promatram glumce i njihova tijela, kao i teksturu glasova“, izjavio je prilikom jednog intervjua i naglasio: „Nesumnjivo pišem svakoga dana, organiziram dan tako da se rano budim, vježbam jogu, a zatim pišem; probe zakazujem za poslijepodne, u trajanju od najviše pet sati, a kad se vratim, nastavljam pisati. A moj posao prije svega podrazumijeva da ništa ne želim, već dopuštam stvarima da same dođu.“

  Upravo je na ovaj način za riječki ansambl Hrvatske drame, glumce Anastaziju Balaž, Oliveru Baljak, Petra Baljka, Anu Mariju Brđanović, Edija Ćelića, Niku Grbelja, Marija Joveva, Jelenu Lopatić, Jasmina Mekića, Dražena Mikulića, Damira Orlića, Sabinu Salamon, Denija Sankovića, Aleksandru Stojaković Olenjuk, Rominu Tonković, Anu Vilenica i gostujućega glumca Gorana Bogdana, Rambert napisao tekst predstave Kazalište.

  

  Možemo reći da se predstava već u samom nastanku oslobodila očekivanih stereotipa te su naizgled izostali likovi jer glumci nose sebe, svoja imena, svoja tijela, glasove, onako kako ih je redatelj iščitao i postavio u međuodnose, bilo kolegijalne u glumačkom zanatu (otvorena scena koja je dočekala publiku uvela nas je u probu predstave Na Drini ćuprija I. Andrića) ili one osobne (Aleksandra Stojaković Olenjuk i Goran Bogdan susreću se ponovno i privatno i kazališno te se ugasli emotivni odnosi ponovno raspiruju i narušavaju trenutne; glumac Deni Sanković brižno prati raspoloženja svoje djevojke Aleksandre), jer kazalište kao ustanova, ali i kao zgrada čuva ljudske priče, one lijepe i manje lijepe, one sretne, ali i nesretne. U spomenute priče i odnose uranjamo postupno jer glumci, kolege, spremaju predstavu u predstavi (lutkarske i recitatorske improvizacije) kako bi ispratili u mirovinu svoju kolegicu Oliveru Baljak.

  Igra svjetlima (gledalište povremeno osvijetljeno kao da predstava još nije počela) uz koju se riječka dramska prvakinja približila rubu pozornice i pri punom osvjetljenju gledališta obratila njemu – Kazalištu, duhovnoj utvrdi u kojoj je dajući sebe, svoju karijeru, otvorila višeznačje i promišljanje o iskazanom monologu zahvaljujući upravo onim glumačkim vrednotama kojima Olivera Baljak besprijekorno vlada: odmjerenim pauzama, intonaciji, disanju i duhu koji u tom trenutku napušta tijelo i  koji se virtuozno šeta osvijetljenom publikom te ostvaruje tu nevidljivo tankoćutnu nit i bit kazališnog postojanja svakog glumca; prostor, tijelo i duh postaju i ostaju egzistencijalno jedno.

  

  Postupno, svatko u svom trenutku, i ostali su glumci ostvarivali kontakt s njim – Kazalištem! U njemu, Kazalištu, svatko ima svoju ulogu pa je glumac Jasmin Mekić, rekli bismo, šefovao nad svima, emotivno bio slab nad asistenticom Jelenom Lopatić, Petar Baljak, tekstopisac dugih monologa (možda sama aluzija na redatelja Ramberta) dijelio je s publikom muke svoga posla; glumci bi i kratili monologe, a neki bi da ih piše upravo za njih.

  U svakome kazalištu ima onih koji su na čekanju uloge. Za svoje se vrijeme iskazima i čestim komentarima zalaže glumica Sabina Salamon, a tu je i njezin kolega Dražen Mikulić – njih dvoje glumaca u godinama, prisjećaju se propuštenih ili nedovoljno zamijećenih prilika kojima su željeli osvajati kazališni prostor. Mario Jovev, Nika Grbelja, Romina Tonković (koju smo rado opet vidjeli na riječkim daskama) kao mlađi glumci izuzetno su se iskazali u vještinama lutkarenja, brzim izmjenama glumačkoga scenskog kazivanja (pjevanje, recitiranje, ples, monolozi) koje su se uklopile u proslavu obljetnice kolegici koju ispraćaju u mirovinu.

  

  U rađanju scenskog djela, teksta i fizičke glume, sigurnosni kolut sukoba mora se dogoditi u pomno odabranom trenutku. Napetost, precizno usklađenu s disanjem, pokretom i govorom u potpunosti kontrolira osoba koja pada, koja pokreće kolut napetosti kako bi sigurno apsorbirala energiju publike. Kako je riječ o predstavi u i o predstavi, svi su glumci svoje kolute tenzije, napetosti pomno izveli, a izdvojimo samo neke: Damir Orlić koji rukovodi probama, zatim nesretno zaljubljen i zbunjen reakcijama svoje djevojke Deni Sanković, ali i gostujući glumac Goran Bogdan kojeg će u reprizama zamijeniti glumac Leon Lučev, a koji ipak ne može olako preći preko ponovnog susreta sa ženom koju je volio.

  Naglasimo još jednom da u predstavi Kazalište svi glumci nose svoja imena, ali uloge pisane za njih nisu njihove osobne priče. Priče su to o nastajanjima predstave, životima glumaca koji se isprepliću s duhovnim i fizičkim pripremama na sceni i iza kulisa poput stalnih ponavljajućih rituala u svrhu postojanja njega – Kazališta.

  

  Publika će predstavu moći pogledati u novoj kazališnoj sezoni koja očekuje svoje nove pretplatnike.

  © Marijana Trinajstić, KAZALIŠTE.hr, 8. rujna 2026.

Piše: